DA SE NE ZABORAVI: Pripremljeni, ali neizvršeni državni udar; siječanj 1991.
Slika 1. Veljko Kadijević i Blagoje Adžić (HKV)
Krajem siječnja 1991. godine Hrvatske se suočila s realnom prijetnjom državnoga udara i okupacije od strane jugovojske. Jugoslavenske tajne službe montirale su film „Što je istina o naoružavanju HDZ-a u Hrvatskoj“, o naoružavanju Hrvatske i prikazale ga na televiziji (2 puta, 25. siječnja 1991.) s optužbom da rukovodstvo Hrvatske ruši Jugoslaviju. Na televiziji je prikazana emisija koja je trebala poslužiti kao podloga uvođenju izvanrednoga stanja u Hrvatskoj. Beogradska televizija prikazala je film (također je prikazan širom Jugoslavije) o takozvanoj „aferi Špegelj“ i optužila hrvatsku vlast da sprema pobunu. JNA je željela okupirati Zagreb, srušiti legalno izabranu vlast i nametnuti svoje poslušnike.
Hrvatska nije imala vojsku jer je po tadašnjem zakonu nije mogla imati; mogla je imati samo policijske snage. Oružje hrvatske teritorijalne obrane Ivica Račan dao je jugovojsci 1990. pa je Hrvatska bila razoružana. S druge strane, pobunjeni Srbi naoružani su oružjem Teritorijalne obrane Hrvatske i oružjem iz skladišta JNA.
U Zagrebu, ali i u cijeloj Hrvatskoj, vladala je silna zabrinutost; građanstvo se pitalo što će se dogoditi. Svi javni objekti bili su čuvani; čuvala ih je policija i hrvatski građani. Čuvani su mostovi i prilazi vojarnama.
Srpsko vodstvo, Slobodan Milošević i Borisav Jović, tražili su od Veljka Kadijevića da JNA zaposjedne Zagreb i sruši legalno izabrano hrvatsko vodstvo. Dr. Franjo Tuđman je sa suradnicima došao u Beograd (iako je postojala opasnost da ga uhite ili pak ubiju) braniti hrvatske nacionalne interese. Sve je bilo dobro isplanirano. Kada je dr. Franjo Tuđman došao na razgovore, na televiziji je počelo emitiranje KOS-ova filma. Vodstvo JNA i srpsko političko vodstvo tražili su razoružavanje rezervnog sastava hrvatske policije, a dr. Tuđman je tražio razoružavanje naoružanih paravojnih srpskih postrojbi u Hrvatskoj. Veljko Kadijević tražio je da odluku o uvođenju izvanrednog stanja u Hrvatskoj donese Predsjedništvo SFRJ. Predsjedništvo nije donijelo tu odluku. 12. ožujka 1991. prijedlog za uvođenje izvanrednog stanja na Predsjedništvu nije prošao (nedostajao je jedan glas!) jer je bosanski Srbin Bogić Bogićević bio protiv. Poznata je njegova izjava: „Ja jesam Srbin, ali ne po profesiji…“
Dan prije (24. siječnja) razgovora, u siječnju 1991. godine, američki je ambasador u SFRJ Warren Zimmerman poručio predsjedniku Predsjedništva SFRJ da SAD neće prihvatiti angažiranje vojske protiv demokratski izabranih institucija vlasti. Predsjedništvo SFRJ nije se složilo s prijedlogom Srbije da se dopusti intervencija JNA u Hrvatskoj. Međunarodna zajednica bila je za očuvanje Jugoslavije, ali nije bila za vojnu intervenciju (diktaturu) pa je Veljko Kadijević odustao od vojne intervencije bez odluke Predsjedništva SFRJ.
Dr. Franjo Tuđman otišao je u Beograd braniti hrvatske interese (mnogi su mu savjetovali da ne ide; upozoravali ga na ubojstvo hrvatskih zastupnika u beogradskoj skupštini 1928. godine) unatoč životnoj ugrozi. Da nije otišao, možda bi tijek događaja bio drugačiji. Na traženje razoružanja rezervnoga sastava policije, dr. Tuđman je tražio razoružanje paravojnih srpskih postrojbi u Hrvatskoj. Srbi, vojno rukovodstvo i političari nisu mogli negirati da postoje paravojne srpske postrojbe u Hrvatskoj.
Film je legalno izabranu hrvatsku vlast prikazao kao ustašku vlast. Istovremeno je prikazivan u svim domovima armije, na svim republičkim televizijama i drugdje da bi se uvjerilo javnost u opravdanost uvođenja izvanrednog stanja u Hrvatskoj. KOS-ov uradak je pripreman (sniman) puna dva mjeseca. Tajna služba JNA nadzirala je i snimala hrvatskog ministra obrane Martina Špegelja, snimila je 19 i po sati tajnih video i 121 sat audio-snimaka sastanaka i iz tog materijala montirala film „Što je istina o naoružavanju HDZ-a u Hrvatskoj“.
Admiral Davor Domazet Lošo i Mate Laušić daju svoje viđenje događaja i svjedoče:
Hrvatska delegacija na čelu s Tuđmanom, nesvjesna trilera koji će se odigrati, zaputila se u Palaču Federacije. “To je tako bilo tempirano da onoga trenutka kad smo ulazili u taj veliki hol Palate Federacije, gdje je bilo razmješteno nekoliko klub garnitura i TV prijemnika, u tom trenutku je započinjao poznati film o Špegelju” prisjeća se Laušić. “Predsjednik skida kaput, ja mu ga pridržavam, a pratioc od Nenada Bućine zavaljen u fotelju kaže glasno: “Evo ustašije, evo ustašije”. Ali gledajući nas, ne TV prijemnik. U tom trenutku ulazi jedan milicioner koji je bio na vanjskom osiguranju i drži u ruci automatsku pušku. I ovaj kaže: “Ej, brale, brale, daj automat da malo ga isprobam po ovoj ustašiji.” Tog trenutka, u toj atmosferi koja je bila tako naelektrizirana da ste povukli nožem po zraku, čulo bi se kao da po kamenu taj nož siječe.”
Tuđman je, po protokolu, ostavio pratnju i popeo se na prvi kat gdje je već trajao sastanak. Okupljeni su, na unaprijed pripremljenim televizorima, već gledali prijenos specijalne emisije ‘Šta je istina o naoružavanju terorističkih formacija HDZ-a u Hrvatskoj’. “Sve je planirano! Znači svi sjedimo ispred ekrana, upucava se medijski prostor ex Jugoslavije, evo ga, kolju se djeca, ubijaju, rafal. I to bilo gdje drugdje nego u glavnome gradu države Hrvatske i to iz usta tek ustoličenoga ministra obrane. To je trebalo izazvati šok”, objašnjava admiral i analitičar Davor Domazet Lošo.
Upravo je uloga ministra obrane, objašnjava Lošo, u najmanju ruku dvojbena: “Nitko ni do dana današnjega neće vidjeti taj Špegeljev plan, nitko ga nije vidio. A sastojao se od toga da Hrvatska bez oružja, bez vojne organizacije, bez ustroja, bez ičega napadne takvu oružanu silu koja se upravo pripremila i čeka da se napadne. I to ne predlaže bilo tko, nego predlaže ministar obrane. I sam Kadijević u svojoj knjizi “Moje viđenje raspada” kaže da bi, citiramo “za JNA bilo bolje da je predsjednik Tuđman tada donio odluku o napadu na JNA”.A da se to dogodilo, tvrdi admiral Lošo, Hrvatska bi praktično već na samom početku rata bila poražena. Podsjetimo da je ‘Špegeljev plan’ odbačen glasanjem u kojem su za njegovu provedbu bili samo Špegelj i Mesić.
„Postoje dakle ozbiljne optužbe da su Špegelj, Mesić, Kučan… najuži suradnici i saveznici predsjednika Tuđmana zapravo radili protiv njega. A tog 25. siječnja na prvom katu Palače Federcije vuku se odlučujući potezi za budućnost Hrvatske. Vještim Tuđmanovim manevrima za dlaku je izbjegnut državni udar. Istovremeno se na hodniku iste Palače odvijao pravi triler. Nitko od sigurnosti nije mogao ići na prvi kat, samo čovjek protokola. To je bio nedavno preminuli Ivan Čičmak. On je služio kao čovjek za vezu. Tuđmanovo se osiguranje, prisjeća se Laušić, grupiralo na jednom mjestu: ” Vidio sam kakva je atmosfera i rekao sam da se ne razilazimo. Ni sjedati, ni skidati kapute. Ja velim: „Ako krenu na nas, neće krenut oružjem, već će nas pokušat počistiti jednog po jednog.”
Napetost se mogla osjetiti u zraku, posvjedočio nam je Mate Laušić: “To je trajalo satima, dugo je sjednica trajala. A u tom foajeu podno je grijanje; bilo je vruće; mi smo bili u zimskim kaputima. Bili smo dobro naoružani; svi smo imali kratke Hecklere MPK5, imali smo streljiva, nosili smo i bombe; normalno kratko oružje, pištolje. I u jednom trenutku, Heckler ima jednu manu da ako je spremnik do kraja napunjen i ako ga takneš, zna ispasti. Mili Ćuku padne spremnik iz Hecklera. I Mile mrtav-hladan sagne se, uzme spremnik i nabije ga u Hecklera. To je bilo jako dobro jer od tog trenutka je zašutila ekipa i više puno nije bilo graktanja i nekih komentara.”
“Negdje prije ponoći ulazi uniformirani major Veselin Šljivančanin u maskirnoj odori i mi smo mislili da priča tu započinje. Grupirali smo se leđa uz leđa. Međutim, bacio sam pogled i vidim gdje general Kadijević silazi niz stepenice, a i Šljivančanin, koji je bio šef njegova osiguranja, dolazi po njega. Pokupili su Kadijevića, izišli van; nedugo nakon toga je i Predsjednik sišao; mi smo ga prihvatili u vozila i na aerodrom”, nastavlja Laušić.
Zahvaljujući dr. Franji Tuđmanu, koji je otišao u Beograd braniti hrvatske nacionalne interese, nije uvedeno izvanredno stanje krajem siječnja 1991. godine.
