TwitterFacebookPinterestGoogle+

I U MOM GRADU VUKOVAR SVIJETLI: Djeca nesretnog djetinjstva

  • Written by:

Trajni plamen ljubavi u stihu i prozi srednjoškolci i osnovci naše županije šalju gradu heroju na Vuki i ravnokotarskoj heroini

Djeca nesretnog djetinjstva

Sva su djeca, kažu, sretna,
Nemaju briga i nisu zla.
Obrazi puni, rumeni k’o jabuke,
Na njima skorena čokolada slatka.

Majka od sreće plače, zove oca,
Viče: „Dijete progovorilo,
Evo, prve riječi sriče!”
One majci na pjesmu sliče.

A otac ponosa pun, nestrpljivo čeka
Da mali kaže: „Tata!”
Srce mu kuca jače
Pa izusti samo: „Moj dječače!“

Znate, anđeli su to mali,
I kad plaču jer po njihovom nije
I kad se smiju jer im se,
Jednostavno, samo smije.

Al’ postoje i djeca koja nisu takva,
A to, to su DJECA RATA.

Njihova lica ne krasi sreća,
Nad njima se nadvio oblak crn.
Obrazi su njihovi upali i blijedi,
Na njima skorene suze i krv.

Oko usana nema ništa slatko,
Osjeti se samo gorčina mučna.
Ne govore više, tišina vlada,
Ne znaju što reći od boli, od jada.

Nema igre, nema smijeha,
Nema radosti, ne postoji utjeha.
Čuje se samo urlik jak,
Udar bombe, tutanj dug, mrak.

Sada se više ne skrivaju iz igre,
Sada je ta igra život il’ smrt.
Igra postaje preživljavanje,
A ljudi pijuni za iživljavanje.

Majka više ne viče, na pločniku leži.
Usta joj plava, u pogledu strava.
Spasila je dijete,
Ali zato sad zauvijek spava.

Ni oca više nema, odveli ga tuđi ljudi,
Vratio se nikad nije.
Branio je mamu od vojnika zlih,
Odvedoše ga bez namjera čestitih.

Dječak je ostao SAM,
Bez majke, bez oca.
U tom jednom trenu
Promijenio mu se cijeli svijet.

I godine su prošle, skoro trideset njih,
A on je pokušao nekoliko puta,
Da ode do mame i tate na onaj svijet,
Jer život više nije mogao trpjet´.

Želio je samo da mu djetinjstvo vrate,
A vratiti nije se moglo…
Trebalo je dalje ići,
Nastaviti sa životom.

I krenuo je on,
Našao ženu, dobio djecu.
Ona mu je sada
I otac i majka,
A s njima se igra svega,
Svega što on mogao nije.

I sa svime se igraju,
Osim s puškama,
S puškama nikada.
I o svemu pričaju,
Osim o ratu,
O ratu NIKADA.

I sjeti se majke,
Sjeti se oca.
U ponosnom gradu
Sjeća se njih.

Svijeće diljem zemlje
Za dušu im gore.
Njihov grad mučenik,
Vukovar se zove.

Tužna je to priča,
Priča iz rata,
Tužna je to priča,
Priča nas Hrvata.

Učenica: Lucija Skejić, 4.b

IV. gimnazija “Marko Marulić”, Split
Mentor: Katarina Žanetić, prof.

Komentari