TwitterFacebookPinterestGoogle+

HRVATSKA BAŠTINA – Svetozar Borojević

Slika 1. Naslovnica knjige o Svetozaru Borojeviću (MJ)

Svetozar Borojević (1856. – 1920.) je u Hrvatskoj prešućeni austrougarski feldmaršal i vojskovođa koji je spriječio prodor Rusa na Dunav (1914. – 1915.) i organizirao obrambenu frontu na Soči, umjesto na rijeci Savi, gdje je odbio niz talijanskih ofenziva i na kraju ih porazio (1916.). Zvali su ga “Lav sa Soče”. Na taj način je očuvao slovenski i hrvatski teritorij od okupacije i kasnijih prisvajanja (za zelenim stolom) od Italije. Borojević je bio Hrvat pravoslavne vjeroispovijesti. Rođen je u Umetićima kraj Hrvatske Kostajnice.

Završio je vojne škole i ostvario vojnu karijeru u Austro-Ugarskoj vojsci. Zbog svojih vojničkih sposobnosti postigao je čin feldmaršala. Bio je prvi i jedini nositelj toga čina u Austro-Ugarskoj vojsci koji nije bio njemačkog podrijetla.

Svetozar Borojević od Bojne bio je nesumnjivo jedan od najboljih stratega Prvoga svjetskog rata.

Počasni doktor Zagrebačkoga sveučilišta

Godine 1916. dobio je počasni doktorat Zagrebačkog sveučilišta, najviše počasno zvanjedoctor honoris causaradi pobjeda nad neprijateljem i napose radi zaštite očinske grude, prava i kulturnog napretka Hrvata (Ob eximia in limitibus imperii strenue defendendis ac imprimis in Croatarum paterno solo iuribus atque litterarum et artium progressu tuendis merita). Iz Borojevićeva govora, 1. veljače 1916. godine na sočanskoj bojišnici, nakon promaknuća u počasnoga doktora:

„(…) Osobitim ponosom napunja mene, što mi je naročito prvi kulturni zavod moje uže domovine, sveučilište Franje Josipa I. u Zagrebu, pripravilo tu radost. Diljem stoljeća bio je kod našega naroda rat pravilo, mir izuzetak. Od snježnog Velebita pa do lozom okićenih obronaka Fruške gore, od Drave do Save nema porodice, koja nije više svojih članova rado žrtvovala u tijeku vijekova na svim bojnim poljima Evrope, da potvrdi granitnu vjernost previšnjoj dinastiji, da potvrdi najvruću ljubav spram grude domaje. Tradicija Hrvata, da održi vjeru do zadnjega daha i da se s lavljom srčanošću bori, i u ovom je ratu sjajno istaknuta na svim bojištima. Znade to svijet. Kao najstariji na vojni sin naše vruće ljubljene domovine, koja će – o tom sam čvrsto uvjeren – također svoje starce i svoje dječake poslati u vatru za prijestolje i otadžbinu, ako bude nužno, gledam u toj počasti, što je meni podijeljena, počast svim sinovima zemlje, što stoje neprijatelju na biljezi. Ja gledam u tom izražaj poštovanja za nas ratnike od prvih intelektualnih krugova i veselim se tomu, što to kolo, odano nauci i istraživanju, jednako s nama misli i osjeća. Ali ja gledam u toj počasti i jamstvo da će buduća pokoljenja biti uzgojena u našem duhu, u duhu bezuslovne odanosti za previšnje prijestolje i otadžbinu. Molim Vašu Velemožnost, da izruči slavnom senatu univerze moju srdačnu hvalu za počast vojsci i da izvoli pridodati, da moje najtoplije želje prate procvat i uspjeh toga najvišega kulturnoga instituta našega naroda, (…)”

 

 

Danijel Tatić objavio je knjigu Feldmaršal Svetozar Borojević –  životopis prešućenoga velikana. U najavi predstavljanja knjige napisano je:

 „Teško ćete naći Francuza koji nikada nije čuo za generala Joffrea ili Focha, Britanca da ne zna na Haiga, Turčina koji nije čuo za Enver Pašu, Rusa za Velikog vojvodu Nikolaja, Austrijanca za Conrada ili Nijemca za Hindenburga, ali zato ćemo vrlo lako naći Hrvata koji ne zna tko je bio feldmaršal Borojević. Ovaj životopis nastao je iz potrebe da doprinese ispravljanju te nepravde.“

Tijekom Prvoga svjetskog rata zaustavio je 1915. godine prodor ruske vojske prema Mađarskoj. Mađari mu trebaju zahvaliti što je zaustavio rusku vojsku. Nakon toga (1915. godine) premješten je na zapadno bojište gdje je zapovijedao Petom armijom uz rijeku Soču. Borojević je crtu obrane, koja je bila planirana na rijeci Savi, premjestio na rijeku Soču. Na bojišnici uz rijeku Soču je odbio 11 napada brojčano jačih Talijana pa je dobio naziv „Lav sa Soče“. Pod njegovim vodstvom je Austro-Ugarska vojska porazila talijansku vojsku kod Kobarida, a nakon toga ju je potisnula sve do rijeke Piave, nadomak Venecije.

Nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije ponudio je svoje iskustvo Narodnom vijeću Države SHS-a (Država Slovenaca, Hrvata i Srba), ali je dobio odbijenicu.

Umro je u klagenfurtskoj bolnici 1920. godine i bio sahranjen na gradskom groblju. Nekoliko mjeseci poslije njegovi posmrtni ostatci prebačeni su u Beč. Pokopan je u arkadama Bečkog središnjeg groblja.

U Hrvatskoj se malo zna o feldmaršalu Svetozaru Borojeviću jer su hrvatsku povijest pisali istoričari s istoka koji su prešutjeli ili krivotvorili sve ono što se nije uklapalo u njihove planove stvaranja velike Srbije. Italije je 1915. godine ušla u rat protiv Austro-Ugarske s ciljem prisvajanja hrvatskih teritorija (temeljem tajnog Londonskog sporazuma). Feldmaršal Svetozar Borojević zaslužan je da Italija nije okupirala, a potom i prisvojila slovenski i hrvatski teritorij i što nije ostvaren plan stvaranja Velike Srbije. Pomaknuvši crtu obrane na rijeku Soču gdje je uspješno odbio talijanske napade onemogućio je da Talijani osvoje slovenski i hrvatski teritorij pa nakon završetka rata nisu mogli pregovarati o prisvajanju slovenskog i hrvatskog teritorija.

Slovenska historiografija je fedmaršalu Borojeviću posvetila brojne radove dok se hrvatska historiografija trudila govoriti o Borojeviću što manje. Tek je 2006. organiziran međunarodni znanstveni skup u povodu 150. godišnjice njegova rođenja.

 

Nažalost, u Hrvatskoj samo jedna ulica nosi ime feldmaršala Svetozara Borojevića, u Bjelovaru. Nema nijednog spomenika tom vojskovođi koji je obranio hrvatski teritorij od talijanskog i srpskog prisvajanja.

Imenovan je počasnim građaninom gradova: Karlovca, Sinja, Požege, Slavonskog Broda, Varaždina, Zagreba, Pazina, Bakra, Koprivnice, Kostajnice, Petrinje, Ljubljane i još nekih općina.

Robert Frangeš Mihanović izradio je reljef s Borojevićevim portretom koji je bio postavljen u Rektoratu Zagrebačkoga sveučilišta, 11. veljače 1917. Okupator (Srbija) je nakon 1919. uklonila Borojevićev reljef i mogao se ponovno prvi put vidjeti na izložbi posvećenoj Prvom svjetskom ratu u Hrvatskom povijesnom muzeju, 2006. godine.

Družba „Braće Hrvatskoga Zmaja“ postavila je spomen ploču, (rad Roberta Frangeša Mihanovića), na Borojevićevu očinsku kuću u Mečenčanima 28. listopada 1917. 

Izvori: Danijel Tatić, Milan Pojić, Stjepan Matković…

Mi Hrvati, od stoljeća sedmoga (crtice)…

Komentari