Marijan Križić: Manje zlo ili veće dobro
“Nećemo birati između većeg i manjeg zla. Zlo je zlo!” – bila je rezolutna poruka nekih birača čvrstog katoličkog opredjeljenja tijekom posljednjih predsjedničkih izbora, No, je li takav stav uistinu katolički ili je, zapravo, u mnogo čemu suprotan katoličkom gledanju na život, na svijet i na Božji plan spasenja?
Bog nije pogriješio, niti se pokajao zbog svijeta kojeg je stvorio. To, uostalom, potvrđuje nekoliko puta ponavljana rečenica: “I vidje Bog da je dobro”, koju čitamo na prvim stranicama Svetoga pisma, nakon svakog poglavlja Božjega stvaranja. To posebno vrijedi za stvaranje čovjeka, koji je zapravo kruna i smisao cjelokupnog Božjeg stvaranja. Nakon grijeha prvih ljudi nije se Bog odrekao tog svijeta niti čovjeka, niti ga je prepustio propasti, nego se baš zauzeo za njega te zametnuo neprijateljstvo između “zmije” i “žene” i njezina roda, koji će zmiji satrti glavu. (Usp. Post 3, 15). Sveti pisac ovih proročanskih riječi nije mogao ni naslutiti da će Bog “u punini vremena” poslati svojega Sina kako bi spasio i otkupio svijet.
Bog je dakle posve uronio u ovaj pali, grješni svijet i zajedno s čovjekom podijelio njegovu sudbinu. Uostalom Krist, utjelovljena riječ Božja, nije na svijet došao radi pravednika nego radi grješnika. Birajući svoje učenike nije birao bezgrješne, jer takvih nema. Kod izbora svojih učenika nije se, dakle, držao načela s početka ovoga teksta da ne želi birati manje zlo, jer “zlo je zlo”, nego je stvari postavio na drugi način. Samo je Bog dobar, odgovara Isus jednom predstojniku na njegov upit što mu je činiti da baštini život vječni (Usp. Lk 18, 18-19) . Svi mi ljudi razapeti smo na trapezu dobra i zla. Bog često dopušta zlo i grijeh u nama i oko nas kako bi nas potaknuo na obraćenje.
Birajući svoje učenike Isus nije birao između većeg i manjeg zla nego je u svemu i svima tražio dobro. U evanđelju čitamo da su se Isusovi učenici borili za prva mjesta (sinovi Zebedejevi), da su svi ostali učenici bili zavidni zbog toga. Da je Petar bio hvalisavac, koji je tvrdio da će za Isusom “i u vatru i u smrt”, a potom ga je idućega jutra tri puta zatajio. Da su se svi učenici razbježali i ostavili Isusa u noći i danu njegove mučeničke smrti na križu, a potom se skrivali u dvojbi što im je dalje činiti. Da Toma nije htio povjerovati u Kristovo uskrsnuće… Sve njih Isus je birao, ne zbog manjega zla, nego većega dobra koje je u njima. Uostalom, Isus je izabrao i pozvao i Judu Iškariotskog, ne zato da bi ga ovaj izdao, nego zato što je i Juda imao dar i poslanje biti njegov učenik. Bog, dakle nikoga ne odbacuje nego u svima traži i potiče dobro.
Za ovo promišljanje iznimno je važna ova Isusova prispodoba, pa ju je vrijedno u cijelosti pročitati:
“Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek posije dobro sjeme na svojoj njivi. Dok su njegovi ljudi spavali, dođe njegov neprijatelj, posije posred žita kukolj i ode. Kad usjev uzraste i isklasa, tada se pokaza i kukolj. Sluge pristupe domaćinu pa mu reknu: ‘Gospodaru, nisi li ti dobro sjeme posijao na svojoj njivi? Odakle onda kukolj?’ On im odgovori: ‘Neprijatelj čovjek to učini.’ Nato mu sluge kažu: ‘Hoćeš li, dakle, da odemo pa da ga pokupimo?’ A on reče: ‘Ne! Da ne biste sabirući kukolj iščupali zajedno s njim i pšenicu. Pustite nek oboje raste do žetve. U vrijeme žetve reći ću žeteocima: Pokupite najprije kukolj i svežite ga u snopove da se spali, a žito skupite u moju žitnicu.” (Matej 13, 24-30).
Kroz ovu prispodobu Isus nam jednostavnim riječima naznačuje povijesnu dramu o neprijateljstvu između sotone i “žene i njezina poroda”. Borba između dobra i zla zbiva se u svakom čovjeku. Samo Gospodar žetve ima pravo po okončanju žetve razdijeliti pšenicu od kukolja. Mi kršćani nemamo pravo postavljati se iznad Boga, a pogotovo ne samodopadno se odvajati od ovoga svijeta koji u sebi ima i dobra i zla. Upravo zbog zla i prokletstva koje je začeto grijehom pozvani smo uključiti se u borbi za pravedni svijet, a ne manihejski se distancirati od njegove materijalne i “zle naravi”. Također nije u duhu katoličanstva bježati u izolirane zajednice čvrstih istomišljenika kako bismo se zaštitili od “pokvarenoga svijeta”, jer i u takvim izoliranim zajednicama sotoni je dopušteno ljude “rešetati kao pšenicu.”
Pa evo, na poslijetku spustimo se na ovu našu grješnu, ali i patničku, svjedočku i mučeničku zemlju Hrvatsku. Hrvati su, poput Izabranog naroda, u svojoj povijesti prošli kalvariju mučeničkih svjedočanstava, ali i svih onih grijeha koji izviru iz ljudskoga srca, pa i gorkih izdaja. U toj metafizičkoj borbi između dobra i zla, nipošto se ne smijemo izolirati u nerealni svijet bez grijeha, te umjesto otkrivanja i distanciranja od manjeg ili većeg zla, koji se često pretvara u traženje truna u oku svoga brata – tražiti, boriti se i birati veće dobro.
Marijan Križić
