HRVATSKA BAŠTINA ̶ Latinično pismo kod Hrvata
Slika 1. Višeslavova krstionica (MJ)
Hrvatska pisana srednjovjekovna kultura je tropismena: glagoljica, ćirilica, latinica te trojezična (latinski, staroslavenski, hrvatski). Ovdje je riječ o korištenju latiničnoga pisma kod Hrvata.
Latinica je povijesno hrvatsko pismo, prvo pismo s kojim su se Hrvati susreli pri naseljavanju prostora na kojima danas žive. Tijekom povijesti latinica je istisnula ćirilicu i glagoljicu te postala pismo kojim se i danas bilježi hrvatski standardni jezik.
Povijest primjene latinične grafije u Hrvata dijelimo u dva glavna razdoblja: 1. srednjovjekovno razdoblje i 2. novovjekovno razdoblje koje možemo podijeliti na a) dopreporodnu (nenormiranu) latinicu i b) poslijepreporodnu (normiranu) latinicu.
„Krsno pismo“ Hrvata, kako često nalazimo u literaturi, jest latinica. Preko nje i latinskog jezika Hrvati su primili kršćanstvo, u okvirima Zapadne crkve organizirane u Franačkom carstvu. „Najkasnije sredinom devetog stoljeća, može se s pouzdanjem reći, u zemlji je Hrvata zaživjela latinska pismenost.“
Latinica je najstarije pismo na prostorima na kojima danas žive Hrvati. Njome se bilježio kontinuirano latinski jezik, a povremeno hrvatski jezik. Prvi su hrvatski spomenici latiničnoga pisma kneževske isprave i natpisi na crkvama koje su podigli uz samostane koje su utemeljili. Redovnici benediktinci zapisali su i u kamen uklesali imena knezova, odnosno godine njihova vladanja. Sačuvano je „preko 500 epigrafskih spomenika s latinskim tekstovima nastalih na današnjim hrvatskim prostorima od osmog do petnaestog stoljeća“, a tekstovi pisani na pergameni sačuvani su nam tek u znatno mlađim prijepisima.
Prve hrvatske riječi koje su zabilježene latinicom bile su imena vladara, uklesana na razmjerno brojnim sačuvanim natpisima iz 9. i 10. stoljeća. Zapisana su imena hrvatskih knezova na oltarnim pregradama i nadvratnicama, dakle na onim mjestima gdje se „najlakše vidi pripadnost kršćanskom kultu pojedinca (kneza) i zajednice (naroda)“. Natpis na Krstionici kneza Višeslava iz Nina (8./9. stoljeće) jedinstven je spomenik hrvatskoga kršćanskoga svjedočanstva iz ranoga razdoblja; Natpis biskupa Donata na sarkofagu svete Stošije iz Zadra (9. stoljeće); Natpis kneza Trpimira iz Rižinica kod Solina iz 9. stoljeća na kojem se nalazi natpis PRO DUCE TREPIM(ero); Natpis kneza Branimira iz Šopota kod Benkovaca iz 9. stoljeće na kojem je zabilježen cijeli vladarski naslov i po prvi put u epigrafici ime Hrvata: BRANIMIRO CO(mes)…DVX CRVATORV(m) COGIT(avit); može se uočiti da se na tom natpisu već nalazimo.
Slika 2. Natpis Trpimir (MJ)
Natpis kneza Branimira iz Muća Gornjeg datiran je u 888. godinu; Nadgrobni natpis kraljice Jelene iz Solina datiran u 976. godinu koji je „vrhunski epigrafski spomenik koji svjedoči o vrlo visokoj razini latinske pismenosti u samoj zori hrvatskog življenja na ovom prostoru“; Natpis kneza Držislava iz Kapitula kod Knina (10. stoljeće). Budući da se u to vrijeme pismenost najviše veže uz crkvu, očekivano je da su svi natpisi zapravo dijelovi crkvenoga namještaja. Razina klesarske obrade slova epigrafske kapitale zadovoljava visoke kriterije, ali se ne može reći isto i za jezik; očigledno je da se zanemaruju temeljna gramatička pravila. Zapisi na pergamentu, sastavljeni u to vrijeme, sačuvani su samo u rijetkim prijepisima, npr. isprava kneza Trpimira gdje se prvi put svjedoči hrvatsko ime od samih Hrvata, i to s vladarskom titulom: dux Chroatorum.
Na 15 sačuvanih hrvatskih pisanih spomenika nalazi se nekoliko primjera koji mogu upućivati na postojanje rudimentarne hrvatske latinične pismenosti iz toga doba. Jedan od najstarijih pokazatelja latinične hrvatske tradicije jest zapisivanje hrvatskih imena u tzv. Čedadskom evenđelistaru. Zabilježena su u IX. st. imena hodočasnika, hrvatskih knezova i njihove pratnje (navodi se “domno Tripimero” i njegova pratnja). U njemu su pored brojnih germanskih uglednika na straničnim bjelinama nađena i imena panonskih knezova Kocelja i Pribine.
Na sarkofagu svete Anastazije i biskupa Donata u Zadru, i posebice na sarkofagu osnivača samostana u Sumpetru kod Splita, Petra Crnoga, vidljiv je napredak latinskoga jezika u hrvatskoj sredini.
Najstarija sačuvana knjiga na hrvatskom prostoru, Splitski evanđelistar (Evangeliarium Spalatense), „za koji se obično kaže da je iz 8., a neki drže čak iz 6. stoljeća“ najstariji je zapis na meku materijalu pronađen na našim prostorima, skladno ispisan i opremljen. Jedan je od vrlo rijetkih sačuvanih izvora iz ranosrednjovjekovne pismenosti na hrvatskim prostorima. Osnovna tekstura najstarije knjige s hrvatskih prostora, Splitskoga evanđelistara, pisana je poluuncijalom.
Karolinom su na hrvatskome prostoru napisane važne knjige: Korčulanski kodeks i jedan od slojeva najstarije ovdašnje knjige Splitskoga evanđelistara.
Također treba spomenuti dokument Petra Crnog (Gomaia) Iura sancti Petri de Gomai – Supetarski kartular, Kartular svetoga Benedikta iz Splita, Registrum privilegiorum sanctae Mariae (ženski benediktinski samostan u Zadru i Natpis prokonzula Grgura (Zadar).
Na ciboriju u Eufrazijevoj bazilici u Poreču (XIII. st.) nalazi se na četiri strane napisani i lijepo uklesani latinski stihovi na čast Bogorodice i svetoga Maura.
Časoslov opatice Čike, utemeljiteljice benediktinskog samostana u Zadru, koji se često spominje kao prvi osobni brevijar namijenjen redovnicama. Pisan je okruglom beneventanom na pergamentu, s raskošnom opremom, a prema paleografskim pokazateljima dovršenje prijepisa toga kodeksa datira između 1065. i 1075. godine.
Epitaf opatice Vekenege jedan je od najljepših epigrafskih spomenika iz toga razdoblja. Potječe iz 1111. godine. „Posrijedi je epigraf vrhunske izvedbe, dolične tako važnoj osobi kao što je u povijesti Zadra bila opatica samostana svete Marije.“
Najstariji su sačuvani tekstovi pisani latinicom i hrvatskim jezikom iz XIV. stoljeća (Šibenska molitva i Red i zakon – 1345.). Međutim, i prije su svećenici na marginama latinskih knjiga, pripremajući se za propovijed ili za kakvu drugu službu, bilježili hrvatske riječi (tzv. glose). Proces kojim smo stigli do današnjega izgleda hrvatske latinice bio je dugotrajan i složen pa su se neki glasovi (č, ć, š, ž) pisali i na dvadesetak načina, najčešće dvoznacima. Na latinično pismo u primorskim krajevima utjecali su talijanski, a u sjevernim krajevima mađarski uzori. Latinica je imala veliku prednost pred glagoljicom u tome što su se njome bilježili i latinski i hrvatski, a naravno još više u tome što su iza nje stali oni koji su imali stvarnu moć u Europi.
Latinsko pismo na našem prostoru, koje je crkveno-upravno vezano za važna kulturna središta u Italiji, zahvaljujući benediktincima širilo se i latinično pismo i pismenosti o čemu svjedoče mnogobrojni pisani dokumenti (liturgijski kodeksi, misali i brevijari). Ti dokumenti, knjige, pisani su pismima: beneventane, karoline, knjižne minuscule…
Najstariji slavenski zapisi na sjeveru Hrvatske koji su poznati kao najraniji pokušaj uporabe latiničke grafije za bilježenje narodnoga jezika nađeni su u sedamdesetak Bečkih (Jagićevih) glosa koje su zabilježene na marginama i između redova Radonove Biblije, napisane u osnovi starijim tipom karolinške minuskule na prijelazu 8. u 9. stoljeće.
Sve do polovice 14. stoljeća, otkada raspolažemo i pravim (pergamentnim) tekstovima pisanima hrvatskim jezikom i latinicom, na našem se prostoru bogato razvijala latinska pismovna kultura, i to na svim planovima: od epigrafa višestrukih funkcija do zapisa u obliku samostalnih listina i kodeksa: liturgijskih, pravnih, historiografskih, beletrističkih.
Korčulanski kodeks iz 12. stoljeća pisan je usporednim latiničnim tipom, karolinom. Kodeks je svojevrstan srednjovjekovni kompendij svjetske povijesti.
Historia Salonitana Tome Arhiđakona iz 13. stoljeća reprezentativan je spomenik latinske pismenosti hrvatskih prostora. Taj pergamentni kodeks osobito je poznat kao bogati izvor za povijest splitske Crkve do 1226. i općenito kao riznica podataka.
Srednjovjekovni latinični rukopisi, knjige (bliski liturgijskoj upotrebi): Prvi vatikanski hrvatski molitvenik (oko 1400.), Zadarski lekcionar (početak 15. stoljeća), Akademijin dubrovački molitvenik (oko 1450.).
Prva knjiga hrvatskoga autora na latinskom jeziku i pismu, Oratio in funere Nikole Modruškog, otisnuta je u Rimu 1474. godine. Najstarija inkunabula pisana hrvatskim jezikom i latinicom sačuvana u cjelosti jest Lekcionar Bernardina Splićanina, otisnut u Veneciji, u oficini Damjana iz Milana, 1495. godine na 104 papirna lista.
Poslije Lekcionara Bernardina Splićanina uslijedili su i tiskani i rukopisni lekcionari, npr. Ranjinin lekcionar iz 1508. godine.
Prva knjiga pjesama hrvatskoga autora jest zbirka latinskih pjesama Jurja Šižgorića, Šibenčanina, Elegiarum et carminum libri tres tiskana u Veneciji 1477. godine. Na latinskom su tiskana i djela Marka Marulića, De institutionem bene vivendi per exempla sanctorum. Brevijar zagrebačke crkve, Breviarum secundum usum ecclesiae Zagrabiensis, tiskan je u Veneciji 1484. godine.
Izvori: Josip Bratulić, Stjepan Damjenović, Enciklopedija, Dalibor Brozović, Wikipedija
Mi Hrvati, od stoljeća sedmoga (crtice)…
