Slika 1. Kopija Baščanske ploče -Jurandvor (MJ)

Cijelu povijest hrvatskoga književnoga jezika od Baščanske ploče do naših dana Dalibor Brozović podijelio je u šest razdoblja: tri predstandardna i tri razdoblja razvoja jezičnoga standarda.

1. a) predstandardna razdoblja:
2. razdoblje: od početka pismenosti (9./10. st.) do konca 15. stoljeća: prevlast čakavštine, jak utjecaj hrvatskocrkvenoslavenskoga jezika, glagoljica, sukcesivno javljanje ćirilice i na kraju latinice
3. razdoblje: 16. stoljeće; nastanak i razvoj hrvatskih pokrajinskih književnosti
4. razdoblje: 17. i prva polovica 18. stoljeća; evolucija i umnažanje hrvatskih pokrajinskih književnosti i pokrajinskih pismenih jezika
5. b) razdoblja razvoja jezičnoga standarda:
6. razdoblje: druga polovica 18. st. i prva desetljeća 19.st.; počeci standardizacije, ijekavska i ikavska novoštokavština kao jedini pismeni jezik na jugoistočnom području, širok proces standardizacije kajkavskoga pismenog jezika na hrvatskom sjeverozapadu
7. razdoblje: od tridesetih godina do kraja stoljeća; hrvatski narodni preporod, ujedinjenje svih Hrvata u jednom književnom jeziku, općehrvatska grafijska reforma, pomak u fizionomiji novoštokavštine i pobjeda fonološkog pravopisa
8. razdoblje: 20. stoljeće; konsolidacija standarda.

Starohrvatski jezici su: latinski, staroslavenski, starohrvatski, a pisma su: latinica, hrvatska glagoljica i hrvatska ćirilica (bosančica). Hrvati primaju kršćanstvo preko latinskoga jezika i pisma (latinice). Latinskim pismom i jezikom koristili su se prvi hrvatski vladari, a za bogoslužje rabio se latinski jezik. Spomenici iz toga vremena pisani su latinicom. Darovnica kneza Trpimira (852.), najstarija isprava hrvatske povijesti, napisana je latinicom. Latinicom su također napisani: Branimirov natpis (888.), Držislavov natpis, Nadgrobna ploča kraljice Jelene i drugi.

Slika 2. Nadgrobna ploča kraljice Jelene (MJ)

Slika 3. Branimirov natpis (MJ)

Ćiril i Metod šire kršćanstvo na staroslavenskom jeziku koji je bliži narodu (9. st.); nastaje starohrvatski jezik glagoljica. Vremenom nastaje uglata (hrvatska) glagoljica. Spomenici iz tog vremena, klesani: Valunska ploča, Plominski natpis, Krčki natpis, Grdoselski ulomak, Senjska ploča te pisani: Kločev glagoljaš, Bečki listići, Vinodolski zakonik, Razvod istarski, Misal Hrvoja Vukčića Hrvatinića, Misal kneza Novaka, Zapis popa Martinca…

Među najznačajnije hrvatske spomenike ubraja se Baščanska ploča, oko 1100. g. To je prvi cjeloviti sačuvani spomenik na narodnome jeziku (glagoljica). Tim tekstom zabilježeno je narodno (Hrvati) i vladarevo ime (Zvonimir). Tekst predstavlja pravni dokument (darovnicu zemljišta hrvatskoga kralja Zvonimira benediktinskome samostanu Svete Lucije za izgradnju crkve).

Ćirilica se na hrvatskim pisanim spomenicima javlja u 12. st. u nacionalnoj inačici bosančica, bosanica ili hrvatska ćirilica. Bosančica posjeduje slova koja nisu postojala u izvornoj ćirilici. Spomenici su: Povaljska listina, 1184. g. (najstariji spomenik hrvatske ćirilice sa srednjodalmatinskoga područja (nova verzija nastala je 1. prosinca 1250.), nađena u Povljima na otoku Braču. Poljički statut, 1444. g. (skup pravnih norma koje su bile obvezne na određenom području uprave, pisan poljičkom ikavskom čakavicom).

Od 14. st. počeli su Hrvati rabiti latinicu za hrvatski jezik. Najstariji spomenik hrvatskoga pjesništva Šibenska molitva pisan je latinicom. Značajniji spomenici pisani latinicom su: Red i zakon sestara dominikanki i Korčulanski lekcionar.

Misal po zakonu rimskoga dvora, 22. 3. 1483. g., prva je hrvatska tiskana knjiga. Tiskana je na papiru i na pergameni, otisnuta samo 28 godina nakon dovršetka Gutenbergove Biblije. Tiskana je na hrvatskome jeziku i glagoljicom. Misal svjedoči o društvenom, gospodarskom, kulturnom i intelektualnom potencijalu Hrvata u drugoj polovici 15. st.

Prodorom Osmanlija nastaju mnogobrojne seobe pučanstva što se odrazilo na mješanje jezika i dijalekata. Unatoč turskoj opasnosti radile su tri tiskare: kosinjska, senjska i riječka. U senjskoj glagoljskoj tiskari otisnuto je u 16. st. pet knjiga, a u riječkoj glagoljskoj tiskari od 1530. do 1531. Šimun Kožičić Benja tiskao je sedam knjiga.

Slika 4. Glagoljica Senj (MJ)

Tijekom 16. st. razvija se i bogata čakavska i štokavska književnost. Epski spjev Marka Marulića Judita nastao je 1501. godine, a tiskan je 22. 4. 1521. Prvi hrvatski roman Planine – Petra Zoranića napisan je 1536., a tiskan je 1569. Petar Hektorović piše prvi hrvatski putopis u stihovima: Ribanje i ribarsko prigovaranje, Hanibal Lucić piše prvu dramu: Robinja. Marin Držić objavljuje djela: Dundo Maroje, Novela od Stanca, a Ivan Gundulić piše: Osmana, Dubravku, Suze sina razmetnoga…

 Faust Vrančić (1595.) objavljuje rječnik pet europskih jezika (latinskoga, talijanskoga, njemačkoga, dalmatinskoga i mađarskoga). Bartol Kašić piše prvu hrvatsku gramatiku (1604.). Ivan Belostenec stvara enciklopedijski latinsko-hrvatski riječnik Gazophylacium – (objavljen 1740., 65 godina nakon dovršetka rukopisa). To je prvi rječnik koji obuhvaća sva tri hrvatska narječja. Njegovo leksičko blago u prvom je redu kajkavsko, ali ima štokavizama i čakavizama. Spajanjem narječja Belostenec se uključuje u struju koja je težila ostvarenju jedinstvenog jezika. Gazofilacij je prvi put tako koncipiranom jeziku (tzv. trodijalekatska koncepcija) odredio jedinstven grafijski sustav (J. Vončina).

Slika 5. Rječnik Fausta Vrančića (MJ)

U prvoj polovici 19. stoljeća nastaje nacionalni i kulturni pokret hrvatski narodni preporod (ilirski pokret). Glavni predstavnici hrvatskog narodnog preporoda jesu: Ljudevit Gaj, Vjekoslav Babukić, Antun Mažuranić, Adolfo Veber Tkalčević, Petar Preradović, Stanko Vraz, Ivan Mažuranić, Dimitrije Demetar, Janko Drašković i drugi.

Ljudevit Gaj objavljuje 1830. Kratku osnovu horvatsko-slavenskog pravopisa. Na području Hrvatske ima više filoloških škola: Zadarska (Ante Kuzmanić), Riječka (Fran Kurelac),  Zagrebačka (Adolfo Veber Tkalčević) i Daničićeva (Đuro Daničić, vukovac) škola.

Ante Kuzmanić se zalaže za norodni štokavsko-ikavski govor i odbacuje Gajev slovopis. Fran Kurelac predlaže da jezik mora biti utemeljen na elementima zajedničkim svim slavenskim jezicima. Adolfo Veber Tkalčević nastavlja jezikoslovne ideje iliraca; za iskorištavanje čakavskih i kajkavskih elemenata i čvršću povezanost s književnom baštinom. Đuro Daničić zastupa sasvim suprotne stavove nego Zagrebačka škola (Piši kako govoriš).

Slika 6. Naslovnica knjige Hrvatska pisana kultura (MJ)

U sukobljavanju oko najboljega tipa hrvatskoga jezika između Zagrebačke škole (A. Veber Tkalčević, B. Šulek), Riječke škole (F. Kurelac), pomognuti mađaronskom vlašću, pobijedili su tzv. vukovci (T. Maretić, A. Pavić), koji su smatrali da su Hrvati i Srbi jedan narod, te zato trebaju imati jedan jezik. Nisu se obazirali na druga obilježja identiteta: nacionalni prostor, povijest, narodne običaje, vjeru, drugačiji tip civilizacije – Hrvati pripadaju zapadnom – katoličkom krugu, a Srbi istočnom, grčkopravoslavnom krugu.

Unatoč željama i hrvatskih i srpskih filologa da se jezik hrvatski i jezik srpski i pravopisno, i u fonologiji, morfologiji, stilistici i leksiku izjednači, to – na koncu nije uspjelo jer radi s o dva različita naroda i dva različita jezika.

Godine 1843. Ivan Kukuljević Sakcinski prvi je put u Saboru održao govor na hrvatskome jeziku, a 23. listopada 1847. hrvatski jezik postao je službenim jezikom na prijedlog Ivana Kukuljevića.

Hrvatska jezična i pravopisna norma kakvu danas poznajemo plod je višestoljetnoga povijesnoga razvitka u kojem nije bilo prevratničkih postupaka ni obrata sve do prijelaza iz 19. u 20. stoljeće, kada je naravni tijek prekinut u ime zamišljenoga političkoga zajedništva s jezično srodnim narodima u okružju.

Skupina hrvatskih jezikoslovaca: Ljudevit Gaj, Tomislav Maretić, Ivan Broz,

izvršila je restandardizaciju hrvatskog književnog jezika, redukciju građe relevantne za jezični opis normativnih priručnika. Jezikoslovci smatraju da se posljedice osjećaju i danas.

Kako je operativni zadatak cijeloga zahvata bio stvaranje novoga zajedničkoga standardnoga jezika na južnoslavenskom pretežno štokavskom prostoru, trebalo je iz hrvatskoga, koji je imao najdužu književnojezičnu pisanu tradiciju na organskim idiomima, izbaciti sve one sastavnice koje su mogle priječiti jezično i pravopisno sjedinjenje sa štokavskim narodima u okružju. To je u prvom redu značilo brisanje kajkavske i čakavske leksičke građe i oblika te uklanjanje tvorbenoga pravopisnoga načela i uvođenje izgovornoga, kakvo je za netom stvoreni srpski „prostonarodni” književni jezik bio uveo Karadžić.

Uklanjanjem kajkavskoga i čakavskoga leksika iz hrvatskoga književnoga jezika te književnih novotvorenica nastalih polovicom 19. stoljeća za moderno tehnološko pojmovlje i nazivlje iz društvenih i prirodnih znanosti, gospodarstva, javnih i državnih službi, stotine su riječi u jugoslavenskim jezičnim savjetovnicima preko noći prognane kao dijalektizmi ili barbarizmi, a na njihovo su mjesto uguravane tuđice ili štokavski dijalektizmi iz srbijansko-vojvođanskih, bosansko-hercegovačkih i crnogorskih govora.

Nažalost, krajem 19. st. vukovci su pobijedili i nametnuli novoštokavštinu. Vukovac Ivan Broz piše 1892. Hrvatski pravopis koji je proglašen obveznim pravopisom za sve škole (sve do osamosteljenja Hrvatske 1991.).

Novo nasilje nad hrvatskim jezikom zbilo se 1924. objavom Maretićeva Jezičkog savjetnika u čijem je metajeziku sadržan otvoren diskriminirajući pristup prema hrvatskoj književnojezičnoj baštini, a novoštokavština je uzdignuta do kulta.

U hrvatski jezik ulaze mnogobrojni srbizmi, katkad samo fonološki prilagođeni hrvatskom jeziku, kao izraz težnje za izjednačavanjem leksika hrvatskoga i srpskoga jezika, primjerice saobraćaj, prevazići, snabdjeti, bezbjednost itd). U upotrebu dolazi ponovno Boranićev fonološki pravopis, (Frančić, 2013: 99). Nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije i završetka Prvoga svjetskog rata, ulaskom Hrvata u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca te jedanaest godina poslije u Kraljevinu Jugoslaviju nameće se nacionalni i jezični unitarizam. Tzv. srspko-hrvatsko-slovenački jezik i jedan, “našˮ, narod s trima plemenima, Srbima, Hrvatima i Slovencima, izraz su političke prisile i dominacije najbrojnijeg naroda, Srba, nad ostalim narodima u Kraljevini, a kasnije i u poslijeratnoj Jugoslaviji. Područje upotrebe hrvatskoga jezika sve se više smanjuje, a pun odjek velikosprska će politika imati atentatom na hrvatske zastupnike u Narodnoj skupštini u Beogradu, 1928. godine, u kojemu će posljedično smrtno stradati Stjepan Radić (1871. – 1928.). Srpski atentator i radikal, Puniša Račić, u atentatu je ubio hrvatske zastupnike Đuru Basaričeka i Pavla Radića, a od posljedica ranjavanja preminuo je i Stjepan Radić. Ranjavanje su preživjeli hrvatski zastupnici Ivan Pernar i Ivan Granđa.

Boranićev pravopis “Pravopis hrvatskoga ili srpskoga jezikaˮ na snazi je od 1921. godine, a nova je izdanja doživio 1947. i 1951. godine kao 9., tj. 10. izdanje.

U 20. stoljeću, od 1918. provodi se koncepcija hrvatskih vukovaca, čisti narodni štokavski. U Kraljevini Jugoslaviji provodi se srbizacija jezika, poništavaju se osobitosti hrvatskoga jezika. Za vrijeme Nezavisne države Hrvatske pokušava se otkloniti srbizme iz hrvatskoga jezika (P. Guberina i K. Krstić: Razlikovni rječnik, 1940.)

U SFRJ-u se ponovno vrši srbizacija jezika, jezik se nakaradno naziva hrvatski ili srpski s tim da je nametnut srpski jezik. Ustav je na početku propisivao ravnopravnost jezika: hrvatskog, srpskog, slovenskog i makedonskog, ali u praksi se na području Hrvatske te Bosne i Hercegovine nametao srpski jezik. Godine 1954. potpisan je takozvani Novosadski sporazum (dogovor). Nije bilo nikakvoga dogovora već je nametnut unitaristički koncept. U praksi se vrši srbizacija hrvatskoga jezika. Hrvatski jezikoslovci traže izmjenu i razdvajanje hrvatskoga od srpskoga jezika. Korištena je sintagma hrvatskosrpski ili srpskohrvatski jezik, također hrvatski ili srpski što je bilo nedopustivo. Zbog silne agresije i ugrožavanja, brisanja hrvatskoga jezika hrvatski potpisnici Novosadskog sporazuma povukli su svoje potpise. Na javni poziv davanja primjedbi i prijedloga na izmjene ustava hrvatski jezikoslovci i intelektualci su odgovorili, ali njihove primjedbe nisu usvojene. Zbog neodrživog stanja u jezičnoj politici sastavili su i objavili “Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga jezika” (objavljena u Telgramu 17. ožujka 1967.).

Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika kojom traže ravnopravnost u uporabi i vrednovanju u javnom životu, školstvu i upravi. Deklaracija je predložila da se svi zakoni objavljuju na četirima jezicima: srpskom, hrvatskom, slovenskom i makedonskom.

1971.godine tiskan je Hrvatski pravopis. Autori su: Stjepan Babić, Božidar Finka i Milan Moguš. Pravopis je zabranjen, a potom i spaljen. Taj pravopis je 1972. tiskan u Londonu (zvali su ga i londonac). Zabranjeni Hrvatski pravopis iz 1971. ponovno je tiskan 1990. i postao je službenim pravopisom.

Godine 1973. spriječeno je objavljivanje hrvatske gramatike. Unitaristički teror se nastavio pa je u Ustavu iz 1974. usvojen naziv jezika: hrvatski ili srpski! Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika objavljen je 1975.; slijedio je postavke vukovca Đure Daničića iz 1880. godine.

1986. godine objavljen je Pravopisni priručnik hrvatskoga ili srpskoga jezika autora Vladimira Anića i Josipa Silića. Taj pravopis je tiskan 2001. godine nakon što su vlast preuzeli sljedbenici komunističke i unitarističke ideologije.

Pokušaji hrvatskoga jezikoslovlja da hrvatska jezična i pravopisna pitanja rješava samostalno i u skladu s hrvatskom normom ni u monarhističkoj ni u komunističkoj Jugoslaviji nisu uspjeli. Hrvatski je išao u red rijetkih svjetskih jezika s tisućljetnom pisanom baštinom koji nije imao svojih jezičnih priručnika, jer su oni koji su imali dozvolu vlasti bili izrađeni s unaprijed zadanom tezom – imali su pokazati zajedništvo i nedjeljivost štokavskoga govornoga područja, a oni koji su implicirali hrvatsku jezičnu i pravopisnu samobitnost ili nisu nikada bili tiskani (hrvatski pravopis iz ranih 1950-ih) ili su završili u tvornicama papira (Hrvatski pravopis Babića, Finke i Moguša iz 1971.), odnosno na policama strukovnih zavoda bez prava na školsku primjenu (Priručna gramatika hrvatskoga književnog jezika iz 1979.).

Međunarodna strukovna i politička javnost na spomenuta je zbivanja gledala kao na nešto samorazumljivo, i inače karakteristično za višenacionalne države u kojima se zameće sukob za prevlast između brojnijega ali kulturno zapuštenoga naroda i brojčano slabijega, politički i gospodarski iscrpljenoga, ali izgrađene kulture i samosvijesti te želje za očuvanjem kakve-takve autonomije u državi u koju je međunarodnom voljom silom natjeran. U pristupu se odveć ne razlikuje ni današnja slavistika, osobito ona s tzv. demokratskoga Zapada, iz SAD-a i Velike Britanije, dapače, ona simpatizira s višedesetljetnim pokušajima ubijanja jezika nekoliko milijuna živućih hrvatskih govornika, a njihov otpor kulturocidu i jezičnomu nasilju drži hrvatskim nacionalizmom, kojemu treba zavrnuti vratom po modelu kakav je preporučio gospodin američki državni tajnik James Baker, izručujući u lipnju 1991. Slovence i Hrvate Miloševićevu pokolju: brzo i kratko, ne dulje od 10 dana.

Oni koji su se zauzimali za nesastavljeno pisanje ne ću, držeći ga dobrim jer je bilo u sustavu već ostvarenoga načelnoga odvojenoga pisanja niječnice od glagola, a u modernoj se hrvatskoj pravopisnoj normi bez ikakvih poteškoća i primjenjivalo sve do Novosadskoga pravopisa 1960, nazivani su uskogrudnim, zadrtim, zaglupljenim i nazadnim nacionalistima, a oni koji su podupirali sastavljeno pisanje – neću – bili su, valjda samorazumljivo, širokogrudni, napredni, inteligentni, internacionalisti.

Unatoč javnoj potpori provedenim promjenama, nestručni osporavatelji Hrvatskoga pravopisa Babića, Finke i Moguša, posebice Slavko Goldstein kao suizdavač konkurentnoga pravopisa, tvrde da je riječ o anakronu djelu, koje jedva da ima veze s hrvatskom jezičnom zbiljom, a koje bi htjelo hrvatski jezik vratiti u 19. stoljeće. Čak tvrde da mu je jedina briga i zadatak smišljati nove riječi i oblike ne bi li se povećao broj razlika prema srodnom srpskom jeziku. Dakako da je riječ o pokušaju ozloglašenja bez utemeljenja u zbilji, što je jedan od suautora, Stjepan Babić, i pokazao u raščlambi baštinjene i suvremene građe u knjizi Temelji Hrvatskomu pravopisu (Zagreb, 2005.).

U povijesti hrvatskih pravopisnih previranja posebno će ostati zabilježeno osamljeno stajalište Katedre za suvremeni hrvatski književni jezik Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, koja je jedina od svih institucija u Hrvatskoj koje su sudjelovale u anketi 1992. listom odbacila sve prijedloge o promjeni hrvatskoga pravopisa Matičina povjerenstva, držeći ih strukovno neopravdanima i štetnima za hrvatsku kulturu, a sebe stručnim tijelom koje odluke donosi, a ne tek pukim izjašnjavateljem o tuđim odlukama (Jezik, 1992./93., str. 99–100).

Petnaestak godina kasnije s iste je Katedre krenulo i potkapanje rada Vijeća za normu, kada se njezini članovi pojavljuju kao suautori novoga Matičina pravopisa (Badurina–Marković–Mićanović, 2007.), nastaloga mimo odluka i naputaka Vijeća, bez javne rasprave i u potpunoj tajnosti.

Oni koji uporno i danas govore o nasilnoj kroatizaciji čine to stoga da bi zapriječili svaki samostalni razvitak hrvatskoga jezika, napose njegovu leksičku obnovu, kojom bi se on mogao nenadzirano odvojiti od susjednih jezika bivše države. Iz tih razloga sinkronizirano napadaju i ismijavaju one nove riječi koje su dobro tvorene i u javnosti prigrljene, poput uspornika, ili inicijative kojima bi se liječničke dijagnoze osim na latinskom ubuduće pisale i na hrvatskom kako bi bile pristupačnije što širemu krugu hrvatskih govornika, napose onima niže izobrazbe kojih je u Hrvatskoj više od 60% u ukupnom udjelu stanovništva. (Slobodna Dalmacija, 27. VII. 2008.).

Među protivnike hrvatskoga standardnog jezika, a podupiratelje zajedničkog jezika, treba istaknuti Snježanu Kordić (pamflet Jezik i nacionalizam), Velimira Viskovića (Soroseve fondacije podupirala je Sarajevske sveske, 2005., br. 10), Slavka Goldsteina (Pravopis hrvatskoga jezika i rječnik, 2001.), članove Katedre za suvremeni hrvatski književni jezik Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, neke članove Matice Hrvatske i druge.

Slika 7. Anićev rječnik hrvatsko-srpskog jezika (naslovnica) (MJ)

Jezična politika pak hrvatske Vlade očituje se u neprovođenju vlastitih odluka, poput Uredbe o osnivanju Vladina Ureda za lektoriranje, koja je donesena još 17. veljače 2005. godine (Narodne novine, 26/05). Taj je ured trebao jezično uređivati i ujednačivati tekstove zakona i drugih propisa koje predlaže ili donosi Vlada, njezina ministarstva i druga tijela državne uprave, ali ni nakon 6 godina nije otpočeo radom. Namjesto da jezično-pravopisne probleme rješava, hrvatska ih Vlada različitim manevrima pokušava pospremiti pod tepih, otežavajući i položaj Hrvatskoga školskoga pravopisa Stjepana Babića, Sande Ham i Milana Moguša, koji je dobro primljen te usklađen s odlukama Vijeća za normu. Tako je zahtjev za uvođenjem jedinstvenoga pravopisa u škole, koji joj je 2008. u ime tristotinjak učitelja, profesora i ravnatelja škola uputila bivša ministrica prosvjete i kulture Vesna Girardi-Jurkić (Jutarnji list, 7. XII. 2008.), riješila sazivanjem strukovnoga skupa saborskoga Odbora za obrazovanje pod vodstvom Petra Selema, a da se nakon toga nije dogodilo baš ništa.

Drugi dopis, s potpisima 6000 nastavnika, uputilo je 2009. Društvo profesora hrvatskoga jezika ministru znanosti, obrazovanja i športa Radovanu Fuchsu sa zahtjevom da hitno donese jedinstveni pravopis, koji bi se koristio od vrtića do fakulteta (Jutarnji list, 21. X. 2009.). Ni od toga ne će biti ništa, jer se iz Ministarstva odgovara da je o službenom pravopisu u institucionalnom odgoju potreban nacionalni konsenzus, a njega nema već godinama. Ministar Fuchs ne spominje da je njegov prethodnik još 2005. najavio kako će „novi udžbenici biti usklađeni s HNOS-om do 2009./2010. godine, tako da će i pitanje prihvaćanja „ne ću” i „neću” do tada biti riješeno” (Slobodna Dalmacija, 20. XII. 2005., str. 3).

Slika 8. Rječnik hrvatskoga jezika (naslovnica) (MJ)

 Neizvršavanje odluka koje je sama donijela, onemogućivanje rada tijelima koje je sama osnovala i imenovala govori mnogo o licu i naličju hrvatske Vlade (vlada) i njezinoj jezičnoj politici. Ona bi se mogla sažeti u rečenicu koja glasi da hrvatska Vlada vodi takvu jezičnu politiku koja onemogućuje struci usklađivanje i dorađivanje hrvatskih jezičnih i pravopisnih norma. Dapače, njezina ministarstva kulture i znanosti potiču i sredstvima hrvatskih poreznih obveznika financiraju niz dvojbenih projekata.

Skandali

 Skandali u vezi s hrvatskim jezikom nisu samo odlika Ministarstva kulture Republike Hrvatske. Posljednji se zbio u još jednoj državnoj instituciji, Leksikografskom zavodu, gdje je iz Hrvatske književne enciklopedije, koju urednički potpisuje Velimir Visković, ispuštena natuknica hrvatski jezik. Nakon gotovo 40-godišnjega rada u Leksikografskom zavodu, u čijim je mnogobrojnim izdanjima hrvatski jezik obrađen i interpretiran kao povijesna i kao književnojezična činjenica, jedan se zavodski urednik stavlja iznad struke i iznad istine. Naime, dvojica jezikoslovaca u toj enciklopediji, Josip Lisac i Alojz Jembrih, autori natuknica čakavica i kajkavica, definiraju te idiome kao narječja hrvatskoga jezika, a Visković izbacuje natuknicu hrvatski jezik. I da apsurd bude veći, a Zavod osramoćeniji, na stranici na kojoj je trebala biti natuknica hrvatski jezik postoji natuknica o časopisu koji se zove Hrvatski jezik. Hrvatska književna enciklopedija poručuje dakle svomu čitateljstvu da postoji časopis nepostojećega jezika!

I dok mnogi hrvatski važni knjižni i časopisni naslovi bivaju odbijeni u Ministarstvu kulture ili potpomognuti kakvim sitnišem, nakladniku VBZ-u iz Zagreba, primjerice, koji promiče balkansku izdavačku i jezičnu politiku, daju se godišnje stotine tisuća kuna, a pamfletu Snježane Kordić Jezik i nacionalizam, uperenomu protiv hrvatskoga jezika, hrvatskoga Ustava i hrvatskih državnih institucija, koji su svi odreda proglašeni nacističkima, dodjeljuje se potpora.

 Britanci su se iz petnih žila upeli da to ne bude s hrvatskim kao službenim jezikom kako propisuju zakoni EU, nego za potrebe “jugosfere” izmišljeni BHS jezik, pa britanski zastupnik u Europskom parlamentu Charles Tannock zloguko poručuje: „Malo sam iznenađen najavom hrvatskog jezika kao službenog. Ne mislite nas valjda opterećivati troškovima prevođenja na hrvatski, bosanski, crnogorski i srpski? Stanovnici Zapadnoga Balkana moraju se dogovoriti o jednom jeziku koji svi razumiju” (portal Index, 21. III. 2007.). Britanci su utjecali na američku službenu politiku pa je američka administracija tražila da “bošnjački, hrvatski i srpski budu zajednički jezik”….

Hrvatski standard, i to onaj u Bosni, predmetom je zabrinutosti još jednoga zagrebačkoga sveučilišnoga profesora, pa on poučava bosanske Hrvate da u ime suživota i zajedništva „imaju pravo (da ne kažem i dužnost) na nešto blaže standardnojezične kriterije, posebice kad je riječ o kriterijima purističkoga tipa” (Svjetlo riječi, Sarajevo, siječanj, 2008.). Preporučuje im stoga kašiku, voz, pritisak, sirće, novembar, čaršiju, ćeif, avliju, a prije nego li izgovore ili napišu tisuća, tlak, tijek, tko, vlak, prijam, ocat, studeni trebali bi valjda dobro promisliti hoće li koga tim riječima uznemiriti ili uvrijediti!

Na povijest hrvatskoga književnog jezika nakon pobjedničkoga razdoblja hrvatskih vukovaca gledali smo u svjetlu u kojem su je prikazivali pobjednici. A oni nisu imali razumijevanja za ono što je bilo prije njih. Prikazivali su to doba, i djelovali su tako, kao da u njemu nije bilo ništa vrijedno, da su oni zapravo početak novoga i jedino pravog puta. Koliko su i isticali ime Ljudevita Gaja, spominjali su ga više kao dobrodošlu parolu. Tako je opća slika svih obrazovanih, pa i prosječno obrazovanih lingvista, bila kriva jer su u nju unošene samo one činjenice koje su se s njom slagale, druge su se iskrivljavale, a treće su se prešućivale i1i su bile nepoznate. Brozović posebno ističe kako je jezična uloga Ljudevita Gaja bila precijenjena – što je onda išlo na štetu njegove političke i kulturne uloge – značenje Bečkoga književnog dogovora predimenzionirano, a djela hrvatskih pisaca od preporoda do pobjede hrvatskih vukovaca izdavana su poslije s izmijenjenim jezikom. Sve je to djelovalo tako kao da je Ljudevit Gaj i u jezičnom pogledu napravio dubok jaz. Po tome je opća slika bila ovakva: suvremeni srpskohrvatski književni jezik, a s njime i suvremena hrvatska i srpska književnost počinju od Ljudevita Gaja i Vuka Stefanovića Karadžića. Sažetak takvih gledanja može se naći u članku Aleksandra Belića Srpski jezik među drugim slovenskim jezicima. U početku on sažeto prikazuje povijest srpskoga i hrvatskoga književnog jezika. Ističe da su Srbi do Vuka Karadžića imali »nenarodni« književni jezik: crkvenoslavenski u srpskoj redakciji, zatim ruskoslavenski i srpskoslavenski, a Hrvati hrvatski crkvenoslavenski. »Ali po·red tih nenarodnih književnih jezika, iako u mnogome bliskih srpskohrvatskom jeziku, bilo je u srpskohrvatskoj kulturi nekoliko pokrajinskih književnosti, katkada i od velikog značaja za srpskohrvatski narod -kao što je bila dubrovačka književnost, sa narodnim jezicima.« Tu spominje čakavski književni jezik, dubrovački, bosansku književnost s Matijom Divkovićem na čelu, dalmatinsku štokavsku s Andrijom Kačićem Miošićem, ne prelazi ni preko »malene, ali značajne slavonske književnosti, sa Matijom Reljkovićem na čelu«, navodi dakle gotovo iste činjenice kao i Brozović, ali sa sasvim suprotnim zaključkom: »Sve je to presečeno radom Vuka Karadžića (od 1814 g. i docnije) i radom Ljudevita Gaja, osnivača tzv. Ilirskog pokreta, od 30-te godine XX v. Iako su njihovi putevi bili u prvo vreme različni, ipak su se hrvatski rodoljubi sreli sa Vukom na istom terenu 1850 godine.«

Jezično djelovanje Vuka Karadžića u Srba zaista znači korjenit prijelom s dotadašnjom jezičnom praksom, ali u Hrvata, ističe Brozović s pravom, takva prijeloma u jezičnom, pa ni u književnom, smislu nije bilo. Ljudevit Gaj je dotadašnji hrvatski štokavski književni jezik, koji je postojao i prije Gaja i koji je bio većinski, samo prosu i na onu manjinu Hrvata koji su se služili kajkavskim književnim jezikom. Gajeva je jezična zasluga u tome što je sve Hrvate ujedinio u jednom književnom jeziku. (Stjepan Babić)

Osnutkom hrvatske države 1991. i proglašenjem hrvatskoga jezika službenim na njezinu državnom teritoriju temeljem članka 12. Ustava Republike Hrvatske hrvatski je jezik nakon gotovo 80-godišnjega tvornoga i nominalnoga zatiranja u dvjema jugoslavenskim državama ustavnopravno vraćen samomu sebi i svojim govornicima. (Nataša Bašić)

Pokret za obranu hrvatskoga jezika započeo je djelovati 1910. godine i djeluje do danas zbog silnih nasrtaja Srba, unitarista i jugoslavena na hrvatski jezik. U obranu hrvatskoga jezika stali su hrvatski jezikoslovci: Nikola Andrić, Jozo Dujmušić, Antun Šimčika, Kruno Krstić, Blaž Jurišić, Stjepan Ivšić, Radoslav Katičić, Dalibor Brozović, Stjepan Babić, Zlatko Vince, Tomislav Ladan…

Zbog nasrtaja neprijatelja hrvatske države, hrvatskoga jezika i hrvatskoga identiteta borba nije završena, već se nastavlja! Da je tvrdnja točna pokazuje Deklaracija o zajedničkom jeziku iz 2017. godine. To je novi nasrtaj na hrvatski standardni jezik (pročitaj crticu o hrvatskom standardnom jeziku)! Nema zajedničkoga jezika već dva različita jezika (hrvatski i srpski). Hrvatski jezik jedinstven je sa svoja tri dijalekta: čakavski, kajkavski i štokavski.

Sabor je donio odluku da se svake godine obilježavaju Dani hrvatskoga jezika od 13. do 17. ožujka u spomen na Deklaraciju koja je pročitana 13., a objavljena 17. ožujka (1967.).

U Ustavu Republike Hrvatske (članak 12.) piše: „U Republici Hrvatskoj u službenoj je uporabi hrvatski jezik i latinično pismo.” Nažalost, hrvatska država ne štiti hrvatski jezik u praksi jer dopšta kršenje zakona.

Izvori: Benedikta Zelić-Bučan, Stjepan Babić, Zlatko Vince, Radoslav Katičić, Nataša Bašić, Josip Bratulić, Stjepan Damjanović, Dalibor Brozović…

Mi Hrvati, od stoljeća sedmoga (crtice)…

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save