TwitterFacebookPinterestGoogle+

Sicanje – tradicionalno tetoviranje Hrvata katolika u BIH

  • Written by:

Križićanje, sicanje ili bocanje običaj je koji je bio raširen među Hrvatima u Bosni, nešto manje u Hercegovini, Turopolju te u Dalmaciji. Povijest tetoviranja Hrvata katolika u BiH seže u Osmansko doba.

Križeve i katoličke simbole tetovirali bi (sicali) djevojčicama i dječacima već od 3. godine života. Najviše se prakticiralo kada je Bosna i Hercegovina pala pod osmanlijsku vlast. “Sicalo” se ruke, čela i prsa. Kako su Turci otimali kršćansku djecu i slali ih u Tursku da budu janjičari i sluge katolici su tako željeli zaštitili svoju djecu i zauvijek ih obilježiti, kako bi znali kome pripadaju. Kasnije su Turci običavali iskoristiti pravo prve bračne noći, tj. spavali bi s tek vjenčanom djevojkom prije nego to učini njezin muž. Po predaji, katolici su tako tetovirali svoje djevojke, kako bi bile odbojne muslimanima i kako bi u slučaju da ih odvedu, uvijek znale što su nekad bile.

Tetovirana su muška i ženska djeca od 3. do 18. godine i to na blagdan Svetog Josipa, Blagovijest, Veliki Petak i u Korizmeno vrijeme. Križevi su obično bili dio cijelog ornamenta, pomiješanog s raznim tradicionalnim uresima dijelom poganske simbolike starih Slavena i Ilira. Osim križa u jednostavnom ili ukrašenom obliku na gornjoj strani ruke bocao se križ u kolu, Jeličin križić, starinsko arijsko kolo i polukrug (ograda) na podlaktici. Upotrebljavali su se još i sidro, mjesec, sunce, Danica, večernja zvijezda i klas.

 

Tetoviralo se tradicionalno s normalnom iglom za šivanje i ručno proizvedenom bojom pomoću prirodnih materijala kao što su med, ugljen, pljuvačka i majčino mlijeko. Kada se ta smjesa dobro izmiješa na ruci ili drugom dijelu tijela nacrta se željeni simbol te se sica odnosno ubada iglom dok se smjesa ne pomiješa sa krvlju. Nakon toga tetovirani dio tijela se zamota i drži nekoliko dana.

Tetoviranje je bilo redovito do 1938. godine, a od onda je u padu. Zadnja osoba koja se je sicala tradicijski načinom rođena je 1969., a mati ju je sicala 1984. godine.

Iz povijesti je jasno vidljivo da je pripadanje hrvatskom korpusu značilo i automatsko pripadanje Katoličkoj Crkvi. Budući da je motiv „sicanja“ uglavnom križ kao znak raspoznavanja i zaštite, postoje i razne teorije o tome odakle je preuzet motiv križa, uobičajen za tetoviranje kod katolika.

Prvu teoriju je iznio Fra Zvonko Martić koji je proveo niz istraživanja u vezi sa tradicionalnim običajima katolika u Bosni i Hercegovini i smatra da neka istraživanja pokazuju da su tetovaže križeva na rukama katolkinja bile prisutne i u predslavenskom periodu na Balkanu. Sličnu teoriju zastupa i Čiro Truhelka u svojem istraživanju u kojem kronološki spominje povijesne razloge tetoviranja sve do Ilira.

Tetoviranje poslije 1945. godine bilo je iznimka. Tetoviranje je tada, kada je bilo zabranjeno ići i u crkvu, bilo zabranjeno. Tetovaže su na ovim prostorima bile i ostale znaci vjere i pripadnosti hrvatskom narodu, što za vrijeme komunizma, nije bilo poželjno isticati.

U Imotskoj krajini još uvijek se na rukama starica može vidjeti tetoviran jedan veći ili više manjih križića, a na području Uskoplja, Kupresa, Kraljeve Sutjeske ili Rame još uvijek možemo susresti žene koje su tetovirane tradicionalnom tehnikom.

Ivana Grubišić

Komentari