Na jugu, u Kalimskoj dolini, okupilo se oko dvije stotine preživjelih. U početku se činilo da će broj biti puno manji no više je grupica iz nekoliko napadnutih sela izbjeglo masakr i lagano se slijevalo u dolinu. Pet šest seljaka koji su dobro poznavali ove krajeve pretraživali su ih u nadi da će naći još kojeg preživjelog. Najveća grupa u kojoj se nalazilo čak pedesetak ljudi spasila se brzim bijegom već na samom početku napada. Vodio ih je Emuna, pametan i snalažljiv seljak koji je odlično poznavao okolni teren. Odveo ih je u Balinove pećine gdje su u zaklonu proveli nekoliko sati. Emuna je stajao na ulazu u podzemlje i pažljivo osluškivao. Nije čuo ništa sumnjivo. Činilo se da ih nitko nije pratio pa su lagano krenuli dalje. Da je postojala bilo kakva opasnost Emuna bi izbjeglice poveo dublje u pećine u kojima su postojale stotine tunela. Znao je da samo jedan od njih ima izlaz na drugu stranu brda. Onaj tko nije znao koji je to tunel kad bi jednom ušao u labirint bio bi osuđen na smrt. Kako nije bilo potjere Emuna je ljude doveo u Kalimsku dolinu gdje je već bio Ejnar s onom prvom grupicom.

Kad je stigao Aretus sa svojim ljudima priđe Ejnaru i reče mu:

– Prijatelju, rekoh ti jednom davno da ćemo imati još mnogo posla.

Ejnar je bio iznenađen kad ga je ugledao: – Priznajem da bih volio da nisi bio u pravu. Nego, opet si se pojavio. Sigurno je bilo jako napeto kad si došao.

– Pa meni baš i nije, ali Zorasu bome je. Već sam davno vidio da se nešto veliko sprema. Poslao sam ljude naokolo pa sam imao informacije i o vašim aktivnostima. No, posebno smo pratili nekoliko nazera jer smo znali da će oni, ako se išta dogodi, svakako biti uključeni u igru. Tako sam, prateći jednog od njih, svjedočio sastanku koji su održali u velikoj pećini na sjeveru. Vidio sam da je jedan neoprezni dugonja također bio u toj rupetini no otišao je ne saznavši ama baš ništa o čemu su razgovarali.

Rekavši ovo Aretus pogleda Visokog, a ovaj zine u čudu: – I ti si bio tamo – uzvikne – što su dogovarali? Pričaj brže!

– Polako, brate. Idemo redom. Dakle, pratim ja onog brzog vraga Dalinusa. Letio je noću kao da ga goni sam njegov gospodar, pakleni demon. Nekako sam ga uspijevao slijediti pa vidjeh da je ušao u onu spomenutu pećinu. Srećom tu rupu dobro poznajem, pa znam da glavni otvor nije i jedini ulaz u nju. Postoji i jedan mali uski prolaz na sasvim drugoj strani brda. On vodi do centralne dvorane u kojoj su se đavoli okupili, ali je visoko gore. Kad sam tamo došao sve sam dobro vidio i čuo, a bio sam potpuno zaštićen. Doduše od morga nisam, ali i da me je vidio mogao sam pobjeći natrag jer s one strane nisu mogli do mene. Vidio sam također jednog čudnog i smiješnog tipa kako uhodi navedene spodobe. Čudno kako je taj izvukao živu glavu – Aretus opet pogleda Visokog koji se na ove riječi nasmije.

– Ukratko, čekali su dosta dugo drugog morga koji je dolazio s još dvojicom nazera. Čim su ovi stigli, morzi su podijelili svim nazerima oblutke od negrina. Vidio sam čak i da je jednom nazeru ispao njegov oblutak, ali nisam imao vremena da se spustim dolje i da ga uzmem.

– Ja sam ga našao. Još ne znamo čemu je trebao poslužiti – javi se Zoras.

– I ti si bio tamo? Što je tog dana bio gust promet. E, čemu služi? Ni ja ne bih znao da nisam čuo morgove upute, odnosno njegovo režanje. Naime, oblutak je služio kao najvažniji dio teleportera. Svi nazeri su trebali sagraditi teleporter, obično u obliku običnog stupa i gdje god zamisle, ako tu postoji drugi za izlaz, mogu biti u trenu. Ne samo oni nego sva sila vojske. Tako praktično postaju nepobjedivi.

Svi su ga u čudu gledali.

– Da, da… prokletnici su smislili novu igračku…

– A kako si se ti odjednom pojavio usred bitke? – upita Jaki – znam da ti to nije strano, ali brate, banuo si baš niotkud.

– Vidiš, dragi moj Dalinus, Bog mu dao pokoj duši jer sam ga u međuvremenu skratio za glavu, također je izgradio jedan teleporter. Njega sam cijelo vrijeme pratio, pa kad on i njegova bratija uđoše u vrtlog koji ih u trenu usisa, velim ja mojima: “Momci zašto ne bismo i mi? Garantiram da s druge strane neće biti dosadno”. Iskreno kazano nismo znali gdje ćemo dospjeti, ali eto, nije bilo loše. Doduše još mi se malo vrti u glavi od tog putovanja, ali sve u svemu, dobro je.

Zatim se Aretus zamisli pa, kao da govori sam sebi, reče: – Čudno, čudno. Do sad nisam imao vremena misliti o tome…Jeste li se možda vi zapitali zašto su prokletnici ovako žestoko napali jedno malo, nevažno i nepoznato selo. Gore se nalaze jake kraljevine i bogate zemlje koje se sada mogu pripremiti za napad, a oni udariše na jadne seljake… da se opet nisu štogod dogovorili s njima?

I ostali se zamisliše.

Razgovarali su još dugo u noć prateći zamišljenim pogledima grupice izmučenih seljaka koje su srećom i dalje pristizale. Na koncu se, dakle, okupi oko dvije stotine ljudi.

……

Ovo su bili dosta pusti i izolirani krajevi pa nije bilo vjerojatno da će izbjeglice skoro biti pronađene i ugrožene. Sigurno će na raspolaganju imati dva tri dana u kojima će moći obnoviti snage, a zatim se uputiti dalje na jug. Morat će ići jako daleko, sve do krajeva koji su toliko udaljeni da ih tamo morzi i ostali progonitelji neće tražiti. Oni će ionako imati previše posla na sjeveru, a izuzev Ejnara, Zorasa i Aretusa, svi drugi, posebice jadni seljaci, su im bili apsolutno nezanimljivi.

Na jugu će se morati organizirati kakav-takav život. Trebalo bi izgraditi naselje i pretvoriti ga u svojevrsnu utvrdu koja će moći egzistirati sama za sebe i u koju će se nositelji paretskih mačeva sa svojim suborcima moći po potrebi vraćati. Tu bi uzimali hranu, popravljali oružje i opremu, obnavljali snagu i vidali rane. Utvrda bi morala biti stroga tajna, pa za nju ne bi smjela znati niti divlja južna plemena poput Juta i Kanibara, jer, iako su ona trenutno nezainteresirana za bilo što izvan teritorija na kojima se kreću, nije se moglo sa sigurnošću kazati što se može dogoditi u bliskoj budućnosti.

Nekoliko dana poslije krenuše dalje na jug. Dugo su putovali pustim i negostoljubivim krajevima dok na koncu nisu došli u jednu dolinu koja im se učinila povoljnim odredištem. Bila je zaklonjena od pogleda iz daljine, a mogla se napasti samo iz jednog smjera i to s prilično uskog prostora. Taj bi se prostor mogao lako braniti jer se radilo o ne baš dugom kanjonu sa sjeverne strane doline. U slučaju žestokog napada mogli bi se povući na drugu stranu jer je dolina imala dva izlaza dalje prema jugu. Kroz nju je tekao svježi bistri potočić opskrbljujući je pitkom vodom. Izvirao je ispod ovećeg brežuljka koji se nalazio pri južnom kraju doline i koji je visoko stršio iznad okolnog tla. Obale potočića bile su zarasle u gustu travu koja se prostirala daleko na obje strane. Bujala je iz plodnog tla. Dolina je s bokova bila zaštićena strmim, gotovo okomitim padinama na čijim se vrhovima nalazilo gusto i neprohodno raslinje. S tih strana nije mogla doći nikakva opasnost.

Ejnaru se učini da je dolina kao izmišljena za situaciju u kojoj se trenutačno nalaze. Bilo bi je dosta lako braniti, posebno ako se obrana na nekim mjestima pojača izgradnjom zaštitnih zidova i rovova. Na sjevernom rubu doline u visokim strmim brdima obraslim drvećem mogla se izgraditi skrivena osmatračnica. S lakoćom bi se postavila na neko visoko stablo pa bi se s nje moglo vidjeti zaista daleko. Sjeverni ulaz kroz kanjon bi se mogao pojačati obrambenim zidom i na njega postaviti straža.

Čim su ušli u dolinu Ejnar pogleda Aretusa. Ovaj pogledom okruži po dolini i Ejnar vidje da je zadovoljan. Umorni ljudi su također bili oduševljeni. Prozvaše to mjesto Skrivena dolina.
Brzo je odlučeno da tu ostanu pa ubrzo počeše pripreme za izgradnju naselja. Početak je bio jako težak, no uskoro mala zajednica zaživi.

Među seljacima je još dugo vremena vladala velika žalost. Gotovo da nije bilo čovjeka koji nije izgubio neku blisku osobu. Od preko četiri stotine žitelja iz sela preživjelo je tek njih stotinjak. No, život je morao ići dalje.

Ejnar, Aretus i Zoras odabraše tridesetak najboljih i najvještijih boraca, podijeliše ih u grupice i poslaše na sjever u izviđanje. Drugi je dio ratnika ostao u naselju da u slučaju potrebe pruži ljudima zaštitu. Daleko gore nije bilo nikakva znaka opasnosti, a ophodnje su išle skoro do spaljenog Carasa. Dalje se nisu usuđivale zbog opasnosti da ih netko primijeti. Ejnar i Aretus također pođu prema opustošenim krajevima. Ubrzo stigoše nadomak Carasa i okolnih sela pa se nastave oprezno približavati. Bili su zatečeni strahotom prizora u Carasu. Kasnije su vidjeli da je slično bilo i u svim okolnim mjestima. Sve je bilo spaljeno i razoreno. Posvuda su se vidjeli ostaci ljudskih tijela u raspadanju. Osjećao se strašan smrad koji je izazivao gađenje i mučninu. Nisu mogli gledati taj jezivi prizor pa krenuše natrag.

– Napadali su strašnom snagom. Više sela je bilo na udaru. Zašto? – zapita se Ejnar.

– Izgleda da su htjeli izvesti istovremeni napad na više mjesta. Čini mi se da je cilj ovih napada bio da se ubiju nositelji paretskih mačeva. Bojim se da smo se loše skrili. Očito su znali da mi nismo negdje gore, u kakvom gradu, nego baš ovdje. Čini se da su znali i za Zorasa i za tebe…Zamalo su uspjeli prokletnici.

– Da, samo nas je sreća spasila. Da Zoras nije bio oprezan one večeri iznenađenje bi bilo potpuno. A da se ti opet nisi pojavio on bi bio mrtav…

– Vrazi prokleti.

– Psssst! – šapne odjednom Ejnar.

Učini im se da vide dva konjanika kako oprezno jašu pokušavajući podići što manju buku. Nisu išli putem nego oko jednog brežuljka. Jahali su u smjeru juga. Ako ovako nastave morat će proći kroz jedan mali usjek koji je bio s druge strane brda. Protezao se pedesetak metara u smjeru u kojem su jahači išli, a na njegovim rubovima su bile velike kamene gromade. Na ovom teško prohodnom terenu se moralo proći njime. Prijatelji odlučiše vidjeti o kome se radi. Odvedu životinje dovoljno daleko iza usjeka i popnu se, jedan s jedne, a drugi s druge strane. Nisu dugo čekali kad naiđe dvojac na konjima. Svaki izabere svog jahača i začas su bili u skoku. Oboriše konjanike na pod, a već u sljedećem trenu sva četvorica bijahu na nogama s mačevima u rukama. Začuđeno su se gledali.

– Vi – prvi progovori Aretus – otkuda vi ovdje?

Pred njima su stajala dva hrabra suborca iz onih opakih vremena.

– Uh – promuca jedan od njih- tražimo vas već danima. Prokletstvo, što su zlotvori uradili…kakvi masakri? Grozno.

– Mi smo jedva izbjegli pogibelji. Nego, vi ste trebali biti daleko gore, u prijestolnicama.

– I tamo su se dogodile loše stvari. U Wiltonu i Mokasu pojaviše se Barus i Uruk sa svojim ljudima. Kupili su kraljeve za nečiji interes.

– Barus i Uruk, prokletnici – ponovi Aretus – kad su oni u pitanju onda sigurno nije dobro. Kupili su kraljeve, kažeš. Kupili kraljeve?!! Pa zar je to moguće? Za to im je sigurno trebalo čitavo bogatstvo, ako ne i više od toga. A za čiji interes?

– Spominjali su nekog Marduka. Poslao je svakom kralju po jedan veliki sanduk pun dragulja. Trebao si vidjeti tu pohlepu.

– Marduk? – Aretus upitno pogleda Ejnara. Ovaj slegne ramenima.

– Ejnare, morat ćemo to ispitati. Idemo nazad pa ćemo razraditi plan. Čeka nas puno posla.

Jedan od izviđača dobaci kao da se nećka: – To nažalost nije sve.

Pogledaše ga upitno.

– Otkrili su i uhvatili Pinasa. Bacili su ga u Mokaške tamnice – jedva prevali preko usana.

– Prokletstvo! Samo nam je još to trebalo. Kako se to dogodilo? Zar je on uopće bio gore?

– Nažalost, da. Došao je prije dvije godine. Mladić je jako bistar i sposoban pa je bio od velike koristi, ali očito bi bilo bolje da se gore nije nikad pojavio. Kad je Uruk odlazio iz mokaške palače pogled mu je zapeo za njega. Odjednom se trgnuo kao da ga je nešto opeklo.

– Ti! – uzviknuo je – nemoguće!!

Bio je to, naravno, Pinas. Uruk je skočio na njega, a to su odmah učinili i njegovi ljudi. Svi znamo koliko je Pinas spretan momak, no bio je potpuno zatečen. Od iznenađenja nije ni došao sebi, a već je bio vezan. Uruk se zlurado smijao vičući da se malo prevario, ali da je momak isti otac. Tada je rekao kralju Putaru da je mladić opasna, ali jako dragocjena uhoda. Zamolio je da ga čuva kao oči u glavi.

Na Ejnarovu i Aretusovu licu vidjela se duboka zabrinutost. Podbodoše konje pa sva četvorica krenuše prema Skrivenoj dolini.

Čim su stigli Aretus nađe Zorasa i reče mu: – Uhvatili su Pinasa. U mokaškoj je tamnici.

Ovaj problijedi. Mračna sjena mu preleti preko lica koje se za trenutak stisne u bolni grč. Odmah odlučno krene prema konju. Već ga je htio osedlati i krenuti kad se opet javi Aretus: – Nemoj ići. Sigurno te čekaju. Znaju da ćeš zbog sina biti manje oprezan, a to i žele. Ako želimo išta postići moramo smisliti dobar plan.

Zoras na trenutak zastane, a onda tiho izusti: – U pravu si.

Istoga trena krene prema šatoru koji je Aretus podigao nasred naselja. Pridružiše mu se Aretus, Ejnar, Jaki i Visoki. Odmah su započeli planiranje budućih akcija.

……

Životna radost se polako vraćala u maleno naselje. Iako je sudbina bila teška i bolna, moralo se nastaviti dalje. Ejnaru je posebno teško bilo gledati patnju dvojice njemu dragih mladića. Naizgled su se dobro nosili s tugom koja im je razdirala dušu. Morali su, nažalost, proći kroz ovaj bolni period.

Aretus je smatrao da je vrijeme da Ejnar razgovara s Jonasom i da ga sa svime upozna, no ovaj se grozio tog razgovora. Najradije bi ga skroz zaboravio. Sjetio se Conarova straha i trenutka kad je konačno kazao da neće dozvoliti da mu sin ode u sigurnu smrt. Nije li Conar bio u pravu? Što ako se mladiću nešto dogodi? Nikad to sebi neće oprostiti. Conar je imao nekakav osjećaj da je plan s Jonasom neizvediv i poguban. Nije li otac bio u pravu kad je htio zaštititi sina? Zar bi on sad smio zaboraviti Conarovu želju i predosjećaj koji je imao? A je li Jonas u ovakvom stanju uopće sposoban išta napraviti? Ne bi li, ako i hoće s njim razgovarati, trebalo još pričekati?

S druge strane, ako je Jonas prava osoba, moralo bi se što prije nešto pokušati. Inače su osuđeni na sigurnu propast. Ovdje mogu živjeti neko vrijeme, ali prije ili kasnije zlo će ih sustići.

Aretus nije bio siguran glede Jonasa. Nije ga mogao procijeniti s obzirom da je velika tuga obuzela njegov duh. No kad je čuo što Ejnar misli o njemu, davao mu je solidne šanse.
Ejnar se, opet, lomio u sebi. Mučio ga je spomen na dobrog Conara. Međutim, kako su i Aretus i Zoras, a i Veliki i Jaki bili mišljenja da se konačno moraju pokrenuti, na kraju se ipak odlučio za razgovor.

Pozvao je Jonasa u šetnju i dok su se polako penjali prema brežuljku iznad naselja upita ga :- Sjećaš li se našeg razgovora na Kamenom brdu.

– Dobro se sjećam – odgovori Jonas.

– Tada sam rekao da još nije vrijeme da ti sve kažem jer ionako ne bi razumio… pa… čini mi se da je došlo vrijeme da sve čuješ.

I Ejnar krene s pričom ponavljajući u kratkim crtama glavni dio onoga što je nedavno kazivao Jonasovu pokojnom ocu. Mladić ga je slušao otvorenih usta. Nijednom nije prekinuo Ejnara, a na njemu se dobro vidjelo da upija svaku riječ.

Kad mu je rekao kakva je uloga njemu namijenjena, Jonas od iznenađenja sklizne s kamena na kojem su sjedili. Oči i usta mu ostadoše širom otvoreni, a on to uopće nije primjećivao. U šoku je tako stajao, pa se Ejnar nije mogao suzdržati od smijeha. Na koncu prodrma Jonasa i ovaj konačno udahne malo zraka. Mladić dugo nije mogao izustiti ni riječi. Samo je nijemo promatrao učitelja. Onda ustane i lagano krene prema naselju. Ejnar ga je pratio. Ni on ništa nije govorio. Kad su se približili naselju Ejnar mu reče:

– Razmisli o svemu. Kasnije ćemo opet o tome popričati.

Odlučio je malo pripaziti na Jonasa jer je ovo na njega djelovalo zaista šokantno.
Nekoliko sati kasnije ugleda mladića kako mu prilazi. Ponosno je promatrao vitku i svakim danom sve snažniju pojavu tog divnog mladog čovjeka. S velikim zadovoljstvom pomisli kako ga zaista doživljava kao svog vlastitog sina. Njegova nekad raščupana kosa sad je padala do širokih ramena lagano se uvijajući. Blage, pomalo sjetne smeđe oči, kojima je tako jako podsjećao na majku, još uvijek su u sebi čuvale nekakvu tajnovitost. Sad se u njima jasno vidjela velika tuga. Već je bio Ejnarove visine, tjelesno poprilično snažan iako je njegovo mlado tijelo bilo još daleko od pune snage koju će za koju godinu doseći.

Spretnošću se gotovo mogao mjeriti sa Zorasom ili Aretusom, a zbog toga je Ejnar bio posebno ponosan. Znao je da je to ponajviše njegova zasluga. Znao je, također, da je najveća snaga ovog mladog bića bila posve nevidljiva površnom promatraču, pa čak i iskusnom oku koje nije poznavalo Jonasa. Bila je to njegova jaka volja koja se ničim nije dala pokolebati. Ne može se reći da je Jonas bio posve neustrašiv ili ludo hrabar. Nije bio takav, a Ejnar je dobro vidio da mu ni sad nije svejedno. Bilo ga je strah i to je bilo dobro. No, njegova snažna volja ga je mogla, uz sve moguće prepreke, uvijek dovesti do cilja. Tu snagu ponajviše je crpio iz nepokolebljive vjere u ispravnosti svojih stavova kao i iz usvojenih vrednota koje je istinski živio. Ejnar se nemalo čudio njegovoj stabilnosti i zrelosti u tako ranoj fazi života. No, baš to mu je ponajviše govorilo da je ovaj mladić na neki način poseban. Svim svojim bićem je osjećao da se na njega može osloniti.

Kad se približio Jonas mu reče: – U redu. Pokušat ću opravdati tvoje povjerenje. Sad kad sam razmislio vidim da je to jedina nada za sve nas, a jadni mi ako jedina nada ovisi o meni. Ne vjerujem da ću uspjeti kao što ne vjerujem da sam ja dostojan te časti o kojoj si govorio, no i ako poginem neće biti uzalud i bez smisla. Jedino u što sam siguran jest da se tresem već od same pomisli na ono što me čeka.

Ejnar ga pogleda dok su se u njemu miješali različiti osjećaji. Potom ga zagrli pa krenuše prema Aretusovom šatoru. Odmah su pozvali ostale na završni dogovor.

……

Dva dana poslije poveća družina napusti naselje. U njoj se nalazilo nešto više od dvadesetak ljudi. Jahali su prema Kalimskoj dolini, a kasnije još jedno vrijeme zajedno na sjever. Razdvojiše se dvadesetak kilometara južno od uništenih sela. Najveća grupa krene prema sjeverozapadu. Vodio ju je Ejnar. Uz njega je jahao Jaki, a pratilo ih je dvadeset odvažnih momaka. Od ove velike grupe odvojiše se dva para ljudi. Jedan su činili Zoras i Visoki, a drugi Jonas i Aretus. Zoras i Visoki pojahaše prema istoku da bi kasnije okrenuli na sjeveroistok, a Aretus i Jonas produže ravno na sjever. Njihov cilj su bile eridske ruševine koje su se nalazile na ničijem području sjeverno od aremskog i asurskog kraljevstva. Bile su u pustom kraju gdje se nekoć uzdizao grad Erid. Grad je davno napušten, a oni koji su poznavali taj kraj govorili su da je bilo čudo da je na tom području uopće i mogao postajati. Daleko uokolo nije bilo žive duše. Nije bilo ni stabla ni travke, tek tu i tamo poneki kržljavi grm koji se tko zna kako održavao na životu. Dvadesetak kilometara iza ruševina uzdizao se crno-sivi stup dima. Kuljao je iz utrobe zemlje nerijetko izbacujući otrovne pare koje su se širile kilometrima naokolo. Vjetar ih je često nosio sve do ostataka Erida, a onda i daleko prema jugu. Govorilo se da je taj drevni grad imao mračnu prošlost. Navodno je bio sjedište tajnog kulta čiji su se sljedbenici bavili opasnim vradžbinama. One su im davale moć koja je nekako omogućavala mračnu egzistenciju tog golemog naselja. Legenda je govorila da su šamani, pripadnici kulta, bili toliko zli da ih je zemlja progutala i poslije uništila grad i cijelu okolicu. Vjerojatnije je da su nesretnici napravili nešto što ih je koštalo glave, nešto što je otvorilo utrobu zemlje. Druge legende su govorile da su našli način kako da oslobode neku veliku silu, ali da je nisu mogli kontrolirati pa ih je povukla za sobom u bezdan. Poneki avanturist je nekad davno znao posjetiti ruševine. Zračile su nekakvom misterioznom strahotom, pa se raširila priča o šamanima i drugim bićima koja još uvijek obitavaju u njima. Aretus se plašio da je to sada stanište mnogo gorih stvorenja, a on i Jonas moraju posjetiti to zlosretno mjesto jer su pretpostavljali da je mač tamo.

Ejnarova grupa je išla prema granicama Aremskog kraljevstva. Pokušat će izvidjeti što se to dogodilo u tom kraju i za čiji je račun Barus dolazio Gorgoru. Njihov je zadatak bio zahtjevan. Pretpostavljali su da je aktivnost sila podzemlja već uzela podosta maha i u jednom i u drugom kraljevstvu. Još nisu znali u kojem se to obliku i opsegu dogodilo no pokušat će sve doznati. Ako je to točno, a sigurno jest, nastojat će im zadati malo glavobolje dok Aretus i Jonas te Zoras i Visoki obave svoje misije.

Zoras je vjerojatno imao najtežu zadaću. Išao je ravno u klopku držeći da nema drugog izbora. Jedine uzdanice bijahu mu njegov vjerni paretski mač i još vjerniji visoki prijatelj.
Opasni prevrtljivac i ubojica Uruk je u času kad je napuštao glavni grad Asurije slučajno susreo Pinasa. Jako se iznenadio vidjevši ga jer mu se učinilo da je to Zoras. On i Zoras se poznaju otprije, još iz vremena dok su rame uz rame jahali i svoje mačeve ukrštali sa silama tame. Uruk se nakon prestanka borbi nije mogao smiriti nego je nastavio s oružanim aktivnostima, ali sada, nažalost, uglavnom protiv jadnih i nezaštićenih ljudi. Tako je, malo-pomalo, prelazio na stranu onih protiv kojih se nekoć tako hrabro borio. Zoras, Ejnar i Aretus su znali što čine on i Barus, kao i još neki drugi, no, nisu reagirali jer se za to trebala brinuti kraljevska vojska i policija. Osim toga htjeli su svakako ostati neprimjetni. Međutim, Uruk i ostali su dobro znali otkuda njihovim novim šefovima prijeti najveća opasnost. Zato je Uruk bio jako sretan kad je otkrio mladića čija je sličnost sa Zorasom bila tako velika da je odmah shvatio da pred njim stoji njegov sin. E, sad će im Zoras sam došetati u šake, a njima je ostalo samo da čuvaju zatvorenika i da dobro otvore oči. Ako bude sreće možda i još koji paretski mač ostane bez svog gospodara. S druge strane, Zoras je negdje u dubini duše vjerovao da će pomoću svog mača već naći načina da pomogne sinu.

……

Zoras i Visoki su žestoko gonili konje želeći za dana odvaliti što veći dio puta. Čekali su ih dani i dani jahanja, a ono će u svom završnom dijelu, kako se budu približavali Mokasu, biti sve opasnije. Sigurno su kraljevske ophodnje dobile nalog da dobro pripaze na sve moguće sumnjivce, a vjerojatno je i Zorasov opis već dostavljen vođama tih ophodnji. Zato će morati biti vrlo oprezni, a to će ih ozbiljno usporavati. Sada su jurili velikom brzinom želeći da kroz ove puste i manje opasne krajeve izgube što manje vremena.

Ejnar će uskoro početi praviti probleme u Aremiji, a poslije će se prebaciti u Asuriju. Ako kraljevskoj vojsci bar malo odvuče pažnju možda to njima dvojici olakša posao. Sigurno će oni koji u tamnicama ispod palače čuvaju Pinasa biti potpuno pripravni, no do palače treba doći. Taj put kroz kraljevinu koja ima dobro naoružanu i obučenu vojsku neće biti nimalo lak.

Jahali su brdovitim terenom obraslim kržljavim žbunjem. Tu i tamo bi naišli na kakav šumarak, a nigdje uokolo nije bilo žive duše. U nekoliko navrata su prolazili kroz spaljena sela. Ni u njima više nije bilo nikoga. U tim su selima jedino nazerske kuće ostale čitave. Kad se zatekoše pred jednom takvom Zoras oprezno uđe unutra. Tamo ga zapahne užasan smrad pomiješan s mirisom truleži. Okrene se oko sebe no ne vidje ništa čudno. Iziđe van i ode iza kuće. U tlu primijeti jednu nedavno iskopanu rupu. U taj čas se pojavi Visoki koji ga upitno pogleda pa reče: – Kao da je tu nešto bilo ukopano. Vjerojatno stup kao kod Separa.

Oko rupe su se nalazili bezbrojni tragovi stopala i otisaka sličnih stopalima. Zemlja je bila crna, za razliku od ostale zemlje oko kolibe koja je bila crvenkasto-smeđe boje.

-Ovo je zacijelo mjesto na kojem se nalazio teleporter u obliku stupa – zaključi Zoras.

Kako nisu našli ništa sumnjivo produžili su dalje. Isti prizor su zatekli u još jednom uništenom selu. Nazerska kuća je ostala čitava, a iza nje ista slika.

– Po mom računu, ako je zapadnije situacija slična, uništeno je jedno sedam ili osam sela. Znači da nisu bili sigurni na kojem ste točno mjestu ti i Ejnar.

– Nažalost. Da su bili sigurni bilo bi manje mrtvih.

– Ali biste i ti i Ejnar sad vjerojatno bili pokojni. A ovi jadni seljaci bi ionako dočekali istu sudbinu. Ili bi, još gore, bili probodeni negrinskim mačem.

– U pravu si Visoki. U prošlom ratu smo dobro vidjeli što to znači. Smrt je blagodat prema tome.

– Još smo kratko na ničijem području. Ubrzo ćemo stići na granicu Asurije.

– Da, morat ćemo biti jako pažljivi.

Polako se spuštao prvi mrak pa potražiše prikladno mjesto na kojem će provesti noć.

……

Za to su vrijeme Aretus i Jonas grabili na sjever. Aretus je nastojao izbjeći spaljena sela jer je mladića htio poštedjeti nemilih prizora. Ubrzo stigoše na mjesto gdje se doticala granica Aremije, Asurije i ovih prostora. Njihova je zamisao bila jednostavna: pokušati što prije doći do eridskih ruševina. Najbrže bi stigli ako bi dalje na sjever išli graničnim područjem dviju kraljevina, međutim, najbrži put nije bio i najsigurniji jer bi u tom području mogli naletjeti na kakvu graničnu ophodnju. Takvo što dvojici suputnika sad nikako nije odgovaralo. Bili bi u znatno manjoj opasnosti ako krenu lijevo kroz Aremiju, pa preko Barenova prijevoja. To bi im nažalost dobrano produžilo putovanje. S druge strane, pri vrhu prijevoja se nalazilo nekoliko brvnara. U njima bi se, ako okolnosti budu povoljne, mogli opskrbiti raznim potrepštinama. Na koncu zaključiše da ipak imaju sasvim dovoljno razloga da putuju tim pravcem. Krenuše, dakle ka zapadu, a onda, nakon nekog vremena počnu opet zavijati prema sjeveru. Put ih je vodio kroz šumovite predjele tek tu i tamo prošarane travnatim proplancima. Bili su gotovo pusti pa su samo jednom morali izbjeći nenadani susret s vjerojatno slučajnim putnicima koji su iz tko zna kojih razloga tuda tumarali. Danima su napredovali uživajući, koliko su u ovakvoj situaciji mogli, u miru i ljepoti posve nedirnutih krajolika. Ubrzo šumovite pejzaže zamijeniše prohladni planinski proplanci s tek ponekim sjenovitim šumarkom. Osjećala se svježina britkog visinskog zraka pa su jahači željno upijali zrake škrtog popodnevnog sunca koje se polako približavalo zapadnom horizontu. Aretus je pogledom tražio mjesto za počinak. Već šesti dan jašu ovim pustim prostranstvima i umor je počeo polako uzimati svoj danak.

– Sutra navečer bismo trebali biti na prijevoju – razmišljao je Aretus pokušavajući se domisliti kako bi bez opasnosti proveo noć u kolibi na mekanom ležaju. Morao bi se dobro zakrabuljiti jer nikad ne znaš što može poći po zlu.

– Ah, jedva čekam ugledati krevet – pomisli i skrene ka jednom obližnjem šumarku.

Noć je brzo prošla, a dan se umornim putnicima opet odužio. Konačno pred večer dođoše do prijevoja pred kojim se skučilo pet šest skromnih koliba. U jednoj se smjestila mala gostionica u čijem su stražnjem dijelu bile četiri sobe. Jedna je bila gotovo veća od svih ostalih zajedno. U nju se u vrijeme gužve, a ponekad se i to znalo dogoditi, moglo smjestiti i petnaestak ljudi. Druge dvije sobe su bile za dvije osobe, a posljednja je imala samo jedan krevet.

Do ove kuće se nalazila štala, a pored nje jedna manja koliba koja je bila napunjena sijenom. S druge strane gostionice bijahu još dvije kućice.

Aretus zaključi da je bolje sačekati da još malo padne mrak, a onda će poći dolje. Kad se mrak počeo spuštati krenuše prema naselju pažljivo osluškujući i gledajući na sve strane. Nisu primjećivali ništa sumnjivo. Preko glava su nabili kapuljače pa za nekoliko minuta dođoše do vrata gostionice. Aretus pokuca. Gotovo isti čas otvori se malo drveno okno pa jedna velika bradata glava proviri van. Bio je to domaćin koji odmah požuri otvoriti vrata. Aretus i Jonas uđu i tiho pozdrave. Odmah su sjeli uz stol koji je bio postavljen u uglu. Okrenuli su leđa zidu kako bi imali pregled nad cijelom prostorijom. U svratištu su uz debelog bradatog vlasnika bila još tri čovjeka. Bili su to obični ljudi kakvi su se tu i tamo mogli susresti u ovim krajevima. Prijatelji su naručili večeru i rezervirali jednu dvokrevetnu sobu. Sjedili su cijelo vrijeme pod kapuljačama dok se treperavo svjetlo poigravalo po zidovima zadimljene prostorije. U početku privukoše znatiželjne poglede ostalih gostiju, no vrlo brzo se svi vratiše svojim mislima.

Aretus i Jonas su lagano žvakali ukusnu hranu uživajući u svakom zalogaju. Večera je već bila pri kraju kad se vani začuje njištanje konja. Po zvucima koji su dopirali do umornih prijatelja činilo se da se približava veća grupa jahača. Nastaviše jesti nastojeći da se ne primijeti da su odjednom postali jako oprezni. Nakon nekog vremena vani se začuju glasovi i bat teških koraka. Vlasnik izađe, pozdravi pridošlice pa odvede konje u štalu. U međuvremenu su gosti ulazili u dvoranu. Prostor sa stolovima odjednom postade tijesan. Unutra je nahrupilo dvadesetak ljudi, a svi su bili pod punom ratnom spremom. Preko leđa su im vijorili ogrtači, a ispod njih se naziralo teško oružje. Prvi je u prostoriju stupio snažan čovjek čiji se crni oklop sjajio kad bi se o njega odbila zraka treperava svjetla. Kad je skinuo kacigu Aretus se trgne.

– Barus, prokletstvo. Otkud se on stvorio ovdje? – Odjednom mu postade i vruće i zagušljivo. Nije se previše plašio za sebe no, ako dođe do sukoba, Jonas bi lako mogao stradati.

– Barus me nipošto ne smije prepoznati – pomisli nervozno pa još jače uvuče glavu u ramena. U sljedećem trenu još neki došljaci skinuše kapuljače i kacige pa Aretus prepozna i Uruka. Naježi se jer mu je taj čovjek bio još antipatičniji od onog prvog. Za razliku od Barusa, koji je svakako bio veoma vješt i opasan, ali je u njemu, bar davno prije, postojalo nešto što ga je izdizalo iznad prosječne svjetine mada je to sad bilo upregnuto u službu zla, Uruk je bio krajnje bezobziran i jako površan te zato prilično nesamostalan u svom djelovanju, a krasila ga je tek beskrajna svirepost. Bio je posve bezosjećajan i hladan pa nije mnogo razmišljao prije nego bi koga osakatio ili ubio. Kad bi to učinio nije pokazivao nikakvo kajanje. Aretus se sjećao koliko je samo napora trebalo uložiti dok je jahao s njima da se njegov ubilački nagon drži pod kontrolom. Zato mu nije bilo čudno što se kasnije prometnuo u ovakvu spodobu.

Dok je tako razmišljao dio došljaka izađe van i dogovori se s domaćinom da će poći u susjednu kolibu. Ondje će im servirati večeru, a tamo će kasnije i prespavati. Barus, Uruk i još petorica ostanu i sjednu za dva stola. Aretus pomisli kako je sigurno nešto važno u pitanju kad su ova dva opasna čovjeka došla zajedno. Sjedio je svjestan velike opasnosti u kojoj se on i Jonas nalaze razmišljajući kako da ode do sobe, a da ne privuče ničiju pozornost.

U tom času u prostoriju uđe još jedan čovjek. Njegova je pojava odmah privukla opću pozornost. Bio je obučen u finu i zacijelo vrlo skupu odjeću. Ogrtač koji je bio pravo malo umjetničko djelo, bijaše izvezen zlatnim i srebrnim nitima, a izrađen od nekakva materijala koji se presijavao i na ovako slabom svjetlu. U samom središtu je sjajnim crnim koncem bila izvezena otrovnica glave podignute za napad. Kad ga je skinuo Aretus vidje njegovu odjeću. Odmah zaključi da je prvoklasna, ali ne samo u smislu kvalitete i dobrog kroja. Ta odjeća je vrlo dobro čuvala tijelo od eventualnog napada, jer je bila izrađena od jako čvrstog materijala koji je štitio poput kvalitetnog oklopa. Takav čvrsti i skupocjeni materijal mogao si je priuštiti tek mali broj ljudi. Već je ovo što je kazano bilo dovoljno da takav čovjek privuče pozornost, no on je plijenio pažnju i ostatkom svoje pojave. Izgledao je tako da vjerojatno nijedna djevojka ne bi ostala ravnodušna nakon susreta s njim. Visok i snažan, širokih pravilno uzdignutih ramena, dugačkih i kao od vrsnog kipara oblikovanih nogu, iznimno snažnih ruku koje su istovremeno odražavale nježnost i finoću… Naprosto sve što se na njemu moglo uočiti bilo je kao iz kakve priče. Imao je smeđe, tople i pomalo sjetne oči u čijoj se dubini kupala nekakva tajnovitost. Lice mu je zračilo muževnošću, pa iako pomalo muški grubo, skrivalo je u sebi na neki čudan način i veliku količinu blagosti. Jednom riječju bilo je ne samo ugodno oku nego i vrlo zanimljivo. Iz čovjeka je zračila magična privlačnost. Kad je ušao pozdravio je i veselo se nasmiješio pokazavši dva reda savršeno bijelih zuba.

Aretus je pažljivo promatrao pridošlicu. Nije ga vidio nikad prije, no svakako je bio jako začuđen njegovom pojavom. Možda ga je najviše začudilo što je čovjek nosio tako skupocjenu odjeću. Pravo je čudo da ovuda naiđe netko takav. Dok je tako razmišljao odjednom osjeti nečiji prodoran pogled. Barus ga je oštro promatrao, očito živo zainteresiran što bi se moglo kriti ispod njegove kapuljače. U jednom trenu krene prema njihovom stolu, ali onda kao da se predomisli, baci još jedan dug pogled na zakrabuljeni dvojac pa sjedne za svoj stol. Za isti stol s njim i Urukom sjedne i onaj čovjek.

Aretus odluči napustiti ovaj prostor čim se ukaže zgodna prilika, a jasan osjećaj mu je govorio da to mora učiniti što prije. Nakon kratkog vremena polako ustane. Jonas ga je pratio. Tiho krenuše prema stražnjim vratima i uđoše u svoju sobu. Odahnuli su. Za njima je ostalo bučno društvo koje je uveseljavao onaj zanimljivi čovjek. Činilo se da nije interesantan samo kao pojava nego da je također vrstan pripovjedač i zabavljač.

– Tko su ti ljudi? – upitno će Jonas.

– Neke poznajem, a neke ne. Svakako, jako su opasni, a nimalo dobrodušni. Ovdje smo valjda izvan opasnosti.

– A tko je onaj lijepo obučeni čovjek koji je došao posljednji?

– Njega ne poznajem. U svakom slučaju neki zanimljiv svat.

Aretus sklopi oči. Malo kasnije Jonas je već spavao ravnomjerno udišući teški ustajali zrak.

– Tko bi ono mogao biti – pitao se i Aretus, a tada i njega svlada san. Spavao je kao divlja šumska zvijer osjećajući i najmanji pokret u svojoj blizini.

Nakon nekog vremena Barus i Uruk uđu u sobu do njihove, skinuše odjeću i izvališe se na udobne krevete. I Barus je razmišljao o dvojici ljudi iz kuta gostionice. Nejasan instinkt mu je govorio da mora biti oprezan. No, na kraju zaključi da su oni vjerojatno kakve lutalice. Pomislivši to sklopi oči, a san ga preplavi.

Jonas je spavao dubokim i nekoliko sati mirnim snom, a onda se odjednom počne snažno okretati i vrtjeti. Naglo otvori oči i sjedne na krevet. Znoj je s njega lio gotovo u mlazovima. Prestravljen, ispred sebe opazi čovjeka iz gostionice. Stajao je pred njim i gledao ga, više ne toplim i prijaznim pogledom, nego nečim neopisivo stravičnim. Ogrtač mu je, začudo, stajao na prsima. Odjednom Jonas vidje da se ona izvezena zmija počela micati. Sišla je s ogrtača pa vijugajući zrakom krene pravo ka njemu. Zaustavila se točno pred mladićevim licem pipkajući ga račvastim jezikom. Njene grozne žute oči gledale su ravno u njegove. Bio je potpuno zaleđen od straha čekajući smrtonosan ugriz. U glavi mu je neprestano bubnjalo pitanje koje kao da je netko gurao u nju: – Tko si ti, tko je tvoj prijatelj? Tko si ti, tko je tvoj prijatelj? Tko si ti…

U tom času vidje sa strane nekakav slabašan bljesak te malo dođe k sebi. Prigušeno krikne i osjeti ruku na ramenu. Uplašeno pogleda oko sebe.

Pored njega je stajao Aretus: – Ružno si sanjao. Moraš se naspavati, čeka nas težak dan.

U ranu zoru su napustili svratište i nastavili put na sjever. Jonas prijatelju nije spominjao ovaj mučni san.

……

Na zapadu je Ejnar već nekoliko dana vodio ljude jugoistočnim dijelovima Aremije tražeći zgodnu priliku za svraćanje pozornosti na svoju grupu. Nekoliko su puta izbjegli kraljevske vojne ophodnje jer nije htio s njima ulaziti u sukob dok zaista ne bude morao. Nadao se da bi negdje, u ovim gotovo nenastanjenim područjima aremskog kraljevstva, mogli naletjeti na puno slasniji zalogaj. Uz njega je jahao golobradi mladić na kojem se vidjelo da gori od nestrpljenja. Mjerio ga je ispod oka vrteći glavom.

– Strašno je nestrpljiv – procijedi stišćući usne – to bi ga moglo skupo koštati.

Bio je to Eric. Ejnar se već odavno kajao što ga je poveo sa sobom. Mladić već ima dovoljno godina da bude koristan. Osim toga vrlo je vješt s mačem, a tako žarko ga je molio da i on pođe s njima. No, s druge strane, ipak je previše brzoplet i neiskusan. Zato se Ejnar bojao da će zbog njega imati puno više štete negoli koristi. Sad će uz sve probleme imati i još jedan: morat će svog donedavnog učenika stalno držati na oku.

Jahali su gotovo nepristupačnim terenom penjući se uz jedan brežuljak čije je kamenito tlo prijetilo konjskim nogama, a brojne škrape pozivale na velik oprez. Zato sjahaše pa povedu konje za uzde. Svakog bi trena neka od životinja zastajala bolno ržući kad bi joj noga negdje zapela. Srećom, dosad još nije bilo posljedica, no bilo je pitanje vremena kad će neka životinja polomiti nogu. Ljudi su upitno gledali vođu čudeći se zašto se ne spuste dolje gdje se moglo normalno hodati i jahati. U jednom trenu naiđoše na skoro neprimjetnu stazicu. Gotovo se nije razlikovala od ostalog terena, samo se vidjelo da je tuda koji put netko prolazio. Staza je zavijala s južne strane brežuljka i spuštala se u jednu gustim grmljem obraslu vrlet. Tu i tamo bi poneki hrast svojom krošnjom probijao u visinu pokazujući da se u njegovu podnožju tijekom stoljeća nakupilo ponešto plodnog tla.

Ejnar pozove Jakog i reče mu: – Poći ćemo dolje. Ostali neka se zaklone i sačekaju.

Njih dvojica ostave konje pa krenu.
Dok su oprezno silazili uskim puteljkom, ostatak grupe stade u sjenu gustog grmlja. Ejnar i Jaki nastave dalje. Tiho su napredovali pozorno promatrajući teren oko sebe. Odjednom se usred vrleti pojavi mali proplanak na kojem se nalazila lovačka kućica. Takvih je kućica bilo tu i tamo, a podizali su ih ljudi koji su znali i više mjeseci proboraviti u ovim pustim i surovim krajevima. Dobro bi im došla kao zaklon od nevremena i divljih zvijeri, a i kao spremište za kože koje su skidali ulovljenim životinjama.

Dvojica prijatelja legnu na tlo i pažljivo promotre kućicu. Oko nje primijetiše nekakvo kretanje, a odmah im se učini da ne sliči ljudskom. Oprezno su nastavili puzati prema kućici.

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save