TwitterFacebookPinterestGoogle+

Prof. dr. sc. Mihovil Biočić: Pismo našim “antifašistima”

  • Written by:

Pojedini su samozvani “antifašisti” odavno prevršili mjeru svoga izdajničkog ponašanja, ali i dalje nastavljaju. Nije im dovoljno, što su ‘antifašistima’  s Josipovićevom ‘lijepom partizanskom kapom’, predali oružje hrvatske teritorijalne obrane 24. svibnja 1990. (sedam dana uoči  preuzimanja vlasti od onih koji vole svoju zemlju)  Zbog toga su brojni nenaoružani branitelji početkom srbočetničke agresije izgubili život, za što Račan i društvo nikad nisu odgovarali! Nije im dovoljno što su izašli iz Sabora kada ih je Domovina molila da samo ruku dignu za nju, nije im dovoljno što su nam lagali i krili zločine njihovih prethodnih  istomišljenika, nije im dovoljno što je njihov zadnji predsjednik CK-SKH i SKH-SDP Ivica Račan htio samovoljno predati hrvatski dio Savudrijske vale stranoj zemlji (kao da mu je ćaćino), nije im dovoljno što su Budimira Lončara, koji je nametnuo razoružanoj Hrvatskoj embargo na oružje (za što nikada nije odgovarao!?), prkosno uzeli  za savjetnika dva neokomunistička predsjednika RH, nije im dovoljno…

Titovi gardisti Josipović i Milanović

Poput one stare uzrečice da lopovi upiru prste u druge, kako ih ne bi otkrili, tako Ivo Josipović, osim što se višekratno sramoti kao pravnik, ponovo nalazi ustaške zmije, kako bi skrenuo pozornost s crvenog agresivnog fašizma, kojeg je ekskluzivni predstavnik na crni, pa fašiste nalazi u domoljubnim pjesmama, govorima, spomenicima! Tim samozvanim antifašistima je ‘conditio sine qua non’ svog političkog opstanka, traženje ‘fašista’.  

Gotovo da mi ih je žao, nije im lako trideset godina gledati hrvatski grb, umjesto crvene krvave petokrake i slušati hrvatsku himnu, umjesto tuđe ili Internacionalu, pa povremeno ‘pucaju po šavovima’. Tako ‘antifašist’ Milanović ne može smislit crven/bijelo/plavi raspored pa odbacuje Hrvatsku lentu, kršeći zakon (kao svojedobno i Josipović),  ustoličenje održava u bezličnoj zgradi, a ne na trgu Sv. Marka, što je razveselilo poznatog hrvatskog ‘domoljuba’ Dejana Jovića, jer ne mora gledati hrvatski grb na crkvi sv. Marka. Na ustoličenju mu, od njega izabrana ljevičarka,  umjetnički,  poput vuka ‘zavija’ hrvatsku himnu, zatim izbacuje utemeljitelja demokratske RH s njegovim časnim predšasnicima… U isto vrijeme bi novi Predsjednik države, za koju se nije borio, koju nije htio, koja mu je ‘slučajna’, bacio ‘tamo negdje’ spomen na poginulu mladost, koja mu je omogućila ljenčarenje u najudobnijoj fotelji. Taj infantilni, nekritički i nadmeni lik, ne prihvaća Dan državnosti, jer ga nisu komunisti odobrili, odbija (nekulturno i nepristojno) protokolarno odati počast na grobu prvom hrvatskom predsjedniku, sve to uz nezrele komentare koji oslikavaju sav jad našega izbora, jednog neodgojenog derišta za predsjednika RH.

Bijeda ‘antifašističke ”umjetnosti” i prešućivanja

Njegovi su nereformirani komunisti na pijedestal, pardon na neboder, digli golemu ‘umjetničku’ crvenu zvijezdu, dok se ulicama Rijeke, hrvatskog grada europske kulture, kite i ‘umjetničkom’ agresorskom jugozastavom, pa uhićuju one koji tu zastavu ruše, a ne one koji su je postavili!? Osim što u hrvatskoj Rijeci vrijeđaju himnu, mijenjaju domoljubne tekstove po svojoj mjeri, samozvani se ‘antifašisti’ ponose i svojim anacionalnim europejstvom (kao nekad jugoslavenstvom)! U takvom sveopćem ‘antifašističkom’ ludilu, nije čudo što od svih bivših komunističkih zemalja EU-a, jedino Hrvatska i Slovenija (gdje je stanje vrlo slično), nisu potpisale Izjavu o 75 godina od kraja II. svjetskog rata, koju su potpisale Bugarska, Češka, Estonija, Mađarska, Latvija, Litva, Poljska, Rumunjska i Slovačka, zajedno s Državnim tajništvom SAD-a!? Naime, 8. svibnja 1945. je za mnoge narode značio slobodu padom nacizma, ali za brojne druge, među kojima i hrvatski, novi teror, diktaturu i ropstvo!

Nadalje, ta neokomunistička ‘bratija’ prkosno ulaže miljune kuna u krepanog ‘Galeba’, kako bi njegovali uspomenu na najboljeg Staljinova učenika i to sve neposredno nakon zadnje europske Rezolucija od 19. rujna 2019., o ‘Važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe’, kojom se izjednačavaju nacistički i komunistički zločinački sustav! Ti ‘Europejci’, čiji su nas stariji članovi štitili (puškom i zatvorima) od imperijalističkog, fašističkog zapada, sada punih usta Europe, novootkrivene demokracije, tolerancije i multikulti rašomona, odjednom više ne znaju čitati, pa ne vide da Europa govori da je passé slaviti totalitarne simbole i njihove istaknute nositelje, među kojima je i deseti krvnik XX. stoljeća Josip Broz! 

Zato ih treba stalno podsjećati, dok ne kleknu i poklone se nevinim žrtvama, koje su njihovi ‘antifašisti’ ubili na najzvjerskije načine bez suda i to probrano, pazeći da prije svega likvidiraju (po sovjetskoj ‘špranci’  iz Katynske šume), vojnu, političku, vjersku, kulturnu i ostalu intelektualnu elitu hrvatskoga naroda. Razlika je što je nad hrvatskim narodom učinjen genocid nakon rata, u miru, bez suda i milosti, većinom krvavog svibnja 1945. Kada neki pokušavaju abolirati petokraku iz 41. u odnosu na 91., pitam takve, kakva je bila petokraka 45. i dalje? 

Samozvane antifašiste podsjećam na izjavu Hanne Arendt (njemačko-židovska filozofkinja), koju im treba opetovano ponavljati: ‘Nitko nema moralno pravo biti antifašist tko nije ujedno i antikomunist!’  Naši se  ‘antifašisti’, nikada nisu odrekli komunizma i zato su lažni antifašisti!

U Rezoluciji, o kojoj ‘antifašisti’ šute, između ostalog se navodi da su: ‘nacistički i komunistički režimi provodili masovna ubojstva, genocid, deportacije i doveli do nezapamćenih gubitaka života i slobode u 20. stoljeću u dotad neviđenim razmjerima u ljudskoj povijesti; izražava svoje duboko poštovanje za svaku žrtvu tih totalitarnih režima; poziva sve države članice EU-a da provedu jasno i principijelno preispitivanje zločina; izražava zabrinutost zbog kontinuirane upotrebe simbola totalitarnih režima u javnom prostoru i u komercijalne svrhe; napominje da u javnim prostorima nekih država članica (parkovima, trgovima, ulicama itd.) i dalje postoje spomenici kojima se veličaju totalitarni režimi, što otvara put iskrivljivanju povijesnih činjenica o posljedicama Drugog svjetskog rata i propagiranju totalitarnog političkog sustava.’

Je li se vraća agitpropovska retorika kao podloga za nešto novo i opravdanje za stare navike?

Među tim samozvanim antifašistima, poneki, primitivniji ili slabijih živaca, ‘prolupa’ kao na pr. hrvatski sabornik iz kvote nereformiranih komunista (tzv. SDP),  žali jer  … u svibnju 1945. posao nije obavljen temeljito. Kakva šlampavost pobjednika!’  Možemo samo pretpostaviti da on i njemu slični, žale što onda nisu bili svojima pri ruci… Taj zastupnik i Velikosrbin, mrzitelj svega hrvatskog (osim kuna) Nenad  Stazić, za razliku od Srbina domoljuba i vukovarskog heroja Peđe Mišića, koji je krvario i robijao za Hrvatsku, dio je RESTART  ili kako je netko nazvao REŠKART koalicije, koja želi vladati Hrvatskom. Kako je u političkoj sredini i na desnoj strani vidljiva nesloga, kao i za vrijeme predsjedničkih izbora, vrlo se lako može dogoditi crvena neokomunistička pobjeda, a onda od Hrvatske što ostane…?

Jedan  ‘ugledni’ zastupnik u Hrvatskom saboru član ovog neokomunističkog škarta, zbog kojeg se Radić i Maček okreću u grobu, žali što UDBA ‘očito nije pobila dovoljno emigranata’. I to je dobro primljeno u toj ŠKART skupini, jer ga nitko nije smjesta izbacio, čak mu je drug Bero tepao u smislu nestašluka… Naime predvodnik REŠKART-a, drug Davor Bernardić se davno legitimirao i političkom pameću i odgojem ali i ideologijom, kada je na pr. prigodom demonstracija zbog preimenovanja Trga maršala Tita u Zagrebu, 28. kolovoza 2017., s njegovim nereformiranim jugokomunistima, s crvenom petokrakom, crvenim zastavama sa srpom i čekićem, hrvatskom zastavom s petokrakom i sl. demonstrirao na Trgu žrtava fašizma, zajedno s Ivom Josipovićem i brojnim mrziteljima svega hrvatskog, kao u najboljim naručenim prosvjedima za vrijeme komunizma! Da je taj, mislio sam bistar mladi čovjek i nada socijaldemokracije, nastupio poput socijaldemokrata, kako su nominalno nazvali svoju stranku, verojatno se u tom društvu ne bi održao ni dva sata?  Za pretpostaviti je što bi se dogodilo da je na nekom drugom skupu bilo ustaško znakovlje!? Ako je ta crvena petokraka pobijedila hrvatski ‘fašizam’, drugovi nereformirani komunisti primite na znanje da su hrvatski branitelji pobijedili crvenu petokraku i kokardu i crvenu zastavu i jugozastavu!!!  Sada u demokraciji, možete demosntrirati kako hoćete, jer vam je to devedesetih omogućio HDZ pod vodstvom dr. Franje Tuđmana, inače bi vaš Goli otok, za nas i dalje bio otvoren!

Kako to da ‘antifašističkim’  ljubiteljima crvene petokrake Bernardiću i Milanoviću, ne smeta Stazićevo žaljenje za slabo odrađeni krvavi komunistički pir iza Drugog svjetskog rata? U svakoj civiliziranoj stranci takavi  bi bili izbačeni ‘na glavu’ i završili u zatvoru! Čudno je da i DORH šuti na taj njihov ‘govor ljubavi’, ali na selektivnost te institucije već smo navikli. Budući da nisu javno izbačeni ni iz stranke ni iz ‘napredne’ koalicije, mogu se  ponositi da imaju bojovnike dostojne najboljih drugova iz onog krvavog svibnja! Još da u ŠKART ubace i svog vukovarskog ‘heroja’ Ivana Bačvardija, istaknutog člana SDP-a Vukovara, koji poziva na 75. obljetnicu najveće tragedije hrvatskoga naroda u povijesti: ’Opet Bleiburg dok vas se ne iskorijeni”, okupili bi sve istaknute mrzitelje slova ‘H’. Ovo su primjerci ‘antifašističkog’  ‘govora ljubavi’ ali i ozbiljnih prijetnji, koji su dospjeli u javnost. Ne bih se začudio da ih ima i znatno više, jer rečeni Bačvardi kaže da ‘nas ima više nego njih!’  Uostalom, Stazić i drugovi su im pokazali da je (gotovo) sve moguće!?

‘Antifašistički’ ‘ humanisti” nas ‘oslobađaju’ 1945.

Kad nas vraćaju u to doba, trebamo se podsjetit kakav je bio ‘govor ljubavi’ i oduševljenje s ‘antifašistima?’ Tako je s ‘oslobođenjem’  8. svibnja 45. u nebranjenom  Zagrebu,  počeo pokolj, grabež, silovanja, ubijani su čak i štičenici doma, djeca od 7-15 godina i svi bolesnici zagrabačkih bolnica (što se ponovilo i 1991. u Vukovaru i Ovčari). Srpske četničke rulje, koje je Tito pozvao u listopadu 1944., da se obriju i promijene kokardu u crvenu zvijezdu, sad u odorama partizana, nasrnule su na sve što je hrvatsko. Najvažniju ulogu imala je 45. srpska divizija, točnije 20. srpska brigada, uz još dvije srpske brigade  u njezinom sastavu . Premda se očekivalo da će u Zagreb kao prve jedinice ući odredi X. zagrebačkoga korpusa, to se nije dogodilo, oni su po zapovijedi morali čekati dok se partizanski četnici izdovolje. Tako je ‘slava oslobođenja’  Zagreba pripala je dojučerašnjim četnicima, sada pod zapovjedništvom Koste Nađa, Peke Dapčevića i Koče Popovića.  

Trebalo bi, između ostalog, pitati današnje  ‘žalitelje’, rečene ‘antifašiste’,  je li žale i što su gotovo svi bolesnici s dijelom zdravstvenog osoblja iz zagrebačkih bolnica, oslobođeni’  života i bačeni u razne jame i stratišta u i oko Zagreba (Jazovku, Maksimir, Sljeme itd.), onog krvavog ‘oslobodilačkog’ svibnja 45.?  Dakle, javnosti na znanje: ‘Oslobodioci’ su iz zagrebačkih bolnica, dokumentirano likvidirali  4791  ranjenika i bolesnika a iz bolnice Brestovac u Gračanima (tuberkulozne bolesnike i ranjenike), još njih 210 (na stratištu Obenjak), što znači da su ‘osloboditelji’ oslobodili života 5001 ranjenika i bolesnika s dijelom zdravstvenog osoblja u Zagrebu. Bio je to pravi pokolj nad nemoćnim osobama bez suda, pa ni prijekog komunističkog (Matković,B. Odvođenja i likvidacije ranjenih pripadnika Hrvatskih oružanih snaga (HOS) iz zagrebačkih bolnica 191 u svibnju i lipnju 1945.kroz  arhivsko gradivo Državnog arhiva u Zagrebu. Arh.vjesn. 54(2011) str.179-214; Milan Marušić: Žrtve komunističkih zlodjela u Zagrebu svibanj 1945. i sljemenskim stratištima bolnica Brestovac i Gračani (str.9). 

Kakvi to ljudi mogu izvući ranjenike i bolesnike iz bolesničke postelje i likvidirati ih, većinom hladnim oružjem!? I kakvi to ljudi mogu žaliti što ti zlikovci nisu ubili još ljudi!?

Jame i krvoloci i Britanci svjedoče

Uz brojna poznata stratišta, evo nekih novijih otkrića posebno  ‘antifašističkog’ zločinačkog divljanja, za koja razni Mesići, Pusići, Josipovići dr., kažu da su likvidirani bili krivi  (nije im upitno osobito ”vrhunskim” pravnicima, što su ubijeni bez suda!)!? Istina o užasu kojeg su partizani radili 1945. godine sve više izlazi iz tame na svjetlo, pa samozvani antifašisti u panici od novih i sve strašnijih činjenica pokušavaju braniti krvoloke, pravdajući ih da su partizani ubijali ‘samo ustaše (koji su krivi po defaultu), a ne žene i djecu. Evo samo nekoliko ‘sličica’:

Pet kilometara od Zaprešića, na lokaciji Prudnice u općini Brdovec, nedavno je otkriveno stratište sa 130 ubijenih bez suda, od  naših ‘osloboditelja’  (https://www.vecernji.hr/vijesti/masovna-grobnica-u-brdovcu-ekshumirani-posmrtni-ostatci-najmanje-130-osoba-1402873).

U jami Matjaž kraj Pevna, iznad Škofje Loke, nakon završetka II. svjetskog rata, okrutno su ubijena djeca  ...Zatučeni čekićem i bačeni u jamu više od 250 hrvatske djece, 23. svibnja 1945.  ‘Razdvojili su djecu od roditelja i većina djece je odvedena u Pevnu nad Moškrinom gdje su ubijena i bačena u krški ponor’,  napisao je Janez Pintar, Predsjednik povjerenstva za evidentiranje i uređivanje prikrivenih grobišta na području Škofje Loke (2002.-2006.) i tajnik društva Huda Jama. Partizani koji su bili egzekutori djece u Matijaževoj jami su poslije obolili od tzv. partizanske bolesti te su mnogi napravili  samoubojstvo. Jedan je 1988 g., došao pred Matjaževu jamu i objesio se dok je drugi izvršio samoubojstvo nasred gradskog trga u biskupskom Lokiju.

Primjer kćeri Mile Budaka, ministra u vladi NDH, koja ništa nije skrivila, najbolje pokazuje ‘humanost’ ‘antifašističkog’ ubijanja. Mlada djevojka Grozda Budak je nakon povlačenja, u svibnju 1945., izručena je partizanima, a zatim je, s nekoliko drugih djevojaka i mladih žena, silovana, mučena i ubijena. Grozda je skončala na najgori mogući način. Nakon što su ju partizani višestruko silovali i zvjerski zlostavljali, partizanke su zdušno navijale i ismijavale ju, te pomagale svojim muškim drugovima i stolarskom pilom pilale dio po dio udova, isjekle joj prsnu kost i izvadile srce. Poslije su ga nabile na ražanj i pekle. O tome je svjedočio tadašnji načelnik Vojnog suda II. Armije Gabrijel Divjanović, uz hvalu kako su svaki taj zahvat snimali pa su on  i kapetan Vlado Ranogajec (Predsjednik vojnog suda za grad Zagreb) te fotogtrafije pokazali njenom ocu uoči vješanja. 

Pravi masovni zločin, gotovo biblijskih razmjera za malobrojni hrvatski narod,  dogodio se na Bleiburgu i Križnom putu. Kako se za čitavo vrijeme Titova socijalizma nije smjelo niti pisnuti o Bleiburgu bez posljedica, to je tek u demokraciji, predmet znanstvenog proučavanja, od neovisnih znanstvenika. Znanstvenici se ne mogu složiti o broju likvidiranih, ali broj vojnika i civila koji su bježali pred partizanima, piše u Ratnom dnevniku 5. britanskog korpusa od 15. svibnja 1945.: ‘Nadomak austrijske granice u području Dravograda nalazi se 200 tisuća vojnika NDH i 500 tisuća civila’. Koliko ih je uspjelo pobjeći na Zapad, koliko je likvidirano na Križnom putu, a koliko je ostalo živih, predmet je objektivnog istraživanja.

A što se je događalo sa ženama i djecom nakon Bleiburga, s gorčinom i na rubu suza, govori umirovljeni britanski časnik, 8. britanske armije Colin Gunner koji je dobio zapovijed promatranja tjeranja Hrvata preko mosta preko Drave kod sela Lavamünd, udaljenog dvadesetak kilometara sjeveroistočno od Bleiburga. ‘Mnoštvo hrvatskih civila već je prešlo rijeku Dravu u težnji za spasenjem vlastitog života, ali su ih partizani koji su zaposjeli taj dio Austrije udaljen samo nekoliko kilometara od današnje slovensko-austrijske granice potjerali natrag. Za razliku od onih u Bleiburgu i kod Villacha oni nisu gubili vrijeme na transport svojih žrtava vlakom u Sloveniju, već su svoj krvavi posao  ‘odradili’ odmah na mostu.‘  Ovo je samo dio priče iz dokumentarnog filma američkog redatelja, hrvatskih korijena Michaela Palaicha, u kojem je prikazao svjedočenje britanskih časnika, koji su govorili o užasnim zlodjelima pri istrebljenju Hrvata od Titovih partizana i sramnu ulogu britanske vojske i politike. 

Milovan Đilas u razgovoru za list Encounter, u prosincu 1979. je izjavio: ‘Jest Britanci su napravili potpuno krivo što su te ljude vratili nazad preko granice, isto kao što smo i mi učinili potpuno krivo što smo ih sve poubijali’. U svojoj knjizi Wartime piše da tada ‘nije bilo pravilno uspostavljenih sudova, pa je najjednostavniji izlaz bio da se sve te ljude pobije i riješi problem’  Prema izjavi Zdenka Zavladava, nekadanjeg načelnika mariborske OZNE, naredba za ubijanje, bez suđenja hrvatskih vojnika i civila ‘stigla je s vrha a zna se gdje je bio vrh’ (Nedjeljni jutarnji, 25.05.2003.)

Kako se postupalo prema iznemoglima u Marševima smrti (Križni put), svjedoči jedan antifašistički izvještaj: ‘Uspjeli smo podići mržnju prema toj bandi i u zadnje vrijeme borci ih ubijaju kada koji ostane iza kolone tj. koji ne može da ide, ali još uvijek postoji pomirljivaca koji ih vole davajući im vode, kruha ‘ itd…. (Iz izvješća sekretara KPH IV.  udarne brigade, Stanka Obradovića, od 31. svibnja 1945. Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj, str. 145.).  Pokolj koji je učinila JNA na Bleiburgu i Križnom putu, od 15 svibnja sve do jeseni iste godine, ratni je zločin protiv čovječnosti. Na samom Bleiburgu je stradao manji broj razoružanih vojnika i civila, većina stradanja su se dogodila poslije. (Jurčević, Josip (2015). Stogodišnji teror jugoslavenstva i komunizma u Hrvatskoj [Hundred years of terror of Yugoslavianism and communism in Croatia]. Zagreb, dokumentacijsko i informacijsko središte – DIS).

Svi zločini pred kraj i nakon II. svjetskog rata u nas, posljedica su komunističke doktrine zauzimanja vlasti po sovjetskom modelu, pa je Josip Broz Tito izdao slijedeću zapovijed svim partijskim odborima i zapovjednicima vojnih jedinica u ožujku 1945. godine: ‘Ovih dana pružit će se prilika da Komunistička partija Jugoslavije preuzme vlast na teritoriju cijele države. Ta prilika trajat će samo nekoliko dana, a možda i nekoliko sati, i ako u to vrijeme ne likvidiramo sve naše neprijatelje ta će se prilika zauvijek izgubiti’  (Politički zatvorenik, svibanj 2007., str 182).  

Milovan Đilas 1977. navodi da je Tito  ‘Osobno je organizirao i nadgledao pokolje nad Hrvatima kakve europska civilizacija ne poznaje’.  Uostalom, u govoru u Ljubljani, 26. svibnja 1945., sam Tito izjavljuje između ostalog: ‘Likvidirali smo 200 tisuća bandita, a još toliko ih zarobili. Stigla ih je ruka naše pravde’, a u govoru u Varaždinu 20. svibnja 1945., okružen Aleksandrom Rankovićem i generalom Kostom Nađom, rekao je za svoje protivnike uz ostalo da će : ‘…u novoj komunističkoj državi svjetlost dana gledati samo toliko dugo, koliko traje put do najbliže jame’ (Vjesnik od 25.svibnja 1945).

Taj isti Đilas, navodi kako su ”tolerantni” komunistički  ”antifašisti”  pripremali svoje ljude za borbu s neprijateljem: ‘Mržnja bez mi losti prema njima,  to je tvoj program i tvoja zakletva, to je plemeniti  žar ideala za koje se boriš… Sjetite se da je veliki vođ naprednog čovječanstva drug Staljiin rekao: neprijatelj se ne može pobjediti dok se ne nauči – mrzjeti ga…’  (Milovan Đilas; Članci, Kultura Beograd, 1947. str. 32, 33 iz ‘Borbe’ , oktobar 1942., Mliništa, Bosanska Krajina).

Toliko o ‘humanom’antifašističkom’ ratovanju i odnosu prema zarobljenicima i civilima, zbog kojeg su civili bježali ‘glavom bez obzira’ pred ovim ‘humanistima!’  To što je i druga strana imala slične ‘humaniste’, ne opravdava nikoga, osobito ne one koji sebi pripisuju ‘antifašističke europske vrijednosti’! 

Kada je riječ o antifašistu Titu, potrebno je podsjetiti zbog opće kulture, da je Tito prvenstveno vodio računa kako osvojiti vlast, provesti komunističku revoluciju, koristeći rat, bez obzira s kim i/ili protiv koga. Tako je na tajnim pregovorima 1943.u Zagrebu, nudio savez nacistima, u slučaju da se Britanci (koji su tada podržavali kralja Petra) iskrcaju na hrvatsku obalu, a general Vladimir Velebit i Milovan Đilas su bili pregovaraći. Đilas u svojim memoarima spominje da je Titova delegacija rekla Nijemcima da će se ‘partizani boriti protiv Britanaca ako se iskrcaju..’  Hitler ih je odbio i poslao poruku u Zagreb: ‘S pobunjenicima ne treba pregovarati, pobunjenike treba strijeljati’ . Tito je pred kraj života priznao ove pregovore.

Osim što su svi europski  komunisti na čelu s Kominternom dvije godine II. svjetskiog rata bili pronacisti i profašisti, nakon sporazuma Staljin-Hitler (Ribentrop_Molotov) od 23. kolovoza 1939., tek vjerolomstvom Hitlera  22. lipnja 1941., kada je isti napao SSSR, postaju protivnici nacista i fašista, i to po  nalogu Kominterne. Dakle nisu digli ustanak kada je Hitler napao Jugoslaviju, nego SSSR! Do napada Nijemaca na SSSR, nacisti i sovjetska vojska su zajedno su slavili pobjedu nad Poljacima u Brest Litovsku, a Staljin je slavio i čestitao Hitleru na pobjedi, kada su nacisti ušli u osvojeni Pariz. Naime, Vyacheslav Molotov, 18. 06. 1940., četiri dana nakon ulaska Wehrmachta u Pariz, kancelaru Hitleru šalje ‘najtoplije čestitke Sovjetske Vlade za izvrstan uspjeh njemačkih oružanih snaga’. Kako bi Hitleru olakšao posao osvajanja Europe, Staljin je svim europskim komunističkim partijama, pa i jugoslavenskoj, dao nalog sabotiranja obrane svojih zemalja i pomaganja Hitleru! Sve ovo naši ‘antifašisti’  kriju kao zmija noge!

Tajna skrovišta Josipovićevih ‘ustaških zmija’

Drugu  Josipoviću bi dakle,  trebalo pomoći, da se ne mući i odvesti ga do više od 1600, do sada otkrivenih jama, vrtača, rovova i šumaraka, pokazati mu gdje su skrivene ustaške zmije s obiteljima, sa svojom djecom, diljem Slovenije, Hrvatske, Vojvodine, sve do Bitolja, kako on voli čuti ‘Od Triglava pa do Vardara…’  Njegovi antifašisti, poput Sime Dubajića, su ih po vlastitom priznanju ‘sakrili’ oko 30 tisuća u Kočevskom Rogu, međutim u  Slobodnoj Dalmaciji od 12. rujna 1999., OZNA-in partijski sekretar Albert Svetina navodi da su pobili najmanje 40 tisuća muškaraca, žena i djece, koji su uglavnom bili zaklani i bačeni u dvije kočevske jame. Dubajić je naveo da je ”ubojstva činila dalmatinska brigada, a Milka Planinc je kao komesarka birala komuniste koji bi ubijali žrtve”. (https://hr.wikipedia.org/wiki/Pokolj_na_Ko%C4%8Devskom_Rogu).

Nadalje, monstrouzni antifašistički zločin se dogodio u Hudoj jami, gdje su ‘antifašisti’ zazidali žive ljude (više od 2 tisuće), a strašno svjedočanstvo su otkopane djevojačke pletenice. Do sada je ekshumirano 1416 žrtava, bez prostrijelnih rana, a odvođeni su od 25. svibnja do 6. lipnja 1945. Nadalje, deseci su tisuća ubijenih u Teznom kraj Maribora, deseci tisuća u Macelju…

U Dubrovniku su ulaskom partizana partizani pobili gotovo svu dubrovačku intelektualnu elitu. Prema izvještajima iz tog doba, na dubrovačkom otočiću Daksi, ubijene su 193 osobe, uz samo 13 presuda u kojima se spominje 46 osuđenika na smrt. Dakle, 147 je pogubljeno bez ikakve, pa i formalne presude. Nitko od njih nije znao zašto je optužen i zbog čega je kriv.  (Radica Joško: Sve naše Dakse, Ogranak Matice Hrvatske-Dubrovnik, 2003.; (Hrvoje Kačić, Dubrovačke žrtve, jugokomunistički teror na hrvatskom jugu 1944. I poratnim godinama (početak Bleiburga), str. 45-56, Zagreb, 2017.). Inače je na dubrovačkom području ubijeno i 24 svećenika (redovnika). Jedan je fratar ubijen, iako je surađivao s partizanima (padre Marijan Blažić ‘crveni fratar’). Kada je dr Korlaet na oglasu strijeljanih pročitao njegovo ime, otišao je komandantu Šegrtu i zapitao: ‘Zašto ste ubili padre Marijana Blažića, pa on je bio naš?” Dobio je odgovor od komandanta: ‘Jest on je bio naš, ali on je puno znao, pa će brzo prestati biti naš!’  (Hrvoje Kačić, Dubrovačke žrtve, Jugokomunistički teror na hrvatskom jugu 1944. i poratnim godinama (početak Bleiburga), str. 149, Zagreb 2017.)..

Titovi su komunisti posebnu mržnju imali prema katoličkoj crkvi, koju su htjeli uništiti. Broj ubijenih hrvatskih klerika najveći je od svih zemalja u u Europi. Od 663 klerika ubijenih u II. svjetskom ratu i poraću, komunisti su ubili 515, četnici 37, nacisti 16, ustaše 11, Crvena armija 5 itd. To su najčešće bila sadistička ubojstva i zvjerstva nad tim osobama, koji su umirali u najgorim mukama (pored ‘uobičajenih’  strijeljanja, zatucali su ih sjekirama, razapinjali, žive spaljivali, pekli na ražnju, pržili strujom, kamenovali, utapali…), dok ih je u zatvorima bilo na stotine. Za usporedbu Poljskoj je ubijenih od komunizma 187, Albaniji 67, Slovačkoj 14, Mađarskoj 10 itd. 

Prema svjedočenju Koče Popovića, načelnika Generalštaba JA, samo na relaciji Bjelovar-Kovin (Vojvodina) od 9. svibnja i dalje, prošlo je 26 ešalona ratnih zarobljenika, od kojih je svaki brojio od 3000-5000 zarobljenika, koji su pobinjeni na području Vojvodine i pobacani u protutenkovske rovove.  Koča je Popović u to vrijeme dobio od Tita tajnu zapovijed za uništenje svih pisanih tragova o poslijeratnim pokoljima. U tu operaciju bili su uključeni: XII. odjeljenje JA (Služba bezbjednosti), personalna služba JA, Vojnoistorijski arhiv, Savezni zavod za statistiku te UDBA i njene ispostave (Vjesnik jedinstvene i narodnooslobodilačke fronte Hrvatske, 6. lipnja 1945.).

Jedna monstrouzna zapovjed, koju je Tito izdao, prema svjedočenju Koče Popovića i Gabrijela Divjanovića, (načelnik vojnosudskog odjela II. armije JA), na nagovor Rankovića, da se za odmazdu ‘pobiju svi hrvatski mladići u gradu i kotaru Zagreb, rođeni od 1924-27., koji se nalaze u zarobljeničkim logorima ili nisu pristupili partizanskim jedinicama’. Komanda grada Zagreba je izdala tu tzv. Naredbu br. 7, pa su pozvani na novačenje u novu vojsku. Odazvalo se 7800 mladića, koji su sprovedeni u logore Maksimir i Prečko, a odatle usiljenom hodnjom u Kovij (Vojvodina). Tamo ih je došlo 2.200, a u Zagreb se vratilo 58 mladića (Vjesnik jedinstvene narodnooslobodilačke fronte Hrvatske. 26. svibnja, 1945.).

Na svim tim antifašističkim stratištima, drug će Josipović  naći  svoje ‘zmije’ i ‘zmijice’, od kojih većina nije znala što su skrivili, a da ne ide daleko, ima u Gračanima 16-17 godišnjih ‘ustaša’ iz dočasničke škole zakopanih samo tridesetak cm ispod površine… U  Zagrebu ima preko 70 masovnih grobnica a u okolici još više. U brojnim logorima u i oko Zagreba, komunističke su vlasti mučile i likvidirale vojnike, civile, žene i djecu, a posebno su bili zloglasni logori Kanal i Prečko.  Ako ne vjeruje ‘revizionistima’, vjeruje li  svjedočenju svojih ‘narodnih heroja’, a stvarno zločinaca prve klase, kao što su  Koča Popović, Milovan Đilas, Vlado Dapčević  itd.,  koji su sami rekli što su radili? Ako ni njima ne vjeruje, morao bi vjerovati svojim očima ako pročita dokumente OZNA-e, nedavno pronađene u Sloveniji (a tako se radilo diljem Jugoslavije), u kojima uz ostalo piše da se ‘bespogovorno moraju likvidirati slijedeće skupinePoznate vođe antikomunističkog pokreta…, svi svećenici…, ako neki ne, onda ih staviti na mjesto koje im je primjereno, sva inteligencija koja nije 100% vezana za KPS (Komunističku partiju Slovenije)…tu se ne smije tolerirati i samo platonsko simpatizerstvo OF (Osvobodilne fronte), sve pripadnike buržuazije…, bogatiji trgovci, kulaci…’ https://www.maxportal.hr/vijesti/dokument-ozna-e-koji-mijenja-povijest-pobijte-svecenike-seljake-trgovce-bogatase/

Je li ‘Ljubičica bijela’ znala za zločine svoje vojske?

Titova odgovornost za pokolje nad zarobljenicima i civilima je neupitna! O tome govore njegovi podčinjeni koji su se ili pokajali ili iz drugih razloga progovorili što su činili i po čijoj zapovijedi:

  • Simo Dubajić: ‘Komandovao sam u Kočevskom rogu. Učestvovao sam u likvidaciji ljudi po naređenju… Onda sam dobio nalog da se 30.000 domaćih izdajnika pobije na Kočevskom rogu. Naređenje su izdali Maks(imilijan) Baće, Matija Mačeki Jovo Kapičić,  sve prema zapovijedi Tita.’ (izvor: Marko Lopušina, Ubij bližnjeg svog, Beograd 1997., str. 122.-123.).
  • U svojoj knjizi Pero Simić, Tito-fenomen stoljeća, navodi svjedočenje Jefte Šašića (1917.-1998, načelnik III. odjelenja OZNE, srpski partizanski general) svom najboljem prijatelju je ispričao događaj između 9. i 12. svibnja 1945. Šašić kaže da ga je Tito pozvao usred noći, kada mu je rekao ‘Pobiti!‘, zatim ‘Kreni u Sloveniju i Austriju i prenesi ovu moju naredbu komandantima naših armija’ Tako je, zaključuje Simić, počeo najveći masovni zločin, nakon kapitulacije nacističke Njemačke, odnosno pokolj nad bivšim pripadnicima hrvatske vojske, koji su nakon predaje imali status ratnih zarobljenika, kao i nad civilima koji su bježali od Titove JA.
  • Ugledni znanstvenik Vladimir Geiger u više znanstvenih radova ukazuje na Tita kao naredbodavca zločina.
  • “Vladimir GEIGER, Josip Broz Tito i ratni zločini: Bleiburg – Folksdojčeri”(prikaz knjige), Ana Jura, Časopis za suvremenu povijest, Vol.45 No.3, 2013.)

Piero Scarufi, profesor s uglednog amaričkog Stanfordskog sveučilišta, uvrstio je Tita među 10 najvećih zločinaca XX. stoljeća, tvrdeći da je odgovoran za smrt 570 tisuća ljudi.  Klaus Jacobi ga isto svrstava na 10. mjesto svjetskih veleubojica, kako navodi zbog miljun i sto tisuća žrtava,  koje dao pogubiti nakon II. svjetskog rata (Bild, 22.03.2003.; Večernji list 13.09.2004.)

Da je u tim tvrdnjama dosta istine, govore i slijedeće činjenice. Na sastanku Štaba I. armije, JA i Glavnog Štaba Hrvatske u Zagrebu pod Titovim predsjedanjem, na kojem su bili njegovi suradnici, a od važnijih: Peko Dapčević, Koča Popović, Ivan Gošnjak, Mijalko Todorović (organizator likvidacija u Zagrebu i okolici),  Vladimir Bakarić i Edvard Kardelj, bila je tema: ”Osnivanje koncentracijskih logora za eksterminacije, određivanje pravaca marševa smrti i pronalaženje većeg broja prikrivenih stratišta za masovne likvidacije” (Vjesnik jedinstvene narodnooslobodilačke fronte Hrvatske. 14. svibnja, 1945.).

Dana 3. svibnja 1945. Tito dolazi u Varaždin, gdje u sjeverozapadnom dijelu Jugoslavije obilazi jedinice Jugoslavenske armije,  koje ‘…obavljaju važne zadaće …’ , i poručuje da će u ‘novoj komunističkoj državi svjetlost dana gledati samo toliko dugo, koliko traje put do najbliže jame’  (Vjesnik jedinstvene narodnooslobodilačke fronte Hrvatske. 20. svibnja, 1945.). Dana 25. svibnja,  Titov je rođendan, kojeg proslavlja u Zagrebu. Priređeno mu je rođendansko iznenađenje, u Petrinjskoj ulici u zatvoru su mu s prozora pokazali  netom izručenu ‘postrojenu njemu u čast’, Hrvatsku vladu NDH, čiji su svi članovi  kasnije likvidirani.  (Vjesnik jedinstvene narodnooslobodilačke fronte Hrvatske. 14. svibnja, 1945.).  Za razliku od njih, srpska kvinsliška vlada je puno bolje prošla:  Vlado Dapčević, brat načelnika generalštaba Peke Dapčevića, na crnogorskoj privatnoj televiziji BlueMoon 1998. izjavio je: ‘Mi smo sto puta surovije postupali sa ustašama, nego sa četnicima. Mi smo pobili 90% ustaša, a u samo tri dana streljali smo preko 30 hiljada ustaša 45. godine kod Maribora. Uhvatili smo kompletnu Vladu Draže Mihailovića i niko od njih nije bio suđen na smrt. Svi su suđeni na vremenske kazne i svi su izašli iz zatvora’, rekao je, podrugljivo se smiješeći Titov prvoborac. (https://www.facebook.com/maxportal.hr/videos/635069736616765/).

Laži i obmane

Danas u demokratskoj i neovisnoj Hrvatskoj, ‘antifašisti’ nas i dalje obmanjuju da je 1945. došlo  oslobođenje hrvatskoga naroda i nikako da progledaju i pročitaju Rezolucije i Deklaracije Europske unije, koja im je slamka spasa od kad nema Jugoslavije (sve, sve samo ne Hrvatska!). Međutim, jako su se  prevarili: EU je izjednačila njihov komunistički antifašizam s nacizmom i fašizmom! I što sad? Kako su dobro raspoređeni po svim medijima i u vlasti, jednostavno šute, pa dok traje.. ali ne će dugo!  Stepinac im je rekao: ‘Komunizam se od laži rodio, od laži živi i od laži će umrijeti’!  Komunizam je višestruko pozatvarao i likvidirao svojih neistomišljenika, nego nacizam i fašizam zajedno! Provodio je teror sve do pada Berlinskog zida, brojnim likvidacijama iza rata, zatvaranja zbog verbalnog delikta, posebno one koji bi dirnuli u ”Ljubičicu bijelu.” Usput, beogradska novinarka, Jovanka Ženi Lebl (1927.-2009.), židovskog podrijetla, uhićena od nacista i poslana na prinudni rad u Njemačku, preživjela je rat i vratila se u Beograd. Kao novinarka ‘Politike’ je zbog ispričanog vica koji se odnosio na ‘Voljenog’, odležala dvije i pol godine Grgura i Gologa otoka.  U Izraelu, gdje je nakon toga  otišla, objavila je knjigu ‘Ljubičica bijela’, u kojoj je opisala strahote iz zatvora, a knjiga je postala (uspješnica (bestseller). Ovo je samo jedan primjer, od više desetaka tisuća zatvorenih zbog tzv. verbalnog delikta. Kada LGBT zajednice na ‘Paradama ponosa’ nose Titove slike i zazivlju njegov ‘antifašizam’,  treba ih podsjetiti da su u njegovo vrijeme bili zatvarani a u ratu i strijeljani, zbog svoje ‘posebnosti!’ Bilo bi dobro da prethodno provjere  sve ‘dobronamjerne’ istine, koje im ‘antifašisti’ serviraju!

Mislim da je dosta laži i obmanjivanja od nereformiranih komunista, koji nas teroriziraju svojim žalom za svojim promašenim političkim životom, a koji su na koncu uvidjeli da su bili ili svjesni ili zavedeni sudionici i podupiratelji jednog, kako kaže EU, komunističkog zločinačkog sustava! Zato neka prime  na znanje:  Hrvatski dan pobjede je 5. kolovoza a ne 8. svibnja!  Na tome jedino počiva država Hrvatska, na svetom Domovinskom obrambenom i oslobodilačkom ratu, ni na čemu drugom, posebno ne na komunističkom terorističkom antifašizmu. Dobro bi bilo da naši ‘antifašisti’ pročitaju ‘Crnu knjigu komunizma- zločin, teror represija’, djelu skupine profesora i istraživača iz Nacionalnog središta za znanstvena istraživanja, najvažnije znanstvene ustanove u Francuskoj, koji su našli više od 120 milijuna žrtava komunizma u  XX. stoljeću i uveli pojam ‘Crveni holokaust’!

Legendarni ”Ustanak naroda Hrvbatske”

Tako smo, nadam se konačno smjestili  klanje (geniocid) nad Hrvatima 1945. i dalje, na svoje mjesto, međutim još uvijek se ‘antifašisti’ klanjaju klanju Hrvata 1941., u tzv. Ustanku naroda Hrvatske, a stvarno, dokazano povijesnim dokumentima i svjedocima, Ustanku četnika za uspostavu Velike Srbije!

Već i prije raspada kraljevske jugoslavenske vojske, srpski fašisti (četnici) su se borili  protiv novouspostavljene NDH, pokušavajući u ratnom vihoru zauzeti što više teritorija pod svoju kontrolu, kako bi ostvarili davno zacrtane granice tzv. Velike Srbije. Bez obzira kojim su vojnim i političkim formacijama pripadali, svi Srbi su imali jedan cilj: stvoriti Veliku Srbiju, prema projektu četničkog ideologa Stevana Moljevića ”Homogena Srbija”! Njima su se odmah pridružili srpski komunisti i svi zajedno, u suradnji  s talijanskim fašistima (formalnim saveznicima NDH), nastojali sporazumno osvojiti i podijeliti teritorij novonastale hrvatske države.  Ustanak je bio organiziran od pripadnika četnika Draže Mihailovića, u čijim su redovima tada bili i vodeći  komunisti iz tog područja. Prema tom projektu, prva i osnovna dužnost svih Srba je ‘da stvore i organizuju homogenu Srbiju koja ima da obuhvati celo etničko područje na kome Srbi žive… sa slobodnim izlazima na more za sve Srpske oblasti koje su na domak moru.’  To je trebalo izvršiti odmah vojnim uzimanjem planiranih područja velike Srbije i njegovim čišćenjem od Hrvata i Muslimana ‘pre nego li se iko pribere’  i tako svršenim činom… riješiti zajedničku granicu između  ‘Srbije i Slovenačke, čišćenjem Sanđaka od muslimanskog življa, a Bosne i Hercegovine od muslimanskog i katoličkog življa…’  (Stjepan Lozo: Ideologija i propaganda velikosrpskog genocida nad Hrvatima – projekt ”Homogena Srbija” 1941., str. 71.-94., Naklada Bošković, Split, Podstrana 2019.). U Otriću (kraj Knina) 11. kolovoza 1941. sastali su se predstavnici kolovođa četničke pobune i talijanskih fašističkih okupacijskih vlasti, u kojima su sudjelovali predstavnici obiju velikosrpskih frakcija i monarhističke i komunističke.  Ti su ‘antifašisti’ tada potpisali  sporazum s Talijanima u kojem stoji da se ‘ne bore protiv talijanskih fašista!’  Suradnja Srba i talijanskih fašista se vidi i iz Izvješća talijanskog generala Renza Dalmazza Lorenzo zapovjednika 6. armijskog korpusa čije su se postrojbe nalazile na području izbijanja ustanka. Dana 29. srpnja 1941. Dalmazzo jasno navodi:  ‘…Ovi su nam elementi dali na znanje da nisu protivnici Italijana – i zaista oni pokazuju poštovanje prema našim oficirima i pomagali su im na uspostavljanju saobraćajnih veza…’ itd.  Sporazum s talijanskim fašistima u Otriću, nije potpisan na području na koje kontrolirao pop Mihajlo Đujić , nego na području kojim je zapovijedao Gojko Polovina, komunist, a  političko tijelo u ime kojeg su ustanički predstavnici potpisali sporazum s talijanskom vojskom u Otriću nazivalo se ‘Srpski narodni oslobodilački pokret za ličke srezove’ (ZNOR, IV./1., Vojnoistorijski institut, Beograd, 1951., str. 39.; Jovan Marjanović, Draža Mihailović između Britanaca i Nemaca, Globus – Zagreb / Narodna knjiga – Beograd / Prosveta – Beograd, 1979., str. 207.). Jedan od potpisnika bio je i Đoko Jovanić (lokalni komunist, kasniji partizanski general, zapovjednik V. zagrebačke armijske oblasti) (Đ. Jovanić, Ratna sjećanja, str. 104). Hrvatski komunist-antifašist, narodni heroj Marko Orešković-Krntija, kada im se pokušao pridružiti i organizirati ih u antifašističkom smjeru, likvidirali su ga kod Drvara.

Zaključak

Moram zaključiti kako su nas cijelo vrijeme zločinačkog komunističkog sustava puno lagali. Strašna je činjenica da su brojni pošteni i dobronamjerni ljudi, bez obzira jesu li bili članovi komunističke partije (oni najviše), obmanuti do srži i morati će proći barem dvije generacije, dok sve ne dođe na svoje mjesto,. Hrvatski je narod malobrojan da bismo se dijelili, a samo nas istina, ma kakva bila, može i spojiti i  smiriti. To nam preporuča i EU, koja kaže da nas jedino istina može pomiriti! U brojnim državama Europske unije, poricanje holokausta je kazneno djelo, a u Hrvatskoj se spriječava spoznaja o strašnom genocidu hrvatskoga naroda i spriječava se dostojanstveni pokop umorenih iz brojnih jama i stratišta. Mnogi žele spriječiti pokroviteljstvo hrvatske države nad strašnim genocidom, među njima i drug Josipović,  koji je i nedavno poručio da i sada stoji iza riječi izrečenih u izraelskom Knessetu da je: ‘ustaška zmija još tu, prijeti, sikće i jača.’. http://hr.n1info.com/Vijesti/a509691/Josipovic-Bleiburska-komemoracija-u-funkciji-rehabilitacije-ustastva.html 

Ja bih rekao da  komunistička neman ‘prijeti i sikče’ pokušavajući se zadnjim trzajima osvetiti za svoj promašen politički život. Djevojačke pletenice, žive zazidane iza tona betona i zemlje iz Hude jame,  ne će im oprostiti zlo koje su ti komunistički monstrumi učinili.

Znanstvenici, ali ne oni iz redova ‘poštene inteligencije’ (mladi neznaju da su nas u Jugoslaviji komunisti dijelili na ‘poštenu’ i onu drugu inteligenciju, koja nije imala pravo glasa o političkoj istini),  trebaju nam  pomoći revidirati lažnu komunističku povijest, koja je bila u službi tuđih interesa. Na tu reviziju su posebno ljuti ‘istoričari’, koji i danas vladaju javnim prostorom. Poznata hrvatska znanstvenica, povjesničarka Blanka Matković  sa Sveučilišta Warwick u Engleskoj kaže: Hrvatska povijest od 1945. naovamo sustavno je kontaminirana i bez sustavnih i temeljitih istraživanja, pa je katkad  vrlo teško reći što istina jest, a što treba iznova istražiti. To znači da je potrebna revizija’, a američki povjesničar James M. McPherson je rekao:  ‘revizionizam je životna snaga povijesne znanosti, a interpretacije prošlosti podliježu promjenama u skladu s novim dokazima. Bez revizije povijesti,  povijesna je znanost mrtva.’  Ako ovo nije jasno, onda nam stvarno nema pomoći!  Međutim, i ove godine SNV će, za proslavu pokolja Hrvata u Srbu i okolici, dobiti 100 tisuća kuna. Dr. sc. Zlatko Begonja s Odjela za povijest Sveučilišta u Zadru,  upozorio je još 2017. da ‘oni koji odlaze u Srb 27. srpnja i klanjaju se krvavim događajima iz prošlosti imaju zavidnu razinu patologije.’  Slažem se!  Ovo je  moguće samo u Hrvatskoj!

Nadam se da će slijedeći Hrvatski sabor, nekoć državni (što nereformirani  komunisti nisu mogli podnijeti), objelodaniti i obvezati sve institucije da se konačno raskrsti s komunističkim zločinačkim sustavom i njegovim nositeljima. U Hrvatskoj su jedina opasnost po demokraciju i napredak, ostaci komunizma s njegovim militantnim predstavnicima, koji su se poput zmija presvukli u demokratsku košuljicu, a otrov im je ostao. Ako u novi Sabor budu birani ljudi po poštenju, domoljublju i kvocjentu inteligencije a ne poslušnosti, onda ima nade!

Prof.dr.sc. Mihovil Biočić

Komentari