Komunistička pljačka 1945. – 1990. (podsjetnik za Beru)

Četvrtak, 2 srpanj 2020 4:26
Written by: Michael Jukic

Mnogi ne znaju ništa o komunističkoj ideologiji, komunističkim zločinima i pljački, to su bile zabranjene teme, pa misle kako je nekada bilo poštenije i pravednije. Kada se spomene pljačka u Hrvatskoj oni misle na pljačku tijekom privatizacije (1990. i poslije) ne znajući da je pljačka počela 50 godina prije po komunističkim zakonima. Treba pročitati komunističke zakone, sudske spise, treba prelistati komunistički tisak i pametnom će biti sve jasno. Evo nekoliko napomena po tom pitanju.

Komunisti su tijekom (i nakon) 1945. godine uspostavili komunističku diktaturu i izvršili otimačinu imovine. Otimačina je napravljena temeljem komunističkih zakona:

Zakonu o konfiskaciji imovine i izvršenju konfiskacije iz 1945. godine,
Zakonu o agrarnoj reformi i kolonizaciji iz 1945.,
“Odluka o prijelazu u državno vlasništvo neprijateljske imovine, o državnoj upravi nad imovinom neprisutnih osoba i o sekvestru nad imovinom koju su okupatorske vlasti prisilno otuđile”, Službeni list DFJ, br. 2, 6. II. 1945.
Zakonu o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća iz 1946. i izmjenama istog iz 1948. godine,
Zakonu o eksproprijaciji iz 1947.,
Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta iz 1958. godine i
nacionalizacije građevinskog zemljišta u gradovima i naseljima gradskog karaktera (1968. godine)

Otuđenje imovine je imalo više oblika:

konfiskacija (oduzimanje dijela ili cjelokupne imovine bez naknade a u korist države),
eksproprijacija (dobivala se simbolična naknada prema odluci države) i
nacionalizacija (podruštvoljenje bez ili sa simboličnom naknadom).

Odluka o oduzimanju privatne imovine i imovine nekih organizacija je obuhvaćala slijedeću imovinu:

sva imovina njemačkog Reicha i njegovih državljana koja se nalazila na teritoriju Jugoslavije;
sva imovina osoba njemačke narodnosti, osim imovine Nijemaca koji su se borili u redovima Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda u Jugoslaviji ili su podanici neutralnih država a nisu se držali neprijateljski za vrijeme okupacije;
sva imovina ratnih zločinaca i njihovih pomagača, kao i imovina lica koja su presudom građanskih ili vojnih sudova bila osuđena na gubitak imovine u korist države, bez obzira na njihovo državljanstvo, tako da je i imovina jugoslavenskih državljana potpadala pod udar Odluke.

„Imovinom su u smislu Odluke smatrana nepokretna dobra, pokretna dobra, zemljišni posjedi, kuće, namještaj, šume, rudarska prava, poduzeća sa svim društvima, udruženja svake vrste, fondovi, prava uživanja, razna platežna sredstva, potraživanja, sudjelovanja u poduzećima i radnjama, autorska prava, prava industrijskog vlasništva. Ovako široko određenje onoga što se smatra imovinom nije moglo mimoići niti jedan oblik vlasništva“ pa je omogućen veliki broj zlouporaba. .

„Agrarnom se reformom iz 1945. propisalo zavisno od kvalitete zemljišta, zemljišni maksimum od 25 do 35 hektara, a nacionalizacijom u zemljišne fondove dospijeva 390.510 ha (odnosno 7,5% hrvatskoga teritorija) od toga 160.960 hektara šume. U nacionaliziranim površinama sudjeluju s 31% konfiscirana njemačka imanja, 14,1% zemljišta u vlasništvu banaka i udruga kapitala, 13% veleposjednička imanja i 12,4% crkveni posjedi. Najviše je zemljišta nacionalizirano na području oko Osijeka i Slavonskog Broda. U državnom vlasništvu od ukupne količine nacionaliziranog zemljišta ostaje 61,7% uključivo gotovo sve šumske površine, 24,1% prelazi u ruke lokalnog stanovništva, 12,1% se podijelio kolonistima koji su uglavnom preuzimali napuštena imanja Njemaca“

Ograničavanje veličine privatnoga posjeda na maksimalno 10 do 20 hektara je dovelo do uništavanja sela i vlasnika poljoprivrednoga zemljišta.

Prema Odluci o zaštiti nacionalne časti Hrvata i Srba u Hrvatskoj (travanj 1945. godine) zločinom i prijestupom smatrali su se sljedeći postupci, u vezi s privrednom problematikom:

“Svaka suradnja s okupatorom ili njegovim pomagačima, sudjelovanje u akcijama i propagandi u korist okupatora ili njegovih pomagača širenjem nacionalne, vjerske ili rasne netrpeljivosti i unošenjem defetizma u narodne redove, kako prije sloma Jugoslavije u cilju ubrzanja kapitulacije tako i poslije njega u svrhu slabljenja otporne snage naroda u narodno oslobodilačkoj borbi, svako održavanje prisnih i prijateljskih odnosa sa pripadnicima okupatorske vojske i vlasti, izravno ili neizravno razgrabljivanje imovine osoba progonjenih po okupatoru i njegovim pomagačima, služenje u činovničkom aparatu na mjestu naročito važnom za okupatora ili njegove pomagače, kao i istodobno vršenje više javnih ili privatnih službi naročitim pogodovanjem u bilo kom obliku, dobrovoljno privredno pomaganje okupatora i njegovih pomagača, svako djelovanje, koje je išlo za tim.”.

Imovina se oduzimala pod izgovorom suradnje s okupatorom, a zakoni doneseni u tu svrhu pružali su mogućnost najšire interpretacije tog termina. Temeljem komunističkih zakona krpaši koji su podržavali komunističku ideologiju (proleteri bez igdje ičega) su postali novi vlasnici i nova komunistička kasta koja je provodila teror nad narodom.

U Jugoslaviji su u razdoblju od 1946. do 1968. godine provedene tri nacionalizacije:

prva nacionalizacija provedena je na osnovi Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća od 5. prosinca 1946. godine i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća od 29. travnja 1948. godine.
drugom nacionalizacijom smatra se Zakon o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta iz 1958. godine, a
trećom nacionalizacijom 1968. godine došlo je do nacionalizacije građevinskog zemljišta u gradovima i naseljima gradskog karaktera.

Zakon o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća, „Službeni list FNRJ“, br. 98, 6. XII. 1946.

Zakon o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, („Sl listu FNRJ“, br. 52/58, 3/59, 24/59 i 24/61)

OPŠTE ODREDBE

Član 1.

Nacionalizuju se i postaju društvena svojina najamne stambene zgrade i najamne zgrade.

U gradovima i naseljima gradskog karaktera nacionalizuju se i postaju društvena svojina i građevinska zemljišta .

Član 2.

Građani mogu na teritoriji Jugoslavije sticati i imati u svojini:

– porodičnu stambenu zgradu, tj. zgradu sa dva stana ili sa tri manja stana, ili

– najviše dva stana kao posebne delove zgrade, ili

– dve porodične stambene zgrade sa najviše dva stana i trećim manjim stanom ili

– jednu porodičnu stambenu zgradu i jedan stan kao posebni deo zgrade.

Član 4.

Ako građani, građanska pravna lica, društvene organizacije i druga udruženja građana imaju ili steknu više zgrada i posebnih delova zgrada nego što po odredbama ovog zakona mogu imati u svojini, taj višak postaje društvena svojina.

III. NAKNADA ZA NACIONALIZOVANE NEPOKRETNOSTI

Član 42.

Za nacionalizovanu zgradu ili posebni deo zgrade, zajedno sa zemljištem koje pokriva zgrada i zemljištem koje služi za redovnu upotrebu te zgrade, ranijem sopstveniku daje se naknada koja iznosi 10% od stanarine koja se plaća za tu zgradu ili deo zgrade na dan stupanja na snagu ovog zakona – za vreme od 50 godina.

Visina naknade utvrđuje se u jednom ukupnom iznosu, koji će se isplaćivati u jednakim mesečnim obrocima za vreme od 50 godina, počev od 1. januara 1959. godine.

Član 57.

Protiv rešenja komisije za nacionalizaciju ne može se voditi upravni spor.

Član 60.

Protiv rešenja o naknadi ne može se izjaviti žalba niti se može voditi upravni spor…..

Tako je radila komunistička vlast!

Nakon osamostaljenja Hrvatske, 1991. godine, mnogi su zatražili povrat oduzete imovine pa su doneseni zakoni o povratu ili naknadi otuđene imovine ali nepravda nikada ne će biti ispravljena. Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine stupio na snagu u siječnju 1997. godine: NN 92/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02, 81/02.

Komunistički teror i otimačina privatnog vlasništva su uništili mnogobrojne obitelji i pojedince, osiromašili državu (uništenjem njemačke manjine), uništili selo i poljoprivredu. Zahvaljujući pomoći izvana, geostrateškim i političkim okolnostima komunistička vlast se održala 45 godina. Nažalost i danas (2020. godine) osjećamo posljedice komunističke vladavine. Pravna država nije zaživila, komunistički zločini nisu kažnjeni a komunistički pljačkaši su „ugledni građani“. Dodatni primjer pljačke je prodaja otete imovine, koju je partija posvojila, od strane sljedbenika bivše partije.

Prije nego se piše kako je nekada bilo bolje bilo bi dobro pogledati dokumente i činjenice! Bilo bi dobro znati da je država plaćala (1965/66. godine) metar građevinskog zemljišta u gradu Splitu 4 (četri) jugoslavenska dinara!

I moja obitelj je bila žrtva komunističke pljačke i komunističkih zakona.

Dr. Marko Jukić