HRVATSKA BAŠTINA – Šibenske tvrđave i utvrda sv. Nikole

Srijeda, 30 rujan 2020 3:05
Written by: Michael Jukic

Slika 1. Tvrđava sv. Mihovila (MJ)

Tvrđava svetog Mihovila u Šibeniku (nazvana tako devedesetih godina 20. .); povijesno Kaštel sv. Mihovila, Tvrđava svete Ane (od 16. do kraja 20. st.; rašireno među Šibenčanima)

Slika 2. Grb na tvrđavi sv. Mihovila (MJ)

Šibenik je započeo svoj život kao castrum (plemenska hrvatska utvrda). Prvi put se spominje godine 998. Na strmoj litici sagrađen je kaštel koji je bio dominantna točka obrane grada. Tvrđava je rušena i ponovno građena, a u srednjem vijeku dobila je svoj konačan oblik.

Na prostoru kaštela bila je crkva sv. Mihovila pa je kaštel po njoj dobio ime (Castrum Sancti Michelis, XIV st.). Godine 1663. grom je udario u barutanu na tvrđavi pa je crkvica nastradala. Pri popravku crkve nabavljen je kip sv. Ane i otada se crkvica i tvrđava nazivaju Sv. Ana; stari Šibenčani koriste naziv sv. Ana. U 20. stoljeću ponovno se vraća stari naziv tvrđave sv. Mihovila, a nakon obnove (2014.) koristi se naziv Kaštel sv. Mihovil, Tvrđava svetoga Mihovila.

Kaštel su rušili osvajači 1116. godine (mletački dužd Ordelafo Faledro), zatim u XIII. stoljeću stanovnici kako bi izbjegli naseljavanje templara. Mlečani su pokušavali osvojiti grad i tvrđavu više puta, a 1412. to su i uspjeli. Mlečani su obnavljali kaštel (1416.), izgradili dvostruki zid i napravili 2 cisterne za vodu unutar kaštela.

Današnja tvrđava u tlocrtu ima formu nepravilnog četverokuta. Na istočnome dijelu sačuvane su dvije kvadratne, a na sjevernome dvije poligonalne kule.

Ulaz u kaštel nalazi se na kortini (kortina – dio obrambenog zida između kula i bastiona) uz južnu kulu. Izveden je u gotičkom stilu, u formi prelomljenog luka bez ukrasa. Iznad vrata je postavljen grb s trokutastim štitom na komu su izvedena tri paralelno postavljena dupina venecijanske obitelji Dolfin. Pobliže sredini kortine, na višoj poziciji od Dolfinova, sačuvan je grb koji je pripadao Moisiju Grimaniju, koji je obavljao funkciju šibenskog kneza u to vrijeme. Iznad grba se pak nalazi poprilično reljefni prikaz mletačkog lava. Lijevo od mletačkog lava postavljen je grb Antonija Michelija, šibenskog kneza i kapetana, desno od lava nalazi se grb A. Correra, kaštelana tvrđave za vladavine Antionia Michelija.

Spominju se dvije eksplozije barutane (1663. i 1752.) koje su razorile i oštetile dijelove tvrđave.

Tvrđava je obnovljena (2014.) pa grad Šibenik ima otvorenu ljetnu pozornicu amfiteatralnog tipa, odnosno tipa grčkog teatra s 1077 sjedećih mjesta, prema projektu arhitekta Tomislava Krajine i suradnika. Tvrđava je prepoznatljivi spomenik kulturne baštine dostupan posjetiteljima i mjesto gdje se promoviraju glazbeni i scenski događaji. U podzemnome dijelu nalazi se muzejska zbirka i pomoćne prostorije. U podrumskome dijelu tvrđave su sačuvane cisterne za vodu.

Tvrđava Šubićevac (Barone)

Tvrđava Šubićevac (tvrđava Barone) smještena je sjeverno od stare gradske jezgre, a nekoliko stotina metara jugoistočno od tvrđave sv. Ivana. Nalazi se na 80 metara nadmorske visine, na brdu koje se zove Vidakuša. Tvrđavu Barone projektirao je (kao i tvrđavu sv. Ivana) Antonio Leni, a radove na izgradnji (1646.) nadzirao je barun Degenfeld. Tvrđave su bile važne u obrani grada od najezde Turaka 1647. godine. Turci su prvo morali osvojiti tvrđave ako su željeli osvojiti grad Šibenik jer bi inače bili pod udarom topova s tvrđava.

Slika 3. i 4. tvrđava Barone (MJ)

Građene su na brzinu ali solidno, prema shvaćanju vojne arhitekture onoga vremena. Imale su bastione ojačane nanosima zemlje tako da spriječe probijanje zidova pri udaru topovske kugle.

Barone je građena u obliku zvijezde. Na tvrđavi su dvije razine terena. Na višem, prema sjeveru, nalaze se topovski otvori. Tu je koncentrirana artiljerijska moć. Na nižem prostoru, prema gradu, nalazili su se objekti za smještaj posade i arsenal. Godine 1659. tvrđavu je proširio i restaurirao Antun Bernardo, koji je to isto učinio i s tvrđavom Sv. Ivana.

Dugo vremena nosila je ime po barunu Martinu von Degenfeldu, vođi obrane Šibenika od 1646. do 1647. Gradsko vijeće Šibenika kupilo je tvrđavu te njeno okolno područje 1912. i nazvalo taj dio grada Šubićevac po staroj hrvatskoj plemićkoj obitelji Šubića. Tvrđava Šubićevac malo je manja od tvrđave Sv. Ivana.

Tvrđava sv. Ivana (Tanaja)

Slika 5. Tvrđava sv. Ivan (MJ)

Tvrđava sv. Ivana (Tanaja) smještena je na vrhu brda sjeverno od šibenske stare gradske jezgre, na 115 metara nadmorske visine. Nazvana je sv. Ivan po maloj kapeli koja se tu nalazila do 1638., kada je srušena zbog gradnje tvrđave. Tvrđava je podignuta na početku Kandijskog rata, u rekordnom vremenu, tijekom kolovoza i rujna 1646., a istovremeno s njom gradila se i tvrđava Šubićevac. Građani Šibenika, bojeći se Turaka koji su se spremali osvojiti dalmatinske gradove, sudjelovali su u velikom broju u gradnji tvrđave i zaslužni su što je izgrađena u samo dva mjeseca. Nacrt tvrđave sv. Ivana izradio je glasoviti franjevački inženjer Antonio Leni iz Genove.

Ova velika i snažna tvrđava ima u tlocrtu zvjezdasti oblik, a na sjevernoj strani pojačana je visokim zidanim nasipom u obliku kliješta – tal. tanaglia, pa se prema tome za nju uobičajio i naziv Tanaja. Oko sv. Ivana odvijale su se žestoke borbe 1647. kada su Turci pod vodstvom Tekeli-paše pokušali osvojiti Šibenik. Tvrđava je branila Šibenik od 20 000 turskih napadača u jednomjesečnoj opsadi grada od 17. kolovoza do 16. rujna 1647. godine. U tim borbama poginulo je 4.000 Turaka.

Utvrda sv. Nikole

Slike 6. i 7. Tvrđava sv. Nikole (MJ)

Utvrda sv. Nikole pomorska je obrambena utvrda smještena na otočiću Ljuljevcu, na ulazu u kanal sv. Ante koji vodi do Šibenika. Utvrda sv. Nikola je 9. srpnja 2017. upisana na UNESCO-ov Popis svjetske baštine pod nazivom „Mletačke utvrde od 15. do 17. stoljeća“. Utvrda je podignuta sredinom 16. stoljeća. Radovi na izgradnji započeli su 1540. Turci su osvojili Skradin (1522.) pa se izgradnjom utvrde Sv. Nikole željelo onemogućiti pomorsku vezu sa Skradinom. Također je trebalo zaštititi grad Šibenik koji je imao i strateško značenje pa je Mletačka Republika bila zainteresirana za izgradnju utvrde. Utvrda je završena 1553. Zauzela je veći dio otočića, a izgrađena je na grebenu i djelomično iskorištava živu stijenu. Giangirolamo ju je projektirao kao čvrstu i sigurnu utvrdu u obliku trokuta s tri istaknuta obrambena bastiona. Građena je od više vrsta materijala pa je tako donja zona utvrde zidana kamenom (dijelovi ispod razine mora i neposredno iznad nje), dok iznad toga dolazi dio izveden u opeki što je uobičajeno za doba nastanka utvrde, ali neuobičajeno za Dalmaciju. Za čvrstinu utvrde važna je i živa stijena samoga otočića, mjestimice isklesana i iskorištena u strukturi građevine. Tlocrt utvrde ima trokutasti oblik, nema istaknute kule. Visine kortine, polubastiona i toriona iste su i čine jedinstven prostor.

Slika 8. Ulaz u tvrđavu (MJ)

Slika 9. Grbovi u tvrđavi (MJ)

Prema pučini postavljen je rondel, dok su suprotno njemu, prema Šibeniku, postavljena dva polubastiona. Polubastioni su izduljeni, a međusobno i s rondelom komuniciraju pomoću kortina. Utvrda ima više otvora za topove.

Slike 10 i 11. Unutrašnjost tvrđave sv. Nikole (MJ)

U utvrdu se ulazilo s mora, preko pristupne konstrukcije i mosta jer je ulaz bio na povišenom položaju. U utvrdu se ulazilo kroz reprezentativni renesansni portal na kojem su radili i domaći majstori Dujam iz Splita i Frano Dismanić iz Šibenika.

Portal je pravokutna oblika, a sam ulaz nalazi se na sredini i polukružno je zaključen. Cijeli je portal „prekriven“ rustikom, vizualnim znakom reprezentativne i obrambene uloge. Tako je i ulaz naglašen rustikom koja slijedi luk, a samo tjeme luka dodatno se ističe skulpturom. Rustika se prenosi i na tričetvrt stupove u varijaciji dorskog reda koji flankiraju ulaz, dok se na vanjskim krajevima, u istoj razini s tričetvrt stupovima, nalaze pilastri. I stupovi i pilastri istaknuti su u odnosu na sam ulaz i nose gređe. Duljinom friza izmjenjuju se triglifi i dekorirane metope, a portal je zaključen istaknutim vijencem na kojem je nekoć stajao lav kao simbol Mletačke Republike. Lav je bio oštećen pa ga je ponovno dao isklesati car Franjo I., ali i taj lav je razbijen i bačen u more od strane vojnika Kraljevine Jugoslavije 1926. godine.