DA SE NE ZABORAVI – Napad na Split, 15. studenoga 1991. godine
Slika 1. Shematski prikaz Boja u Splitskom kanalu 14. i 15. studenog 1991. (foto s izložbe u državnom arhivu, MJ)
Studeni 1991. godine
U studenom 1991. godine agresor (Srbija) i pobunjeni Srbi u Hrvatskoj vrše napade na svim bojištima (slavonskom, gospićkom, dalmatinskom). U studenom 1991. godine vodile su se teške borbe za deblokadu Vukovara ali bez značajnijeg uspjeha, početkom studenoga hrvatske snage su preuzele Jamadol u Karlovcu, skladišta oružja u Delnicama i time došle u posjed značajnih količina oružja. Desetog studenog srpski agresor je okupirao i razrušio Bogdanovce, a 2. studenoga su agresorske srpske postrojbe zauzele vukovarsko naselje Lužac pa je daljnja obrana Vukovara bila nemoguća s obzirom na kompletno okruženje. Srpski agresor je 12. studenoga 1991. godine okupirao i razorio Saborsko u Lici. Borbe kod Petrinje (13. 11. 1991. ), okupacija mjesta u istočnoj Slavoniji (Lipovca, Podgrađe i Apševce), Srijemu, okupacija Slunja, okupacija razorenog Vukovara, Škabrnje, Nadina i drugih mjesta. To je slika krvavog studenog 1991. godine. Hrvatske snage su uspjele osigurati vitalnu komunikaciju Karlovac-Brinje-Senj, jedinu vezu s Dalmacijom .
Slika 2. Uništeni automobili pri napadu na Split (foto Božidar Vukičević, s izložbe)
Blokada dalmatinskih luka
Blokada hrvatskih luka na Jadranu je započela 3. listopada 1991. godine. „Jugoslavenska ratna mornarica“ (Jugoslavija više nije postojala!) je blokirala najveće hrvatske primorske gradove, kanale, luke i hrvatske otoke. Kopnene komunikacije su bile presječene, uzdužobalni i međuotočni plovni putovi su bili blokirani i pod nadzorom agresora (jugomornarice).
Agresor je prije doživio poraze i izgubio pomorsku bazu u Pločama (rujan 1991. ), obalne topničke bitnice na Žirju, Smokvici, Zečevu, Šolti i Korčuli pa je imao manji manevarski prostor ali je i dalje razarao i prijetio. Hrvatska ratna mornarica je preuzela brodove iz Mornaričkog remontnog zavoda u Šibeniku (koji su bili bez naoružanja), osvojila skladište podvodnih mina u uvali Tatinje, ustrojila snage za minsko djelovanje (postavljanje mina ispred ratne luke Lora i u Splitskim vratima), formiran je odred pomorskih diverzanata. U listopadu 1991. su bile formirane postrojbe obalnog topništva (Žirje, Zečevo, Smokvica, Šolta, Brač, Split, Pelješac i Korčula) pa je tako sužen prostor djelovanja agresorske jugomornarice. Onemogućena je opskrba brodova jugomornarice i nalazile su se u dometu obalnog topništva pa je tako sužen prostor njihova djelovanja unatoč blokade s mora i kopna. Tijekom napada na Split se pokazala učinkovitost Hrvatske ratne mornarice.
Boj u Splitskom kanalu se zbio 14-15. studenoga 1991. godine. 14. studenoga je HRM pogodila i teško oštetila PČ-176. Tijekom noći 14 na 15 studenog agresor je gađao Brač i Šoltu, a rano ujutro 15. studenoga 1991. godine napadnut je grad Split s mora i kopna. Topničke bitnice hrvatske vojske su branile grad i nanijele gubitke agresoru koji se 15. studenoga povukao iz Splitskog kanala.
Slika 3. Uništeni automobili pri napadu na Split (foto: Božidar Vukičević, s izložbe)
Pri napadu na Split gađana je zgrada Općine Split (ured za obranu), vila Dalmacija (jedinica specijalne policije), zgrada Policijske uprave, i mnogo civilnih ciljeva. U splitskoj luci su pogođeni trajekti Bartol Kašić i Vladimir Nazor. Na trajektu Vladimir Nazor su smrtno stradali vođa stroja Jure Kalpić i upravitelj stroja Dinko Maras, a kormilar Ante Vidović je bio ranjen. Također je bilo ranjeno još 6 civilnih osoba.
Sjećanje na 15. studenoga 1991.
Radio Split je pratio događanja i izvještavao građanstvo tijekom 24 sata. Koliko se sjećam noćni program vodio je Jadran Marinković. Očekivao se napad na Split (navečer 14. studenoga 1991. godine), tijekom noći su se čule udaljene detonacije, djelovanje agresora po mjestima na Braču i Šolti. Oko šest sati započeo je napad na Split, iznad kuća u Mejama su letjeli projektili. Brzo sam probudio cure i odveo ih u podrum (kao najsigurnije mjesto). Kada se situacija smirila po balkonu sam skupljao gelere i zemlju, kuća 50 metara dalje je imala oštećenja. Supruga je bila dežurna u ljekarni (blizu zgrade Policijske uprave) na Radničkom šetalištu, tamo su se čule jake detonacije i zvala je telefonom da čuje što se događa u Mejama. Kada se situacija primirila iza 7,30 sati supruga se vratila s dežurstva i preuzela djecu a ja sam pješice krenuo u bolnicu na radno mjesto. Grad je bio pust, na putu od Meja do bolnice nisam sreo više od 50 ljudi. Grad je još bio pod uzbunom, na ulici su bili rijetki prolaznici, policajci i ljudi gradskih službi. Kod prijašnjih uzbuna (napad na Kaštela) mnoštvo ljudi je bilo na ulici, balkonima ali sada to više nije bilo tako. Na nekoliko mjesta su bila oštećenja od topničkih projektila…..
Slika 4. Posada topničke bitnice na Kašjunima (MJ, s izložbe)
Topničke bitnice na Šolti, Braču i u Splitu su odigrale ključnu ulogu, nanijele su gubitke agresoru i odvratile ga od daljnjih djelovanja.
Neprijatelj je napao i iz zraka sa šest zrakoplova tipa Jastreb. Protuzračna obrana HRM-a je oborila dva aviona i tako dala do znanja agresoru da neće dobro proći. Neprijatelj je nakon 8 sati 15. studenoga prestao s napadom na Split i tijekom dana je povukao sve brodove iz Splitskog kanala.
Bitka HRM s agresorskom jugomornaricom u Splitskom i Korčulanskom kanalu je rezultirala deblokadom hrvatskih obalnih luka (osim Dubrovnika).
Kvazi povjesničari (Jakovina, Markovina, Klasić, Goldstein, političarka Pusić i kompanija govore o građanskon ratu. Sramotno je da ti tipovi predaju povijest na našim fakultetima, to je sramota za našu državu! Pobunjeni „građani“ (Srbi i četnici iz Srbije) su iz svojih drvarnica i garaža izvukli lično naoružanje pa udarili po susjedima. Lično naoružanje sačinjavale su strojnice, tenkovi T-55 i T-84, migovi 21, haubice 152 i 155 milimetara, minobacači 80 i 120 mm, topovnjače, torpedni čamci, višecjevni bacači raketa i drugo oružje te streljivo. Oni su ubijali nenaoružane civile, mučili i ubijali zarobljene vojnike i policajce, razarali sela i gradove. Radilo se o agresiji Srbije na Republiku Hrvatsku a ne o građanskom ratu o čemu svjedoče tisuće dokumenata te je nedopustivo da nam kvazi povjesničari i pokvareni političari nameću tezu građanskog rata.
Vrijeme je da se u udžbenicima povijesti napiše istina o hrvatskom Domovinskom ratu 1991.-1995. Povijest ne smiju predavati komunističko-četnički kadrovi koji negiraju agresiju na RH, koji negiraju ili prešućuju činjenice.
Na zaboravi!
Dr. Marko Jukić
