Slika 1. Razorena crkva sv. Filipa i Jakova  (MJ, s izložbe)

Na području današnje Đakovačko-osječke nadbiskupije teško je oštećeno ili do temelja razoreno 57 (župnih) crkava i 11 kapelica, a lakše 36 crkava i 6 kapelica, a 12 samostana teže je i lakše oštećeno i devastirano.

Tijekom opsade Vukovara u cijelosti je uništena povijesna jezgra grada, sve muzejske institucije u gradu, dvorac Eltz, kapela sv. Roka, crkva sv. Filipa i Jakova, franjevački samostan, Gradsko kazalište, Radnički dom i ostale kulturne institucije.

Jugoslavenska narodna armija, četnici iz Hrvatske i paravojne snage iz Srbije uništavale su sve što se našlo pred njima. Na meti su posebice bile crkve i samostani te njihova kulturna dobra. Uništavali su i arheološka nalazišta, muzeje i galerije te prirodna dobra.

Slika 2. Unutrašnjost razorene crkve sv. Filipa i Jakova (MJ, s izložbe)

Srpska razaranja u Vukovaru:

• Razorena i opljačkana crkva sv. Filipa i Jakova te franjevački samostan
• Razoreno „Bugarsko groblje“ (groblje, mrtvačnica i spomenik bugarskim vojnicima iz Drugog svjetskoga rata.
• Uništena grobna kapela obitelji Eltz potpuno je uništena u jesen 1991., kao i “švapsko groblje”.
• Razorena kapela sv. Roka
• Uništena kuća časnih sestara i kapela sv. Križa
• Uništene katoličke kapele, kapelice i križevi u gradu Vukovaru

Samostan i crkva sv. Filipa i Jakova

Franjevci su na vukovarskom području tijekom mnogih stoljeća imali vrlo važnu ulogu i ostavili su neizbrisiv trag ne samo u vjerskom odgoju već i u prosvjeti i kulturnom razvoju. U srednjovjekovnom razdoblju u Vukovskoj županiji bilo je sedam franjevačkih samostana. Tijekom turske vladavine franjevci su ostali sa svojim vjernicima. Neposredno nakon rata za oslobođenje od Turaka franjevci se vraćaju u nekadašnje postojbine i osnivaju svoje rezidencije te vrlo vrijedno djeluju sve do danas.

Pečujski biskup Nesselrod dao je 1723. godine dopuštenje Franjevcima da se u Vukovaru može podići crkva i samostan. Izgradnja je trajala 10 godina, posvećena je 1733. godine, a samosta je dovršen 1736. Samostan je dograđivan tijekom cijelog 18. stoljeća. Svoj konačni oblik vukovarski je franjevački samostan s crkvom sv. Filipa i Jakova dobio nakon historicističke obnove i proširenja crkve od 1896. do 1897. godine, izvedene prema projektu arhitekta R. Jordana. Tada je prvotna jednobrodna barokna crkva produljena i proširena dvama bočnim brodovima – kapelama.

Slika 3., 3-1. Oštećeni kip Isusa (MJ)

Vukovarska crkva sv. Filipa i Jakova je s 58 metara dužine treća najveća crkva u Hrvatskoj, iza zagrebačke i đakovačke katedrale.

Franjevački samostan u Vukovaru bio je rasadište vjere, obrazovanja i kulture. Franjevci su bili neposredni nositelji pučkog školstva za katoličku mladež. Uprava Franjevačke provincije već je 1733. godine u vukovarskom samostanu otvorila provincijski studij filozofije koji je djelovao pedeset godina. Jedan od poznatih lektora na Franjevačkom filozofskom učilištu bio je i Vukovarac fra Josip Janković. Zahvaljujući svom utjecaju u Rimu dobio je od pape Benedikta XIV. tijelo sv. Bone Mučenika, koje je prenijeto u Vukovar i sahranjeno u franjevačkoj crkvi sv. Filipa i Jakova. Od 1804.-1900. godine, s većim i manjim prekidima, u samostanu djeluje fakultet filozofije i teologije.

Vrijedni su franjevci skupljali kroz stoljeća razno umjetničko blago: slike, kipove, arhivalije, knjige i liturgijsko posuđe. Bogata i vrlo vrijedna samostanska knjižnica, po svom fondu jedna od najvrjednijih starih knjižnica u Hrvatskoj, posjedovala je 17.000 svezaka, a u samostanskoj se riznici nalazilo bogato srebrno i pozlaćeno liturgijsko posuđe umjetničke izrade od 16. st. pa sve do 20. st. Umjetničke slike baroknih i novijih majstora resile su oltare, zidove crkve i samostanske prostorije. Do razaranja tijekom Domovinskog rata, kada je crkva potpuno devastirana i opljačkana, a franjevci prognani, franjevački samostan s crkvom sv. Filipa i Jakova bio je najstariji očuvani barokni spomenik i uopće najstarija vukovarska građevina.

“Kompleks Franjevačkog samostana sa crkvom sv. Filipa i Jakova jedan je od najsnažnijih povijesnih simbola hrvatskog identiteta Vukovara, jednoga od najvažnijih elemenata naše kolektivne memorije u Vukovaru.”

Na crkvu i samostan palo je više od 3.000 raznih granata i projektila tijekom agresije na Hrvatsku. Prvi nasrtaj na samostan u Vukovaru zbio se 2. ožujka 1991. godine, nepoznati napadač pucao je na samostan te oštetio prozor i zidove. Dana 25. kolovoza 1991. pale su prve granate na samostan i crkvu, a ispaljene su iz vukovarske vojarne: oštećena je krovna konstrukcija crkve i tavan. Franjevci su vodili dnevnik, U dnevničkom zapisu stoji da je do 23. listopada 1991. godine u ratu stradalo sljedeće:

„Dosadašnji rezultati rata, vidljivi na drevnoj franjevačkoj postojbini u Vukovaru, jesu sljedeći: srušeni toranj, razorena krovišta crkve i samostana, dijelom razvaljeni vanjski i nutarnji zidovi samostana, uništene vjeronaučne dvorane i gospodarska zgrada u crkvenom dvorištu. Jesensko vrijeme je protiv nas, a kiša sve uništava, curi na sve strane. U crkvi pokušavamo spasiti inventar. Klupe smo poslagali uza zidove gdje ne curi sa stropa, a zatim ih prekrili. Freske u crkvi nismo mogli zaštititi. Što nisu razorile granate, sada će uništiti nevrijeme. Već opada oslikana žbuka. Na tavanu smo po klupama rasprostrli najlonska platna, ali to su već uništile granate.“

Uništavanje crkve i samostana nastavilo se do sloma obrane Vukovara, ali i nakon toga.

Franjevci su građu knjižnice spremili u sanduke te pohranili na sigurno mjesto ali su ih okupatori našli te odnijeli u Srbiju, nakon okupacije Vukovara. Sarkofag sv. Bone, mučenika i zaštitnika Vukovara, prenijet je u grobnicu ispod crkve pa je ostao sačuvan od granata. Četnici su 1995. godine uništili sarkofag sv. Bone, a kosti spalili ili otuđili.

Dan nakon pada Vukovara svi članovi samostana odvedeni su u Velepromet, a nakon toga u logor u Srijemsku Mitrovicu.

Fra Marko Kurolt je nekoliko dana nakon pada Vukovara zamolio srpskog ministra dr. Dragutina Dragojlovića da mu odobri odlazak u Vukovar te da mu ustupi nekoliko velikih kamiona za prijevoz kulturnih dobara. Nakon odobrenja, 11. prosinca 1991. fra Kurolt se zaputio s arhitektom iz Vlade Republike Srbije Mirkom Kovačevićem i direktorom Pokrajinskog zavoda za zaštitu spomenika kulture Dejanom Radovanovićem iz Novog Sada prema Vukovaru. Dolaskom pred crkvu i samostan fra Marko Kurolt zapisuje:

„Uočavam da je toranj jako oštećen do ispod zvonika, ali bez limenog dijela. Prijeti skora opasnost rušenja tornja sa zvonima, tada bi nastradale orgulje i crkva. Križ pred crkvom s desne strane stoji neoštećen. Mislio sam da će predložiti neko razumno rješenje kako zaštititi građevinu.

Direktor Regionalnog zavoda je odmah predložio prisutnim oficirima da se „građevina“ konzervira i da takva ostane, što sam ja prihvatio i pohvalio misleći: važno je spriječiti daljnje rušenje.“

“U nastavku zapisuje kako je beogradski arhitekt predložio da se sve sruši i napravi vidikovac.” Fra Kurolt je uz pomoć nekoliko oficira prenio u kampanjole i kamione nekolicinu umjetničkog blaga samostana, a tu su se našla i Bauerova zbirka te nešto muzejskih eksponata iz Gradskog muzeja. Umjetnine su prevezene i smještene u školu „Narodni front“ u Šidu. Tamo su bile pohranjene od 12. prosinca 1991. godine do 31. svibnja 1992. godine. Nakon toga su prevezene u Novi Sad, a u Novom Sadu će ostati deset godina.

Knjige iz knjižnice odvezene su u Beograd i kasarnu na Topčideru gdje su pohranjene u hangarima. Zbilo se još to tijekom vojne okupacije Vukovara, a zahvaljujući fra Kuroltu knjige su dospjele u samostan u Zemunu gdje ih je fra Kurolt pohranio. Uz 6000 knjiga u Zemunu su zajedno sa knjigama dospjele i oltarne slike: slika sv. Antuna, sv. Josipa, Našašće sv. Križa, Uznesenje Blažene Djevice Marije i slika sv. Bone. Fra Kurolt je znao da tu dugo ne mogu biti pohranjene kako zbog nedostatka prostora tako i zbog neprimjerenih klimatskih uvjeta. Kada bi mu se ukazala prilika tijekom 1992. godine, fra Kurolt bi slao knjige i oltarne slike u Zagreb gdje su onda bile predane Hrvatskom restauratorskom zavodu. Ostali dio knjiga, njih ukupno 3833, vraćeno je u samostan u Vukovaru 20. studenog 2004. godine pod dogovorom međudržavnog Povjerenstva za povrat kulturnih dobara Srbije i Crne Gore i Povjerenstva za povrat dobara Republike Hrvatske od 19. studenog 2004. godine.

Slika 4. Obnovljena crkva sv. Filipa i Jakova (MJ)

Nakon vojno-redarstvene operacije “Oluja” četnici su u zidovima crkve napravili 22 rupe i u njih postavili dinamit s namjerom da crkvu u potpunosti sruše. Za namjeru četnika saznao je prijelazni upravitelj UN-a Jacques Paul Klein koji je to spriječio, pa je crkva (ostatci) spašena.

Šteta na samostanu i crkvi sv. Filipa i Jakova procijenjena je na 12,5 milijuna njemačkih maraka. Kompleks je danas obnovljen i registriran kao spomenik kulture A kategorije.

Slika 5. Križ na zvoniku crkve sv. Filipa i Jakova (MJ)

Uništavanje “Bugarskog groblja”

Dana 28. kolovoza 1991. godina Srbi su napali tenkovima i zauzeli Novo groblje u Vukovaru (poznato pod nazivom “Bugarsko groblje). Srušili su mrtvačnicu i spomenik bugarskim vojnicima iz Drugog svjetskog rata (skupna grobnica bugarskih vojnika).

Uništavanje Mauzoleja obitelji Eltz

Srbi su 1991. teško oštetili Mauzolej obitelji Eltz, zaštićeno kulturno dobro u Vukovaru. Mauzolej je građen između 1907. i 1909. godine kao grobna kapela vukovarske vlastelinske obitelji Eltz. Mauzolej grofova Eltz – kapela Uzašašća Kristova upisan je u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske, a smjestio se na južnom rubu novovukovarskog “švapskog” groblja, uz Gradski stadion, u ulici koja iz središta grada vodi prema park-šumi Adica. Grobnica je opljačkana, a vrijedna bravarija ukradena. Staro švapsko groblje je devastirano kao i ostala vukovarska groblja.

Razorene kapele, kapelice i križevi u gradu Vukovaru

“Zavjetne kapelice Vukovara jedan su od segmenata kojima Vukovar kao grad potvrđuje svoju duboku ukorijenjenost u zapadnokršćansku tradiciju, a time i europski kulturni krug.”

Razaranje kapele sv. Roka

Kapelica sv. Roka nalazi se gotovo u središtu grada, ispred dvorca Eltz. Sredstva za izgradnju donirao je Antuna Pöhra de Rosenthalla 1740. godine, i to kao zavjetna (kužna) kapela i ujedno kao filijalna crkva za njemačke naseljenike u tom dijelu grada. Isticala se slikom sv. Roka, sv. Sebastijana i sv. Rozalije, zaštitnika od kuge, koja se nalazila na oltaru.

Kapelica Gospe Žalosne nalazila se na Starom katoličkom groblju. U Domovinskom ratu 1991. godine je potpuno uništena.

Kapelica Gospe od Hrasta na Priljevu, smještena je na Priljevu između starog toka Vuke i glavne ulazne aleje iz smjera Osijeka. Nekada je stajala na osami, uz veliki hrast po kojemu je dobila naziv.

Kapelica Uzvišenja sv. Križa u Općoj bolnici Vukovar,  kapelica milosrdnih sestara sv. Križa. Obnovljena.

Kapelica sv. Ivana Nepomuka nalazi se u parku ispred crkve i samostana, u neposrednoj blizini crkve svetih Filipa i Jakova i franjevačkog samostana. U Domovinskom ratu je potpuno uništena. Obnovljena je darom Tomice i Adele Vukas 2005. godine.

Kapelica svevidećeg Božjeg oka ili Kapelica BDM Dobroga savjeta nalazi se u Starom Vukovaru, u blizini Veterinarske stanice na Mitnici. Obnovljena je.

Mala kapelica Majke Božje nalazi se na početku Ulice B. J. Jelačića 4. Kapelicu je s posvetom dao izgraditi Franz Bozda 1853. godine. Posvećena je Blaženoj Djevici Mariji, sa zavjetnom slikom koja je s vremenom nestala. Obnovljena je.

Kapela Presvetog Srca Isusova na petrovačkom putu kraj „kuginog groblja“; nalazi se danas na području župe BDM Kraljice Mučenika na Sajmištu. Dali su je sagraditi vukovarski Nijemci sa „Švapskog brda“. Teško oštećena u Domovinskom ratu. Obnovljena je.

Uništeni križevi

Zavjetno raspelo ispred samostanske crkve sv. Filipa i Jakova, potpuno uništeno i nije obnovljeno.

Bećarski križ je najstariji i najveći kameni križ u Vukovaru podignut 1805. godine kao vapaj vjernika da ih očuva od kuge i bolesti. Srbi su križ srušili 1996. godine. Obnovljen je.

Dva su križa u Ulici B. J. Jelačića obnovljena brigom domaćih vjernika: obitelji Bilić, g. Zdravka Đapića i g. Mile Bilića.

Križ na razmeđi ulica Šamac i Sv. Bono je stradao u Domovinskom ratu, nije obnovljen. Ribarski križ, podignut 1925. godine, stradao je i nije obnovljen.

Na Starom katoličkom groblju nalazi se središnji križ pod zaštitom konzervatora; još uvijek je neobnovljen kao i mali metalni križ.

Na Novome groblju Dubrava nalazi se središnji križ koji je uvijek bio mjesto okupljanja na molitvu primjerice na blagdan Svih svetih. Križ je stradao u Domovinskom ratu, a zaslugom dobih ljudi s otoka Brača obnovljen je bračkim kamenom.

Izvori:

1. Ilija Živković (ur.). Ranjena crkva u Hrvatskoj, 1996.,
2. Barunčić Pletikosić, Julija, Katolička crkva u Hrvatskoj i Domovinski rat 1991. 1995.: stavovi, djelovanje i stradanja
3. Frkin, Vatroslav. 320 godina nazočnosti franjevaca u Vukovaru, u: Vukovarski zbornik, br. 2, Ogranak Matice hrvatske Vukovar, Vukovar, 2007., str. 81.
4. Karač, Zlatko. Arhitektonski sklop i urbano okružje, u: Franjevački samostan i crkva sv. Filipa i Jakoba – Baština i obnova, Gradski muzej Vukovar, Vukovar, 1998.
5. Mauzolej obitelji Eltz u Vukovaru, vukovar.hr, 14. veljače 2013., pristupljeno 31. siječnja 2018.
6. Tanja Belobrajdić
7. Gudelj, Anica. Zavjetne kapelice Vukovara – Mapa devet grafika, Gradski muzej Vukovar, Vukovar, 2006.
8. Cvekan, Paškal, Vukovar i Franjevci…

Pomirba da, zaborav ne!

Dr. Marko Jukić

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save