Srbijanski zločini – genocid u Vukovaru 1991. – NE ZABORAVITI!
Slika 1. Zločin na Ovčari (MJ, s izložbe)
Deportacija je prisilno protjerivanja i iseljavanje civilnog pučanstva u ratom zahvaćenom području. Po međunarodnom pravu je teški zločin protiv čovječnosti (Ženevska konvencija donesena 12. kolovoza 1949.). Konvenciji je dodan protokol: „Protokol o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba“.
U našim prilikama se umjesto termina deportacija i nasilno protjerivanje civilnog stanovništva koristio termin etničko čišćenje da bi se čin, zločin, ublažio jer je čin etničkog čišćenja jednu-dvije stepenice blaži oblik kaznenog djela. Taj pristup je imao za cilj uvesti zabunu u međunarodnom pravu, jer termin etničko čišćenje nije postojao u međunarodnoj kaznenoj praksi. Vijeće sigurnosti UN-a upotrijebilo je termin „etničko čišćenje“ prvi put tek 1992. u jednoj rezoluciji. Komisija UN-a zaključila je, tek 1994. godine:“etničko čišćenje obuhvaća osmišljenu političku akciju jedne etničke skupine s određenog zemaljskog područja s kojom ta prepoznatljiva etnička skupina uklanja drugo civilno pučanstvo ili vjersku skupinu“.
Srpska demokratska stranka (SDS) je bila glavni organizator deportacija Hrvata i nesrba. Glavni moto SDS-a bio je“protjeraj ili ubij, opljčkaj ili spali“ (svjedočenje oficira JNA Marka Vrcelja).
Slika 2. Popis ubijenih na Ovčari (MJ)
Tijekom agresije na Republiku Hrvatsku od 1991. do 1995. ubijena su 7.263 civila, od toga broja 3.381 (46,6%) starijih od 60 godina života, 3.182 (43,8%) žena i 345 (4,8%) djece (Hebrang). Sređivanjem podataka utvrđeno je da su ubijena 402 djeteta.
Prema podatcima Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata (stanje, listopad 2002.) ukupno je od 1991. do 2002. godine, poginulo, ubijeno i umrlo zbog posljedica rata 3.284 hrvatska branitelja iz Slavonije i Baranje.
Prema nepotpunim podatcima Odjela za informiranje Ministarstva zdravstva na području Slavonije i Baranje poginulo je ukupno 2.879 civilnih osoba. U navedeni broj nisu uključeni civili ekshumirani i identificirani iz masovnih i pojedinačnih grobnica te poginuli civili u UNPA-sektorima tijekom okupacije. Procjena je da se radi o još 1.694 civilne žrtve. To znači da je tijekom Domovinskog rata u Slavoniji i Baranji poginulo, ubijeno ili umrlo zbog posljedica ranjavanja približno 4.573 civilne žrtve. Među poginulima je 127 djece.
Prema podatcima Ureda za zatočene i nestale vlade Republike Hrvatske iz siječnja 2002. godine, na području Slavonije i Baranje otkriveno je ukupno 69 masovnih grobnica i veći broj pojedinačnih grobnica. Ukupno je ekshumirano 2.163 tijela.
Tijekom tromjesečne agresije na Vukovar ubijeno je, poginulo i nestalo više od 4.000 osoba: više od 2.500 ubijenih i poginulih te 1.500 nestalih. Danas se traga za još oko 300 (308) nestalih osoba iz Vukovara. Tijekom srpske agresije na Vukovar poginuo je 921 branitelj. Franjevački popis žrtava navodi imena 2717 osoba. Kroz srpske koncentracijske logore prošlo je više od 7.000 osoba, a oko 22.500 Vukovaraca protjerano je iz grada u višegodišnju prognaničku neizvjesnost (91,63% Hrvata). Protjerani Vukovarci su bili razmješteni u 560 mjesta diljem Hrvatske, a mnogi su otišli i u druge države.
Slika 3. Zločin u Borovu Naselju (MJ, s izložbe)
Kroz srbijanski logor Velepromet prošlo je oko 10.000 Hrvata i drugih nesrba (branitelja, civila, žena i djece). U logoru je ubijeno oko 100 osoba, a 700 osoba je nestalo (ubijeno). U srbijanskim logorima zatočenici su ubijani, vršena je fizička i psihička tortura, prisilni rad, ozljeđivanje s posljedicom invaliditeta, žene su bile silovane a neki muškarci su kastrirani. Najmlađa silovana osoba imala je 5 godina a najstarija 80 godina!? U knjizi o srbijanskim koncentracijskim logorima navedena su imena i prezimena 6952 zatočene osobe. Glavna komanda čuvara je bila: „glavu dolje, ruke na leđa“!
Slika 4. Ubijeni u Vukovaru (MJ, s izložbe)
Tijekom agresije na Vukovar u bolnici je bio zbrinuto oko 4000 osoba, od kojih je 2.250 operirano. Najmlađi je ranjenik imao šest mjeseci, a najstariji 88 godina. Među 200 pogubljenih ranjenika i bolesnika na Ovčari bilo je i 20 djelatnika bolnice. Identificirane su 194 osobe, ubijene osobe su bile u dobi od 16 do 77 godina. Ne zna se gdje je pokopano još 61 osoba odvedena iz vukovarske bolnice.
Na Novom groblju u Vukovaru je masovna gobnica 938 osoba koje su pokopane u masovnu grobnicu nakon okupacije Vukovara (20. studenoga 1991.). 938 bijelih mramornih križeva za 938 ubijenih i poginulih osoba u Vukovaru do okupacije Vukovara.
Na temelju evidencije 204. (vukovarske) brigade, u borbama je poginulo 422 (465 ?), ranjeno 777 te nestalo 457 pripadnika te postrojbe Hrvatske vojske (Sučić i Živić, 2007.).
Slika 5. Srbijanski koncetracijski logori (MJ, s izložbe)
Slika 6. i 7. Franjevački popis žrtava u Vukovaru (MJ)
Vukovarski franjevci su popisali i napravili spomenik (2018. godine) za ubijene i poginule u Vukovaru 1991. – 1995. Prvi cjeloviti popis žrtava Vukovara u Domovinskom ratu (branitelji, civili, ubijeni u logorima, nestali…) ima 2717 imena. Službeni popis poginulih i ubijenih ne postoji, spominju se brojke od 2800 do 4000. Broj ubijenih i poginulih nije konačan. Neke su obitelji nestale u cijelosti ili su ubijene u cijelosti. O njima nije imao tko posvjedočiti niti ih prijaviti na bilo koji od ovih popisa koji su se tijekom godina stvarali.
Nakon završetka mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja na gradskom su području i u neposrednoj okolici pronađene četiri velike masovne grobnice i više pojedinačnih grobnica s tijelima žrtava srbijanske agresije. Iz tih su grobnica ukupno ekshumirana 1232 posmrtna ostatka žrtava iz Vukovara, od kojih je 1057 tijela ili 85,8% identificirano (Grujić i Bilić, 2007.). Na Novom groblju, na istočnim prilazima Vukovaru, pronađena je najveća masovna grobnica iz Domovinskog rata, iz koje je ekshumirano 938 tijela žrtava; identificirano je njih 798 ili 85,1%, što je stopa identificiranosti daleko veća u odnosu na svjetske prosjeke. Riječ je o grobnici koja je nastala asanacijom gradskoga područja nakon okupacije grada, premda ipak nije isključeno da su neke žrtve likvidirane i na mjestu gdje su se zatekle. S obzirom na to da su u procesu asanacije i djelomične identifikacije sudjelovali i stručnjaci s Vojno-medicinske akademije u Beogradu, kasnija identifikacija nakon ekshumacije tijekom 1998. godine mogla se u većem broju slučajeva osloniti i na protokole beogradskih patologa (Grujić, 2001.).
Slika 8. 938 križeva za 938 žrtava (MJ)
Druga velika masovna grobnica nalazi se u blizini poljoprivrednog dobra Ovčara, smještenom nekoliko kilometara jugoistočno od Vukovara. Na ovo su dobro, u hangar u kojemu se inače u mirno doba čuvala poljoprivredna mehanizacija i strojevi, 20. studenoga 1991. godine dovezeni ranjenici, bolesnici, bolničko osoblje i civili koje je okupacija Vukovara zatekla u bolnici. Radilo se o 260-ak osoba, koje su nakon zlostavljanja, u noći sa 20. na 21. studenoga, pripadnici srpskih paravojnih postrojbi pod zapovjedništvom JNA strijeljali nedaleko od samoga hangara. Zahvaljujući sedmorici preživjelih, već je 1992. godine otkrivena masovna grobnica, iz koje su posmrtni ostatci žrtava ekshumirani u jesen 1996. godine. Sama ekshumacija se odvijala pod okriljem međunarodne
zajednice, odnosno Međunarodnoga kaznenoga suda za zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji (Haški sud), i pod zaštitom mirovnih snaga UN-a (UNTAES). Ekshumirano je ukupno 200 tijela žrtava, od kojih je većina (194) i identificirana (ubijeni su bili u dobi od 16 do 76 godina; 198 je muškaraca i 2 su žene, od kojih jedna u osmom mjesecu trudnoće).
Prema tipu, radi se o primarnoj masovnoj grobnici nastaloj na mjestu samoga pogubljenja ratnih zarobljenika i civila (Živić, 2006.). Prema svojemu karakteru nesumnjivo je riječ o najtežem obliku kršenja svih međunarodno-pravnih i humanitarnih konvencija koje reguliraju običaje ratovanja kao i zaštitu ranjenika i zarobljenika. Pred Haškim se sudom za ovaj ratni zločin prije skoro deset godina vodio postupak protiv Slavka Dokmanovića, prijeratnoga predsjednika Skupštine općine Vukovar. Dan uoči izricanja presude Dokmanović je izvršio samoubojstvo u pritvorskoj ćeliji Haškog suda, tako da je presuda ostala neizrečena, a time široj javnosti i nepoznata.
Pred istim sudom vodi se postupak protiv tzv. Vukovarske trojke – tadašnjega pukovnika JNA Mile Mrkšića, majora JNA Veselina Šljivančanina i kapetana JNA Miroslava Radića, za zločine protiv čovječnosti te kršenja ratnoga prava i običaja u vrijeme pada Vukovara.
Radić je oslobođen krivnje, Šljivančanin je osuđen na 10 godina, a Mrkšić na na dvadeset godina zatvora.
Izvori:
Dražen Živić, Davor Marijan, Ivo Lučić, podatci Opće bolnice Vukovar, Glavnog sanitetskog stožera RH, Ministarstva obrane, Uprave za obranu Vukovara, Uprave za zatočene i nestale Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti…
Pomirba da, zaborav ne!
Dr. Marko Jukić
