TwitterFacebookPinterestGoogle+

Srpsko-crnogorska agresija na Dubrovnik 1991. – NE ZABORAVI!

Slika 1. Razaranje Dubrovnika u Domovinskom ratu (plakat, MJ)

Dubrovačko područje i grad Dubrovnik, grad pod zaštitom UNESCO-a, napadnuti su 1. listopada 1991. godine. Od 1971. grad je bio demilitariziran, u gradu nije bilo vojarni niti vojske. Srbi su pripreme za agresiju započeli propagandom da treba obnoviti Dubrovačku Republiku s namjerom da ta Republika postane sastavni dio Velike Srbije. U Crnoj Gori provodila se antihrvatska propaganda kojoj je vrhunac bila informacija da će Hrvatska (30.000 ustaša!) napasti Crnu Goru zbog osvajanja Boke Kotorske. Ta huškačka kampanja vodila se pod nazivom „Rat za mir“. Boka Kotorska jest bila hrvatski teritorij, ali Republika Hrvatske nije nikada tražila povrat Boke Kotorske.

 

 

Slika 2. Branitelji Dubrovnika, Odred naoružanih brodova (s izložbe, MJ)

Agresija na Dubrovnik i okolicu započela je u rujnu. Prva faza agresije bila je izolacija Dubrovnika, a druga zauzimanje Dubrovnika. Plan je bio da sve završi za 72 sata. U zaleđu Dubrovnika (Popovo polje, Trebinje) Srbi su bili u većini i oni su činili paravojne jedinice koje su vršili agresiju na Dubrovnik. Agresiju su izvršili JNA, JRM, JRZ, Teritorijalna obrana Crne Gore i paravojne četničke postrojbe.

Glavni zapovjednik napada na Dubrovnik, u listopadu 1991. godine, bio je potpukovnik Pavle Strugar s 30 000 teško naoružanih vojnika, 100 tenkova, 50 oklopnih transportera, stotinjak zrakoplova te Jugoslavenskom ratnom mornaricom (JRM) pod zapovjedništvom admirala Mile Kandića.

Dubrovnik su branili Dubrovčani, dragovoljci iz Omiša, Kaštela, Sinja, Ploča, Metkovića i Opuzena. 400 branitelja, kasnije njih više od 900 (962). Dubrovnik su na početku agresije branile dvije satnije (410 naoružanih ljudi te 70 ljudi u pričuvi). Kasnije će satnije ući u sastav novoformirane 163. brigade HV-a. Brigada je formirana 16. siječnja 1992. godine. Broj 163 je simboličan jer je 6. prosinca 1991., kada je bio najžešći napad na grad, 163 branitelja branila su grad. Tijekom studenoga 1991. godine Dubrovnik je branilo najviše 962 branitelja.

Početkom studenog 1991. u Dubrovnik je kao pojačanje stigla jedna satnija sastavljena od tri voda 9. bojne HOS-a u sastavu 4. brigade ZNG-a koja je u Dubrovniku ostala do kraja prosinca 1991. Satnija HOS-a dala je veliki doprinos obrani grada, posebno 9 studenoga 1991.

Za vrijeme opsade, jedina veza Dubrovnika sa svijetom održavana je brzim gliserima prvoga mornarničkog odreda Republike Hrvatske. Gliserima su dopremani hrana, lijekovi, pješačko naoružanje i streljivo.

Prvi zapovjednik obrane grada bio je pukovnik Ivan Varenina (napustio JNA), a kasnije je zapovjedništvo preuzeo general Nojko Marinković koji je, također, napustio JNA i priključio se obrani Hrvatske.

Opsada Dubrovnika započela je 1. listopada 1991. i trajala je do 26. svibnja 1992.

Početak i tijek agresije:

  • Iz mjesta Ivanica u rujnu 1991. počinju agresorske provokacije pucanjem prema mjestima s većinskim hrvatskim stanovništvom – Gornji i Donji Brgat.
  • 17. rujna 1991. započela je pomorska blokada Dubrovnika.
  • Od 26. rujna 1991. kreću stalni napadi na Župu dubrovačku i Konavle.
  • 1. listopada 1991. započinje prvi opći napad na grad i Dubrovačko primorje. Nakon raketiranja odašiljača na brdu Srđ Dubrovnik je bio u komunikacijskoj blokadi. Istoga dana Dubrovnik ostaje bez električne energije i vode jer je agresor uništio trafostanicu u Komolcu.
  • 1. listopada 1991. agresor je napao Čepikuće, ali su ga pripadnici 116. brigade HV-a odbacili. Obrana Čepikuća pod zapovjedništvom Mate Šarlije Daidže (pravim imenom Nijaz Batlak) izdržala je sve do 24. studenoga 1991. godine kada je selo nakon žestokih i višednevnih bojeva osvojila JNA.
  • 5. listopada 1991. okupirano je Slano, čime je znatno otežana logistička potpora Dubrovniku.
  • 7. listopada 1991., nakon pada jedne minobacačke granate ispaljene s neprijateljskog položaja, u Novoj Mokošici pred samim ulazom u atomsko sklonište, poginula su devetorica stanovnika, policajaca i pripadnika Civilne zaštite, što je bio najveći pojedinačni masakr tijekom rata na dubrovačkom području.
  • 16. listopada 1991. agresor je okupirao Cavtat.
  • 23. listopada 1991. na Stari Grad pale su prve minobacačke granate 120 mm. Tom prilikom uništen je dio rive stare gradske luke te nekoliko kuća duž Straduna. Pogođene su palača Sponza, jezuitska crkva sv. Ignacija, zvonik franjevačkog samostana i crkve te gradski zvonik.
  • 24. listopada 1991. agresor je okupirao Kupare i Srebreno.
  • 25. listopada 1991. agresor je okupirao Donji Brgat, Gornji Brgat i Dubac.
  • 31. listopada 1991. konvojem Libertas u Dubrovnik stiže prva humanitarna pomoć.
  • Od 7. do 15. studenoga 1991. agresor je intenzivno napadao Dubrovnik Naredba je bila: “Tuci sve što se miče!” Tijekom tih napada na grad je palo oko 6000 topničkih projektila, poginulo je 15 civila i 19 branitelja. Ranjeno je više od 120 osoba.
  • 1. studenoga 1991. agresor je okupirao Zaton i Orašac; Dubrovnik je u potpunome okruženju.
  • Do 20. studenog 1991. agresor je okupirao prigradska naselja Mokošicu i Novu Mokošicu te manja naselja Rožat, Komolac, Šumet i Čajkovići.
  • 6. prosinca 1991., na blagdan svetog Nikole, izvršen je napad koji će ostati upamćen kao najžešće razaranje stare gradske jezgre Dubrovnika. Samo na Stari Grad palo je preko 2.000 granata, iako su gradske zidine i ostali spomenici nulte kategorije bili propisno obilježeni bijelim barjacima UNESCO-a.

Prilikom gašenja požara u hotelu Libertas, koji je bio pretrpan izbjeglicama, poginula su trojica vatrogasaca. Toga dana poginulo je četrnaest civila, a 52 ih je bilo ranjeno. Poginulo je i pet branitelja, od čega četvorica na Sustjepanu koji je cijeli dan bio pod udarom topništva i pješaštva JNA.

  • 26. svibnja 1992. počela je deblokada Dubrovnika, nakon pritiska međunarodne zajednice. Agresor je zauzeo sve dominantne kote i visove s kojih će ih kasnije potjerati Hrvatska vojska u oslobodilačkim akcijama.
  • U napadima od 8. studenoga do 14. studenoga te 6. prosinca 1991. na uže gradsko područje palo je oko 5.000 topničkih projektila; poginulo je 53, a ranjeno više od 180 civila i branitelja.

Zastavnik JNA Jovan Sredojević pomogao je obranu Dubrovnika jer je zapovjedniku obrane DubrovnikaNojku Marinkoviću dostavljao vrijedne informacije. Pripadnici JNA su ga ubili 24. ožujka 1992.

Za obranu i oslobađanje Dubrovnika poduzete su vojne akcije: Čagalj, (od 7. do 26. lipnja 1991.), Tigar (od 4. do 13. srpnja 1992.), Oslobođena zemlje (od 23. srpnja do 12. kolovoza), Vlaštica (od 22 do 26. listopada 1992.) i Operacija Konavle (od 20 do 24. listopada 1992.).

Tijekom ratnih djelovanja u Dubrovniku, njegovoj okolici i prilikom čišćenja dubrovačkog zaleđa te aktivne obrane dosegnutih položaja poginula su 182 branitelja i 11 pripadnika Narodne zaštite iz Dubrovačko-neretvanske županije, 235 branitelja iz postrojbi pristiglih iz drugih krajeva Hrvatske te 92 civila, od toga 15-toro djece do 18 godina. Ukupan broj civilnih invalida Domovinskog rata broji više od 140 osoba, a među njima je 36 djece, koji su u vrijeme ranjavanja imali manje od 18 godina.

 

Slika 3. Nova Mokošica (MJ)

Brojni su branitelji i civili tijekom ratnih operacija zarobljeni i odvedeni u logore Bileća u BiH i Morinj u Crnoj Gori.

Agresor je, također, napravio i veliku materijalnu štetu:

  • U samom Dubrovniku uništeni su mnogi spomenici kulture nulte kategorije. Samo u jednom dvanaestosatnom napadu na staru gradsku jezgru teško je oštećeno oko 30% objekata.
  • U Trstenom je zapaljen i gotovo u potpunosti uništen 490 godina stari arboretum.
  • U potpunosti je uništeno 2.127 kuća, a 7.771 stanovnik je ostao bez krova nad glavom. Većina tih kuća zapaljena je i opljačkana.
  • Opljačkana je i dubrovačka zračna luka u Čilipima. Iz zračne luke u Čilipima odnesena je sva vrlo vrijedna tehnika, rentgenski i uređaji kontrole leta, rasvjetna tijela za osvjetljavanje poletno-sletne staze, radiofarovi, agregati, vatrogasna vozila, radarski uređaji pa čak i pokretno stubište, a opljačkan je i aerodromski duty-free centar.
  • Iz dubrovačke ACI marine ovezena je 51 jahta, dok ih je 171 potpuno uništeno.
  • S konavolske stočne farme mljekare Gruda odvedena je sva stoka.
  • Iz Župe dubrovačke odvezeno je kompletno postrojenje velike tiskare Ivo Čubelić.
  • U Kuparima je opustošeno svih šest hotela VU Kupari iz kojih je opljačkano sve do golih zidova.
  • U Orašcu je u potpunosti opljačkan nov i potpuno opremljen hotelski kompleks “Dubrovački vrtovi sunca” iz kojega je uz sve ostalo odvezen i vrijedan pogon kotlovnice.
  • Samo na franjevački samostan “Male braće” upućeno je 37 projektila.

Ovo je samo dio materijalnih šteta koje je agresor (Srbi, Crnogorci, četnici i JNA) napravio.

 

Slika 4. Poruka, Nova Mokošica (MJ)

Poznata je izjava agresora koji su razarali grad pod zaštitom UNESCO-a:“Napravit ćemo mi i ljepši i stariji Dubrovnik”.

 

btr

btrhdr

Slika 5. i 6. Soba poginulih dubrovačkih branitelja (MJ)

Za razaranje Dubrovnika Međunarodni sud u Hagu osudio je generala Pavla Strugara na jedinstvenu kaznu od osam godina zatvora zbog svoje uloge u granatiranju grada. Kazna mu je smanjena na sedam i pol godina. Nakon odsluženja dvije trećine kazne, general Strugar je prijevremeno pušten na slobodu. Miograd Jokić (zapovjednik 9. vojno-pomorskog sektora Boka) je osuđen na 7 godina zatvora. Nakon odsluženja dvije trećine kazne pušten je na slobodu. Vladimir Kovačević (zapovjednik trećeg bataljuna 472. Motorizirane brigade JNA iz Trebinja) optužen je zajedno sa Strugarom, ali je njegov slučaj zbog navodne procesne nesposobnosti zbog dijagnosticirane duševne bolesti prepušten srpskom pravosuđu.

U Crnoj Gori je osuđeno nekoliko teritorijalaca za mučenje zatočenika. Glavni nalogodavci zločina nisu kažnjeni jer je Haški sud bio politički sud a ne sud pravde.

U tvrđavi Imperijal na Srđu je stalna izložba Muzeja Domovinskoga rata Dubrovnik, a u palači Sponza je Spomen soba poginulim dubrovačkim braniteljima.

Pomirba da, zaborav ne!

Dr. Marko Jukić

 

 

Komentari