OPROST BEZ KAJANJA
U ovostudenom mjesecu sjećanja na razrušeni Vukovar pozorno oko TV snimatelja birajući je izabralo: slika prva – Ranjeni Isus bez desne ruke, odsječene iz ramena, i bez kraja lijeve noge. Osim što je raspet, ne može ni blagoslivljati ni činiti znak mira desnom rukom. Komu je mržnja toliko došla do grla da ju je morao rasuti po crkvenim svetinjama i narodu?
Slika druga: mlad čovjek ima zakačen bedž na prsima. To je fotografijica njegovog oca kojega još traži. Čovjek sabrano izražava svoje žaljenje što je odgajan bez njega, tko zna kakvom bi ga blagošću iz duše otac mogao pomilovati, učiniti mu djetinjstvo i mladost manje trpećim. Njemu je, oduzimajući mu oca, kao i Isusu, odsječena ruka blagoslova kojom svaki otac blagoslivlje djecu.
Slika treća: stariji čovjek s bedžom na kojem je njegov sin, nasmijan mladić, djetinje razdraganosti. Čovjek opisuje rastanak i odvajanje od sina: prije nego mu je sin ušao na vrata smrti okrenuo se i vidio kako mu oca tuku. To je nezaboravan uzajamni pogled. Kao pogled Isusa prema Mariji, majci svojoj, na jednoj od postaja Križnog puta kad Isus pada pod križem. Nesretni otac ne može se odvojiti od te slike jer i sada vidi sve što je vidio i onda. Ne može prežaliti da je on ostao živ, uz sva mučenja u srpskom logoru, a sina nije našao do danas.
Slika četvrta: stariji čovjek opisuje kako je u sobi smrti čekao svoj red. Može li itko zamisliti osjećaj dok se čeka smrt, stojiš mirno, najnormalnije u redu, nema svojevoljnog preskakanja reda. Na kraju želiš kraj, jer odvođenje na streljanja i namjerno promašivanje više ne možeš izdržati.
U običnom ljudskom srcu postoji potreba za osobnim kajanjem i želja za kajanjem drugih. Oprost se mora zaslužiti, veliki oprost ne može biti bez velikog kajanja. A onda, dođe Ranjeni, otrgnute desne ruke i zatraži da oprostimo unaprijed, ne čekajući ničija kajanja. Da se ne kajemo ni mi jer smo oprostili krivcima koji ne priznaju krivicu, kojima kajanje ne pada na pamet. Možda to ne bismo ozbiljno shvatili da nam On prvi nije pokazao kako se to radi, progovarajući raspet s križa.
Kao što to i drugi narodi čine, i mi po svaku cijenu trebamo čuvati našu smrt, oživljavati ju tako da nikada ne umre. Naše smrti će nas podupirati. Svake godine Kolona sjećanja je i kolona čuvanja naših smrti. Probijajući ljudsku granicu, hodajući, opraštamo unaprijed, kao narod. Ali ako u uništene živote navrati Ranjeni bez desne ruke, vratit će život neživotima. Sigurno će započeti s njima razgovor o oprostu. Na svoj način.
Zdenka Čorkalo
