Einstein: Što god da je Bog ili dobrota u svemiru, ona mora djelovati i izraziti se kroz nas. Ne možemo stajati postrani i pustiti Boga da obavi posao
„Svatko tko se ozbiljno bavi znanstvenim radom postaje uvjeren da postoji duh koji se očituje u zakonima Svemira – Duh daleko superiorniji od ljudskog”, rekao je svojedobno jedan od najvećih znanstvenika XX. stoljeća
(Njemačka, 1879. – SAD, 1955.)
„Vidim strukturu, ali ne mogu si predočiti tvorca te strukture. Vidim uru, ali ne mogu zamisliti urara. Ljudski um ne može pojmiti četiri dimenzije, pa kako bi onda mogao pojmiti Boga, pred kojim su tisuće godine i tisuće dimenzija kao jedno“?
Nedavno je otkriveno da je Einstein pretkraj života napisao pismo u kojem je vjeru u Boga odbacio kao praznovjerje, a priče iz Biblije nazvao djetinjastima. U vremenu u kojemu ateisti sve agresivnije izranjaju u popularnoj kulturi, bilo je u najmanju ruku obeshrabrujuće čuti da se čini kako je najbriljantniji znanstvenik 20. stoljeća bio nesklon religiji. Činilo se kao da se Einstein slaže s raznim Christopherima Hitchenssima, Samima Harrisima i Richardima Dawkinsima u uvjerenju da religiozno vjerovanje pripada djetinjstvu ljudske rase.
I tako se dogodilo da je otkriće tog pisma bilo u koincidenciji s mojim čitanjem prekrasne Einsteinove biografije autora Waltera Isaacsona, knjige koja predstavlja daleko složeniju sliku stava prema religiji ovog velikog znanstvenika nego što bi to sugerirala njegova kasna razmišljanja. Godine 1930. Einstein je sastavio svojevrsno vjerovanje nazvano Što ja vjerujem, a koje je završio riječima: „Osjećati da iza svega što se može iskusiti postoji nešto što naši umovi ne mogu obuhvatiti, čija nas ljepota i uzvišenost dohvaća tek indirektno: to je religioznost. U ovom smislu… ja sam pobožno religiozan čovjek.“ U odgovoru mladoj djevojci koja ga je pitala vjeruje li u Boga, odgovorio je: „Svatko tko se ozbiljno bavi znanstvenim radom postaje uvjeren da postoji duh koji se očituje u zakonima Svemira – Duh daleko superiorniji od ljudskog.“ A tijekom razgovora na Union Theological Seminary o odnosu između religije i znanosti Einstein je objavio: „Situacija se može izraziti slikom: znanost bez religije je hroma, religija bez znanosti je slijepa“.
Ova Einsteinova razmišljanja – a sličnih je tijekom njegove karijere bilo mnogo više – dovode njemačkog fizičara u blizinu stavovima jednog utjecajnog njemačkog teologa. U svojoj knjizi Uvod u kršćanstvo iz 1968. g. Joseph Ratzinger, sada papa emeritus Benedikt XVI, ponudio je jednostavan, ali prodoran argument za postojanje Boga: univerzalna razumljivost prirode, što je pretpostavka cjelokupne znanosti, može se objasniti jedino ako se priklonimo beskonačnom i stvaralačkom umu koji je mišlju učinio da svijet postoji. Ratzinger je rekao da nijedan znanstvenik ne može početi s radom ako i dok ne pretpostavi da je aspekt prirode kojeg istražuje spoznatljiv, razumljiv, obilježen formom. Ali ova fundamentalno mistična pretpostavka počiva na uvjerenju da je sve što će znanstvenik spoznati kroz svoj znanstveni rad jednostavno čin promišljanja i prepoznavanja onoga što je već pojmio daleko veći um. Ratzingerov elegantan dokaz pokazuje da u svojoj srži religija i znanost nikada nisu trebale biti neprijatelji, budući da oboje uključuju intuiciju Božjeg postojanja i inteligencije. Zapravo, mnogi su raspravljali o tome kako nije slučajnost da su se moderne fizikalne znanosti pojavile upravo na sveučilištima kršćanskog Zapada, gdje se jasno naučavala ideja stvaranja kroz Božansku Riječ. Na nesreću, u previše iskaza u raznim povijestima ideja, modernizam je viđen kao izlazak iz represivnog, mračnjačkog i praznovjernog kršćanstva s kojim je u jakoj opreci. (Koliko li je mnogo autora koji su sve do danas pokušavali iskoristiti Galilea da bi potvrdili upravo to.) Kao rezultat, kršćanstvo je – a osobito u svom katoličkom izričaju – često predstavljeno kao vrsta prijetnje znanosti, dok u stvari postoji duboka sukladnost između disciplina koje traže objektivnu istinu i religije koja kaže: „U početku bijaše Riječ.“
Što da onda napravimo s nedavno otkrivenim Einsteinovim pismom? S obzirom na brojne druge stvari koje je on rekao o vjerovanju, možda je najbolje reći da je Einstein govorio protiv primitivnih i praznovjernih oblika religije, poput sv. Pavla, koji je rekao da moramo ostaviti ono djetinje kada dospijemo do duhovno zrele dobi. A što s Einsteinovim otpuštanjem Biblije? Mislim da ovdje moramo napraviti razlikovanje. Osoba može biti genij u jednom polju nastojanja, a u drugom ostati naivna, čak i nevična. Malotko bi osporavao da je Einstein bio najveći teorijski fizičar u prošlom stoljeću, ali to nije jamstvo da je ikada imao adekvatno shvaćanje Svetog Pisma. „Djetinjaste“ priče iz Biblije bile su objektom sofisticiranih interpretacija tijekom dva i pol tisućljeća. Umovi poput Origena, Filona, Ivana Zlatoustog, Augustina, Tome Akvinskog i Johna Henrya Newmana razotkrivali su kompleksnost i polivalentnost biblijskog simbolizma te uživali u pokazivanju literarne umješnosti, skrivene iza ponekad varljivo jednostavne površine. Stoga mislim kako možemo zaključiti da religiozni ljudi mogu u velikoj mjeri potvrditi Einsteina kao saveznika, premda u pogledu na interpretaciju Pisma možemo naći daleko bolje vodiče od njega.
„Ako je Bog stvorio svijet, njegova glavna briga sigurno nije bila da ga učini nama lako razumljivim“.
Izvorno objavljeno na Word on Fire
