Pavlini u Hrvatskoj
Slika 1. Crkva u Remetama (MJ)
Pavlini (lat. Ordo fratrum S. Pauli primi eremitae: Red braće sv. Pavla prvoga pustinjaka, akr. OSPPE), katolički monaški red. Red nosi ime po sv. Pavlu Tebanskom (III./IV. st.) kojega tradicija smatra prvim pustinjakom i začetnikom kršćanskoga anahoretizma. U vrijeme progona cara Decija odlazi u pustinju, gdje do kraja života živi isposnički, u samoći i kontemplaciji.
Za osnutak pavlinskoga Reda vrlo je zaslužan pečujski biskup Bartolomej koji je 1215. u podnožju gore Mečeka u Mađarskoj dao sagraditi crkvu sv. Jakova Apostola i uz nju samostan. On je napisao i prve upute za zajednički život pustinjaka.
Slika 2. Crkva u Remetama (MJ)
Red je ustrojio ostrogonski kanonik Euzebije koji je okupio raspršene pustinjake i zatražio potvrdu iz Rima. Papa Urban IV. (1261.– 64.) potvrdio je red, Kardinal Gentilis de Monte Florido, legat pape Klementa V., dekretom Qui saecularia 13. prosinca 1308. dao je pustinjacima – pavlinima pravilo sv. Augustina. Ovaj se ndnevak smatra službenim početkom Reda pavlina.
Geslo pavlinskog Reda: Sam sa samim Bogom!
Generalna Uprava pavlina nalazi se u poljskom nacionalnom svetištu Crne Gospe u Čenstohovi (Częstochowa).
Karizma Reda
* Njegovanje kontemplacije Boga u samoći kao i ljubav prema liturgijskoj molitvi;
* Marljiv i siromašan život te prakticiranje pokore;
* Posebno štovanje Bl. Djevice Marije;
* Vođena Duhom Svetim i osjetljiva na znakove vremena apostolska revnost u službi Crkve i bližnjih; ta se revnost posebno izražava u propovijedanju Božje Riječi, svjedočanstvu života, podjeli sv. sakramenata, napose ispovijedi.
Pavlini su također na poseban način stali u obranu nerođenih započinjući molitvenu akciju Duhovnoga posvojenja nerođene djece.
Pavlini u Hrvatskoj 1244. ̶ 1786.
1244. pavlini dolaze u Hrvatsku Dubicu. Izgrađuju pedesetak samostana i redovničkih kuća, (do carskog ukinuća 1786.), podijeljenih u dvije hrvatske provincije: hrvatsku i istarsko-vinodolsku. Pavlini su se brzo proširili Hrvatskom zbog uzorna redovničkoga života, domoljublja i naobrazbe.
Najpoznatiji samostani bili su u Lepoglavi, Remetama kraj Zagreba, Crikvenici, Senju, Križevcima, Kamenskom kraj Karlovca, Sveticama kod Ozlja te Sv. Petru u Šumi u Istri.
Samostan u Remetama (1272.) prvo je i najstarije pavlinsko Marijansko svetište. Grof Herman Celjski podiže samostan u Lepoglavi 1400., a Katarina Frankopan utemeljuje samostan u Kamenskom kod Karlovca 1404. godine.
Tijekom više od pet stoljeća svoga života i djelovanja u Hrvatskoj, gotovo da i nema područja ljudskoga života u kojemu pavlini nisu ostavili dubok i neizbrisiv trag. Mada su svi pavlinski redovnici živjeli skromnim i strogim životom, bogatstvo duha očituje se u predivnim samostanima i crkvama koje i danas svjedoče o njihovoj ljubavi prema Bogu i vlastitome narodu.
Od 1700. u Lepoglavi je i Generalna uprava reda. Nakon premještaja sjedišta pavlinskoga reda u Lepoglavu, nekoliko je Hrvata obavljalo dužnost generala reda: Stjepan Trnavljanin, Šimun Bratulić, Martin Borković (3 puta), Pavao Ivanović (2 puta), Augustin Benković, Ludovik Barilović (2 puta), Gašpar Malečić, Ivan Krištolovec, Andrija Mužar i drugi.
Pavlini su dali nekoliko zagrebačkih biskupa (Vuk Gyula, Šimun Bratulić, Martin Borković i Emerik Esterházy), od kojih je poslije Bratulić imenovan kaločkim, a Esterházy ostrogonskim nadbiskupom. Augustin Benković bio je velikovaradinski biskup, a Juraj Utješenović ostrogonski nadbiskup, kardinal, gubernator i državnik u Erdelju.
Slika 3. Oltar u crkvi u Lepoglavi (MJ)
Imali su dobro opremljene ljekarne i poznate ljekarnike kao što su Ivan Ekkert u Sveticama, Leopold Wuezberger u Lepoglavi, Pantaleon Blasche u Olimju, kirurge (ranarnike) Simuna Fortnera u Lepoglavi, Varaždinca Ferdinanda u Olimju, Marina Ivančića u Remetama. Ne može se govoriti o baroku u Hrvatskoj, a da se ne spomene pavlina i slikara Ivana Rangera i pavlinsku školu.
Slika 4. Samostan u Lepoglavi (MJ)
Doprinos razvoju našega jezika dao je pavlin Ivan Belostenec svojim rječnikom Gazophilacium. Dali su značajna imena u hrvatskoj književnosti i kulturi kao što su leksikograf i pisac Ivan Belostenec, kajkavski pisci Tituš Brezovački, Ivan Krištolovec, Hilarion Gašparoti, Mijo Kristofić, Tomo Stoos, povjesničari i teološki pisci Josip Bedeković Komorski, Andrija Eggerer, Nikola Benger, Gašpar Malečić, Krizostom Križ i drugi.
Slika 5. Spomen-ploča u Lepoglavi (MJ)
Vrhunski skladatelj među pavlinima bio je Amando Ivančić. Pavlini su utemeljili i prvu javnu gimnaziju u kontinentalnoj Hrvatskoj, u Lepoglavi (1503.). Premda pustinjački red, darovima plemstva dobili su velike posjede pa su postali snažan i bogat red koji je proširio svoju djelatnost na gospodarsko, vjersko-propovjedničko i kulturno područje. Nenadomjestiv je doprinos pavlina razvoju školstva, književnosti, kiparstva, stolarstva, medicine, poljoprivrede…
Osnovali su prvu hrvatsku gimnaziju u Lepoglavi 1503., prethodnicu javnih gimnazija, jer su u njoj, premda je bila unutarnjeg tipa, tj. za potrebe pavlinskoga podmlatka, studirali i svjetovni mladići. Prestala je raditi 1526., a ponovno je bila otvorena 1582. Zatvorena je 1637. budući je počela djelovati Isusovačka gimnazija u Varaždinu. Javne gimnazije po uzoru na isusovačke i njihov školski sustav, pavlini su potom otvorili u Križevcima i Senju. Od 1670. djelovala je u Križevcima niža gimnazija s četiri razreda u kojoj su se školovala i »vlaška djeca« toga dijela vojne krajine. U Senju je djelovala potpuna gimnazija od 1725. i nju su pohađali uz svjetovnu mladež i senjski sjemeništarci do 1741., kada je biskup otvorio posebnu sjemenišnu školu. Senjsku su gimnaziju nakon ukinuća pavlina vodili naizmjence biskupijski kler i franjevci. Pavlini su preuzeli 1776. i dvije isusovačke gimnazije (nakon ukinuća isusovačkoga reda), u Varaždinu i Požegi, i vodili su ih do 1786. U Lepoglavi su imali studij filozofije (od 1656.) i teologije (od 1683.) sve do 1783., koji je od pape dobio povlasticu i prava podjeljivanja akademskih stupnjeva. Priličan broj prigodnih filozofsko-teoloških izdanja objavljenih za javne ispite i promocije svjedoči o plodnoj djelatnosti toga studija; lepoglavski profesori bili su gotovo isključivo Hrvati. U XVIII. st. nekoliko su godina držali i studij filozofije i teologije još u samostanima u Čakovcu, Remetama i Olimju.
Slika 6. Freska u samostanu u Lepoglavi (MJ)
Unaprijedili su poljodjelstvo, osobito vinogradarstvo i voćarstvo te unijeli u naše krajeve nove i nepoznate kulture. U Lepoglavi su 1742. otvorili tvornicu svijeća, a u Očuri (lepoglavskom posjedu) tvornicu papira. U samostanima su ustanovili bogate knjižnice, bavili su se glazbom (pavlinska pjesmarica) te različitim obrtima, a posebno je poznata bila lepoglavska umjetnička radionica u kojoj su djelovali glasoviti barokni slikari I. K. Ranger, Luka Markgraf, Franjo Bobić, Andrija Remetski, kipari i rezbari P. Riedl, Filip Vidrić, ljevači zvona Laktancije i Santini, urari Antun Kerker i Josip Friedl.
Car Josip II. ukida red pavlina 1786. Tom odlukom ugašeni su svi pavlinski samostani u Hrvatskoj i Ugarskoj. Taj događaj opisuje stihom August Šenoa u Fratarskoj oporuci.
Na inicijativu pokojnoga kardinala Franje Kuharića krenula je obnova hrvatskih pavlina 1972. Iz Poljske (Częstochowa), gdje su se pavlini jedino sačuvali, došli su ponovno u Hrvatsku 1972. i preuzeli samostan Kamensko kraj Karlovca. Samostan je opustošen i razoren 1991. za srpske agresije zbog čega su pavlini otišli u Sveti Petar u Šumi. Od 1995. u karlovačkom kraju obnavljaju i vode samostane Kamensko i Svetice.
Danas pavlini djeluju u tri hrvatska samostana te tvore Hrvatsku Quasi-provinciju (Kamensko-Karlovac, Sv. Petar u Šumi i Svetice kraj Ozlja).
Izvori: Tomislav Bogdanović, Josip Bratulić, Ante Sekulić, Zborniku radova i katalog izložbe Kultura pavlina u Hrvatskoj: 1244. ̶ 1786., Wikipedija
Mi Hrvati, od stoljeća sedmoga (crtice)…
Dr. Marko Jukić
