Srpski logori u Bosni i Hercegovini 1991. – 1995.
Slika 1. Naslovnica TIME-a (foto: Dnevni avaz)
U Bosni i Hercegovini (BiH) bilo je ukupno više od 1.350 logora (srbijanskih, bošnjačkih i hrvatskih) i mjesta gdje su zarobljenici bili zatočeni.
Najstrašniji srpski logori u Bosni i Hercegovini 1991. – 1995. su: logor Omarska, logor Manjača, logor Keraterm, logor Trnopolje, logor na aerodromu „Željava” kod Bihaća, logor Batkovići kod Bijeljine, logor Bileća, logor Morinj, logori u Banja Luci i mnogi drugi.
Logor Manjača
Logor Manjača je osnovala JNA tijekom Domovinskog rata 1991. kako bi zatvorila stotine hrvatskih ratnih zarobljenika koji su se predali prilikom agresije na Hrvatsku (Hrvatska Kostajnica, Slunja i drugdje). Kada je nakon toga 1992. započeo i rat u Bosni, bošnjački zatvorenici su ubrzo svojim brojem nadmašili hrvatske zatočenike.
Logor Manjača – vojno-poljoprivredno dobro Manjača (štale) je korišteno za logor. Logor je otvoren 12. 9. 1991. g. Logorom je prvo upravljala JNA a kasnije vojne snage pobunjenih Srba. Prvi zarobljenici koncentracijskog logora bili su hrvatski policajci i gardisti koji su zarobljeni u Hrvatskoj Kostajnici 1991. godine. Kroz logor je prošlo nekoliko tisuća ljudi koji su bili premlaćivani, silovani, korišteni za prisilni rad, (izvlačenje porušenih stabala iz šume, radovi na polju). Zapovjednik logora bio je Božidar Popović. Logor Manjača je potvrđen od ICRC, Vlade SAD, obavještajne službe VB. U ljeto 1992. g. Međunarodni Crveni križ je naveo podatak da je u logoru bilo 3.737 zatvorenika (od 18 do 60 god), moguće da ih je bilo mnogo više jer su Srbi skrivali zatočenike. Broj ubijenih je nepoznat, pored logora je nađena masovna grobnica s 540 leševa. Zatočenici su uglavniom bili muškarci (Hrvati i Bošnjaci) te manji broj žena koje su učestalo silovane. Crveni križ je tijekom studenog i prosinca 1992. godine uspio dio zatočenike premjestiti u izbjeglički centar u Karlovcu. Dio logoraša je premješten u logor Batkoviće kod Bijeljine. Nakon velikog međunarodnog pritiska logor je zatvoren 18. prosinca 1992. godine.
Uvjeti su općenito bili slabi: vladala je pothranjenost i loša higijenska briga za zatvorenike, spavali su na betonskom podu bez zimske odjeće.
John Zerolis, član OESS-a, istražio je logor te izjavio da su 95 % logoraša bili civili jer nisu nosili uniforme te su mu rekli da su uhićeni u svojim domovima jer nisu bili srpske nacionalnosti.
Premještanja zatvorenika u logor Manjača
Većina logoraša je kamionima deportirana u logor Manjača iz Prijedora, Sanskog Mosta, Doboja i Kozarca..
Međunarodni odbor Crvenog križa imao je pristup logoru, izuzev u razdoblju između 18. i 26. kolovoza 1992. godine. Nakon prvog posjeta te organizacije u srpnju, stanje se u logoru poboljšalo jer su logoraši dobivali više hrane i manje batina, a također im je nabavljena zimska odjeća u studenom.
Crveni križ uspio je 14. studenog 1992. premjestiti 755 zatvorenika u izbjeglički centar u Karlovcu. 14. prosinca još 1.009 logoraša je evakuirano u Karolvac. Dva dana kasnije, naknadno je premješteno još 1.001 zarobljenik te dva dana nakon toga preostalih 426 logoraša, čime je logor ispražnjen i zatvoren 18. prosinca 1992. Dio logoraša je odveden u logor Batkovići kod Bijeljine i u ostale logore u BiH koji su bili pod nadzorom Srba.
Procjenjuje se da je kroz logor „Manjača”prošlo između 3.000 i 8.000 logoraša, a broj ubijenih nije poznat.
Koncentracijski logor Omarska
Koncentracijski logor “Omarska” ili preciznije “Rudnik Omarska” bio je logor za zatvaranje i mučenje bošnjačkog i hrvatskog stanovništv s područja općine Prijedor u razdoblju svibanj – kolovoz 1992. godine. Logor je otvoren 24. svibnja 1992. godine. Kroz logor je prošlo nekoliko tisuća logoraša. Logor je raspušten 13. kolovoza 1992., a logoraši su prebačeni u logore Manjača i Trnopolje.
Logor su organizirali lokalni Srbi nakon što su nasilno preuzeli vlast u Omarskoj. Nakon toga uslijedio je progon Bošnjaka i Hrvata s ciljem da se prostor etnički očisti od nesrba. Uvjeti života u logoru bili su ispod ljudskog dostojanstva, zatočenike/logoraše se fizički i psihički zlostavljali, ozljeđivali, ubijali, silovali, slali su ih na prisilni rad, uskraćivali su im hranu i vodu.
Prema iskazima svjedoka (logoraša) na suđenju u Haagu u logoru su bile zatočene žene i djevojke koje su sustavno silovane.
Procjena je da je na području prijedorske i susjednih općina likvidirano do dvije tisuće ljudi bošnjačke i hrvatske narodnosti. Od toga broja Bošnjaci su činili preko 90% stradalih. Ekshumacija žrtava izvršina je iz više od 50 masovnih grobnica.
Jadranka Cigelj-Jakimovski, Zagrepčanka, bila je u logoru Omarska 57 dana. O torture koju je preživjela napisala je knjigu Aparman 102., tako se zvala prostorija gdje su odvođene žene i silovane. Bila je jedna od 37 žena u Omarskoj, samo 5 ih je preživjelo. Silovali su je Željko Mejakić (zapovjednik logora), Kosta Milojica, Mladen Radić i četvrti kojem nije znala ime, ali jeste nadimak-Pop.
Zahvaljujući i svjedočenjima pojedinih žena pred Tribunalom, Haag je prihvatio i definirao silovanje kao ratni zločin” te je više zločinaca osuđeno. Za zločine počinjene u logorima na području Prijedora u Haagu je osuđeno 11 osoba, a pred sudom BiH još četiri nakon što je njihov predmet iz Haaga prebačen u BiH.
Logor Keraterm
Koncentracijski logor Keraterm nalazio se unutar nekadašnje tvornice keramike, nedaleko Prijedora. Bio je logor smrti koji su uspostavile srpske vojne i policijske vlasti općine Prijedor tijekom rata u BiH. Kroz logor je prošlo od 1.000 do 3.000 civila bošnjačke i hrvatske nacionalnosti. Navodi se da je ubijeno oko 300 osoba. Svi su logoraši bili muškarci od 15 do 60 godina. Sredinom svibnja 1992. godine oko 12 do 15 Bošnjakinja dovedeno je u Keraterm gdje su silovane a potom prebačene u koncentracijski logor Omarsku. Oko 75% od ukupnog broja zatvorenika bili su Bošnjaci, a ostalih 25% bili su Hrvati.
Zatočenici u logoru su bili podvrgnuti tjelesnom nasilju, premlaćivanju, ozljeđivanju, silovanju, ponižavanju, a neki su i ubijeni.
Dužnosnici Republike Srpske odgovorni za rukovođenje logorom osuđeni su za zločine protiv čovječnosti i ratne zločine. Osuđeni su Duško Knežević, Željko Mejakić, Duško Sikirica, Dušan Fuštar, Predrag Banović, Damir Došen, Dragan Kolundžija i drugi
Suđenja
28. veljače 2007. Međunarodni sud donio je presudu u kojoj između ostaloga stoji:
“Nakon pažljivo pregledanih dokaza, i uzimajući u obzir ono što je predstavljeno Međunarodnom sudu za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije, sud je zaključio da je uz pomoć odlučujućih dokaza utvrđeno da su članovi zaštićene skupine bili žrtve sistematskog masovnog maltretiranja, prebijanja, silovanja i mučenja što je uzrokovalo ozbiljnu tjelesnu i duhovnu povredu tijekom sukoba, osobito u zatvoreničkim logorima…Međutim, sud je na temelju dokaza zaključio da nije odlučujuće utvrđeno da su ta zlodjela, iako se mogu opisati kao ratni zločini i zločini protiv čovječnosti, napravljena sa sprecifičnom namjerom (dolus specialis) uništenja zaštićene skupine, u cijelosti ili djelomično, što je potrebno za nalaz da je počinjen genocid.“
Zaključak suda je upitan jer radilo se o genocidu, dio osoba je bio zatočeni samo zato jer su bili hrvatske ili bošnjačke nacionalnosti. Da bi se zločin genocida prikrio uvedene je novi termin, etničko čišćenje.
Osuđeni su: Milomir Stakić (kaznu od 40 godina zatvora), Radoslav Brđanin (osuđen je na 32 godine zatvora), Nikola Kovačević (12 godina zatvora) i drugi.
Logor Trnopolje (kraj Prijedora)
Koncentracijski logor Trnopolje bio je u funkciji od svibnja do listopada 1992. godine. Otvorili su ga lokalni Srbi i u njemu su zatočili Bošnjake i Hrvate, uglavnom civile. Prema procjeni Organizacije Ujedinjenih naroda kroz logor je prošlo oko 5 do 6.000 logoraša, od toga 300 djece i 3.000 žena. Ne zna se točan broj ubijenih u logori, procjene se kreću od najmanje 20 do više od 200 osoba, pa čak i 500 osoba.
Za logor je svjetska javnost saznala zahvaljujući televizijskoj snimci (ITN-a) koja prikazuje izmučene logoraše iza bodljikave žice, 5. kolovoza 1992. godine. Nakon saznanja o postojanju logora logor su posjetili predstavnici Međunarodnog Crvenoga križa.
Uvjeti života su bili neljudski, logoraši su morali ići na prisilni rad, nije bilo električne energije, spavali su na podu i slami. Žene su bile sustavno silovane. Neki logoraši su odvedeni izvan logora i otada im se izgubio trag (ubijeni su ali se na zna gdje su posmrtni ostatci).
U listopadu je logor zatvoren, prije izlaska iz logora logoraši su morali potpisati izjavu da se odriču svoje imovine i da njihova imovina pripada Republici Srpskoj. Dana 21. kolovoza 1992. godine, prilikom evakuacije zatočenika Srbi su autobusima odveli 150 do 200 logoraša iznad jedne provalije i tu ih streljali (masakr na Korićanskim stijenama).
Logor Bileća i Morinj
Na području Bileće bio je logor Bileća, bilo je nekoliko mjesta zatočenja: Hall, policijska stanica, internat, civilni zatvor, đački dom, podrum, logor, škola rezervnih oficira i vojne barake. U logorima Bileća i Morinj bili su zatočeni civili i pripadnici Zbora narodne garde koje je JNA zarobila tijekom agresije na Dubrovnik i dubrovačko primorje.
Logor Batković pokraj Bijeljine
Logor je otvoren 1. travnja 1992. godine na poljoprivrednom dobru. Logoraši su bili smješteni u dva skladišta. U logoru su bili zatočeni pripadnici HVO-a, Armije BiH kao i civili muslimanske vjeroispovijesti (koji su naknadno premješteni u logor Manjača). Nema točnog podatka koliko je osoba bilo zatočeno u logoru, oko 80 osoba se vode kao nestale.
Osim ovih logora bili su logori: u napuštenom rudniku Tomašica, u Brezičanima i Sportskom centru u Prijedoru, logor Luka (Brčko), sportska dvorana Partizan (u centru Brčkog), u selu Peagićevo, Miljevina (Foča), Partizan (ženski zatvor u Foči), KPD u Donjem Polju, logor na Ilidži, KPD Kula, u Sarajecu (Rajlovac, na Vracama, na aerodromu) i drugdje.
Izvori:
- Jakša Raguž, Sjećanja na logore – Morinj, Bileća, Kumbor i Mostar
- Ratni zločini srpskih snaga nad hrvatima i muslimanima u Bosanskoj posavini.
- Vlado Radošić, Pakao srpskog logora – Stara Gradiška 1991. godine
- Ivica Mlivončić, Zločin s pečatom, drugo izdanje Vlastita Naklada, Tisak: FRAM Mostar 2001.
- Davor Marijan, Ante Nazor, Zlatan Mijo Jelić, Petar Kolakušić. Domovinski rat i zločini nad Hrvatima u Bosni i Hercegovini 1991. – 1995. knjiga I i II. Udruga hrvatska zvona i Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, Zagreb-Mostar, siječanj 2020.
Dr. Marko Jukić
