DON MARINKO MLAKIĆ: Samo nas božanska ljubav može očistiti od gube grijeha
(6. nkg B, 2018.)
Danas je bolest gube, Bogu hvala, izlječiva i gotovo iskorijenjena. Međutim, u davna vremena, zbog toga što je to zarazna bolest, što za nju nije bilo lijeka i što je užasno nagrđivala oboljele, ubrajala se među najgore nesreće koje su mogle zadesiti čovjeka.
U Knjizi o Jobu za nju se kaže da je najstarija kći smrti (v. Job 18,13). Kada se na to još nadoveže tada uvriježeno uvjerenje da su osobe, koje su pogođene nekom teškom nesrećom kao što je guba, same za to odgovorne, odnosno da ih sam Bog tako kažnjava za njihove grijehe, otkrivamo kako su gubavci pored tjelesnih trpjeli možda još i gore duševne boli.
Tako su u Izraelu gubavci smatrani obredno nečistima. To je značilo da su nedostojni stajati pred Bogom i uživati poštovanje zajednice. Budući da je bolest bila neizlječiva, njihova je osuda na nečistoću i izopćenost bila trajna. Za njih nije bilo nikakve mogućnosti da povrate svoje ljudsko dostojanstvo. Jedino čudesnim Božjim zahvatom.
Evanđelja nam donose nekoliko Isusovih susreta s gubavcima. Isus im pristupa te pokazuje sućut i brigu za njih. Pri tome čak krši tadašnje propise koji su branili kako gubavcima tako i čistima izravni međusobni doticaj. Slično je činio i s drugima koji su smatrani nečistima (carinici, bludnice, pogani…). Na negodovanja ”pravednih” zbog takvih postupaka kazao je da ne trebaju zdravi liječnika nego bolesni te da on nije došao zvati pravednike nego grješnike (v. Mt 9,12-13).
U duhovnom čitanju evanđeoskih tekstova guba je simbol grijeha. Bolest, nemoć i nagrđenost kojima ona udara zaraženoga slika su duhovne bolesti, duhovne nemoći i duhovne izobličenosti kojima grijeh pogađa naše duše. Dosljedno tome, prizor u kojem Isus ozdravlja gubavca predstavlja proces oslobođenja od gube grijeha. U postupku gubavca vidimo ono što mi grješnici trebamo činiti da bismo zadobili oproštenje, a u Isusovu postupku ono što on i danas čini po sakramentalnom činu Crkve. Gubavac pristupa k Isusu, pada na koljena pred njim, klanja mu se i prepušta njegovom smilovanju. Time jasno pokazuje kako vjeruje da Isus ima božansku moć osloboditi ga od njegove nečistoće i da to hoće učiniti. On ne traži ozdravljenje nego očišćenje. Drugim riječima on više od tjelesnog ozdravljenja želi Božji dodir milosrđa koje mu jedino može vratiti izgubljeno ljudsko dostojanstvo. Isus, ganut, ispruža svoju ruku, dotiče ga i čisti. Bog nas nikada ne napušta u našim grijesima i slabostima nego nas po Isusu Kristu dotiče svojom milosnom rukom da nas pridigne i očisti od gube grijeha.
U drugom dijelu evanđelja dolazi do vrlo neobičnog obrata. Isus se otresa na gubavca, zabranjuje mu da ikome išta kazuje te ga šalje da se pokaže svećenicima i prinese za svoje očišćenje što je propisao Mojsije, njima za svjedočanstvo. Kako ovo razumjeti?
Isus brani ozdravljenom gubavcu razglašavati što mu se dogodilo zbog opasnosti od krivog shvaćanja spasenja koje on donosi. To je opasnost koju lako zanemarimo. Isus nije htio biti Mesija kojeg će se prepoznati po čudotvornoj sili koju posjeduje. Nije htio biti veličanstveni i silni kralj pred kojim će svi klecati od straha. Nije htio biti niti poput duha iz boce koji će ljudima ispunjati njihove želje i prohtjeve. Sve su to dijaboličke napasti s kojima se on sam obračunao u pustinju kada ga je sotona iskušavao. Isus je htio da ga prepoznaju kao Spasitelja kada je pozivao na obraćenje, ljubav i opraštanje, kada je vjeran Očevoj volji podnosio muku i smrt na križu. Tu nam je on objavio Božje milosrđe do kraja.
Isus je htio da ozdravljeni gubavac pođe k svećenicima, jer njegovo ozdravljenje nije samo čudesan čin dobrote i sućuti prema nesretnoj osobi, nego je to sasvim nova objava Božjega milosrđa prema čovjeku koja potpuno mijenja uvriježena shvaćanja onoga vremena. U Isusu sam Bog se prigiba nad našim bolestima i nečistoćama da nas pridigne. Za njega nije izgubljen niti onaj koji je zapao u najdublji ponor grijeha. Naprotiv, on je za njega još uvijek Očev ljubljeni sin.
Gubavci, carinici, grješnici, svi mi koji smo opterećeni gubom grijeha u Božjim očima smo bijednici koji vape za dodirom Božjeg milosrđa, a nikako osuđenici koje treba osuditi i kazniti. Ozdravljeni gubavac tu je radosnu vijest trebao prenijeti svećenicima.
On se, međutim, na to oglušuje. Čim je izašao van, stao je razglašavati što mu se dogodilo pa Isus više nije mogao javno ući u grad nego se zadržavao vani na samotnim mjestima. Njegov čin neposluha Isusa je isključio iz zajednice na način na koji je on do tada zajedno s ostalim gubavcima bio isključen. Kada netko ne naviješta autentično i cjelovito Božje milosrđe nego o Bogu širi poluistine, poluobjave, kada izobličuje Božju dobrotu i ljubav jer je ne prihvaća u cjelini, kada mu govor o Bogu služi samo zato da sebe stavi u središte pažnje, tada on ne samo da ne doprinosi širenju radosne vijesti u svijetu nego joj postaje zapreka i kamen spoticanja. Zbog toga Pavao poziva Korinćane da ne budu sablazan ni Židovima, ni Grcima, ni Crkvi Božjoj, nego da sve što čine bude ma slavu Božju.
Doista, sablažnjiv život vjernika, osobito onih koji trebaju biti učitelji i svjedoci malenima i neukima, najgore je zlo u koje može upasti vjernik i vjernička zajednica.
Ipak, Isusovo božansko milosrđe ne ostaje skriveno. Mnogi ga traže i nalaze. Božja dobrota natkriljuje sve naše grijehe, slabosti i zablude te nalazi put do onih koji Boga iskreno traže.
Don Marinko Mlakić
