DON MARINKO MLAKIĆ: Pustinja čisti i jača našu vjernost Bogu

  • Written by:

(1. korizmena, godina B, 2021.)

Živimo u svijetu koji je prožet zlom. Susrećemo ga u sebi, u društvu, u prirodi… Ono duboko prožima cijelu našu stvarnost. Do te mjere da se pitamo jesmo li mi ljudi sudbinski predodređeni da trpimo zlo. Je li i, ako da, zašto čovjek kažnjen da ćuti u sebi tako neodoljivo nagnuće za blaženim životom i da ga ne može ostvariti?

Sa zlom se moramo suočiti. Od njega ne možemo pobjeći. Bježati od zla znači bježati od života, od samoga sebe. To nas tek ne dovodi nigdje. S druge strane, zlo je jače od nas. Sami se s njime ne možemo nositi. Ne možemo ga iskorijeniti iz našega života. Na koncu sve nas neminovno čeka smrt koja je zadnji biljeg što ga zlo udara na naše postojanje.

Ipak, Sveto Pismo nas uvjerava da život pod teretom zla i smrti nipošto nije naš trajni usud. Bog nas nije iz tko-zna-kojeg razloga kaznio i prepustio zloj kobi. Začetnik zla i smrti je sotona. Njegovom zavišću je smrt ušla u svijet, kaže Knjiga Mudrosti (v. Mudr 2,24). Sotona nas smrću hoće ustrašiti i sebi pokoriti. Ali Bog to ne dopušta. On je čovjeka stvorio za neraspadljivost, za život slobodan od svakoga zla i smrti. Stvorio nas je na sliku svoje besmrtnosti (v. isto r. 23). Sada po svome Sinu Isusu, kojega šalje da svlada sotonu, Bog obnavlja u nama tu prvotnu svetost.

U misi prve korizmene nedjelje redovito čitamo evanđeoski izvještaj o Isusovim kušnjama u pustinji. Odlaskom u pustinju Isus se otvoreno suočava sa zlom koje i njega, jer je pravi čovjek, na isti način kao i svakoga od nas salijeće. Time on potpuno ulazi u dramu ljudskog postojanja, u srž svih naših iskušenja. Silazi nad sam pakao, kako ispovijedamo u članku naše vjere. A silazi zato da sve nas smrti predane oslobodi njezine vlasti.

Ove godine pred nama je Markov izvještaj, koji je vrlo kratak i sažet. Marko piše da je Isusa u pustinju nagnao Duh Sveti, koji se na nj spustio prilikom krštenja u Jordanu. Suočavanje sa zlom djelo je Duha Svetoga i jedino je s njime moguće. Duh Sveti, koji se po krštenju i na nas izlijeva, zasluga je Isusove muke i smrti na križu. On i nama daje mudrost i snagu da se možemo suočiti sa zlom i izvojevati pobjedu. Za nas je suočenje sa zlom tako prilika da doživimo spasiteljsku snagu Božje milosti koju nam daje po Isusu Kristu.

U pustinji Isus boravi četrdeset dana. Slika je to cijelog našeg zemaljskog života, koji je prožet kušnjama i borbama sa zlom. Pustinja je mjesto u kojem čovjek u sebi neminovno ćuti suštinsku nemoć i lomljivost. Zato nas boravak u njoj trijezni od svake lakomislene umišljenosti i sili da se vratimo k Bogu. Izrael je morao proći kroz pustinju da bi ušao u slobodu Obećane zemlje. I upravo je u pustinji proživljavao svoje najdublje religiozno iskustvo, iskustvo svoje nemoći i Božje ljubavi. Pustinja nas uči kako smo u svemu upućeni na Boga i zato se njemu jedinome trebamo klanjati.

Isus u pustinji boravi s divljim zvijerima, kaže sveti pisac, a anđeli mu služe. Ovo nas podsjeća na početak svijeta kada je prvi čovjek Adam u Edenskom vrtu u miru boravio sa svim stvorenjima (v. Post 2,19). Nesklad je nastao zbog grijeha. A grijeh je djelo sotone. Isus dolazi da ponovno uspostavi sklad. On je novi Adam koji je iskušavan istim kušnjama kao i prvi Adam. Ali za razliku od prvog on nije popustio sotonskim napastima nego ih je sve odbio i tako svladao Napasnika. Svojom pobjedom nad sotonom Isus je svim stvorenjima pod nebom omogućio da se oslobode robovanja zlu te sudjeluju u slavi i slobodi djece Božje, za kojima uzdišu (v. Rim 8,21-22).

Služenje anđela potvrda je s neba da Bog pohađa i brine se za one koji se njegovoj volji podlažu te se uz pomoć njegove milosti odvažno hvataju u koštac sa svakim grijehom. Mjesto kušnje za takve postaje mjesto pobjede, nebeska gora na kojoj se ulazi u rajsko uživanje svetih.

Isusov boravak u pustinji označava tako početak novog Saveza između Boga i čovjeka, najavu novog, obnovljenog Božjeg svijeta. Isus je prauzor novog čovjeka, čistog i slobodnog od svakoga zla. U njemu ponovno otkrivamo našu pravu narav koja je sazdana po uzoru na samoga Boga. I po njemu je u sebi možemo obnoviti. To je evanđelje Božje koje on naviješta.

Mi smo po krštenju postali djeca Božja i ukućani Božji u njegovu nebeskom domu. Međutim, da bismo doista dospjeli tamo svi trebamo poput Isusa, i Izraela prije njega, proći kroz pustinju, proći kroz kušnje i nevolje u kojima se naša vjernost Bogu ima pročistiti i ojačati. Naravno, uz pomoć milosti koju primamo od njega u svetim sakramentima.

Stoga na početku ovog svetog korizmenog vremena obnovimo svoju vjernost Bogu: obratimo se i vjerujmo evanđelju.

Don Marinko Mlakić

Skip to content