TwitterFacebookPinterestGoogle+

Srpski zločini u općini Prijedor (1992. – 1995.)

Foto: logor Omarska, Radio Vitez

U općini Prijedor Srbi su izvršili etničko čišćenje, oko 52.811 osoba je protjerano i ubijeno. Prema Istraživačko dokumentacijskom centru (IDC) od 1991. do 1995. u izravnim vojnim akcijama ubijeno je ili nestalo 5.209 građana Prijedora, od toga 4093 Bošnjaka, 898 Srba, 186 Hrvata te ostalih.

Prema popisu iz 2013. godine broj Hrvata u općini Prijedor smanjio se za 4.554 (za 72,10%) s obzirom na popis prije rata, 1991. godine.

U općini Prijedor izvršen je ratni zločin nad 184 Hrvata (Davor Marijan u sur.)

 

U općini Prijedor ubijena je 131 osoba hrvatske nacionalnosti u mjestima: Briševo (55), Ljubija (10), Prijedor (14), Omarska (22), Gornji Volar (5), Čarakovo (12), Žune (2), Trnopolje (2), Tisova (1), Tomašica (6), Gornja Ravska (1) i Ljeskare (1).

U javnim ustanovam 1992. godine su svi ne-Srbi dobili otkaz. Stanovnici nesrpskih kuća su morali objesiti bijelu krpu iznad svojeg doma kao znak vjernosti srpskim vlastima. Svi nesrpski stanovnici su morali nositi bijele vrpce oko ruke ako su vjerni novoj vlasti. Prema iskazu svjedoka na Međunarodnom sudu u Haagu: “Svi su ih nosili, i djeca i odrasli.“.

Srbi su izvršili napade na sela Hambarine i Kozarac te izvršili etničko čišćenje. Tijekom napada na selo Kozarac ubijeno je 800 ljudi, a 1200 je zarobljeno. Žene su odvedene u logor Trnopolje, a muškarci u logore Omarska i Keraterm.

Srbi su izvršili pokolj u Briševu 24. i 25. srpnja 1992. godine. Nakon napada topništvom i minobacačima pješadija je ušla u hrvatska sela: Briševo, Raljaš i Muštanica (kod Stare Rijeke). Srpski napadači ubili su 62 civila Hrvata (od toga 15 žena i petoro djece). Pokolj su izvršile prijedorska 5. kozarska brigada i sanskomošćanska 6. krajiška brigada (iz sastava „Banjalučkog korpusa Srpske vojske“), uz pomoć Srba iz susjednih sela.

Tijekom dva dana izvršena su brutalna ubojstva, gotovo sve mlađe žene i djevojke su silovane, kuće su spaljene i oštećene kao i rimokatolička crkva. “Preživjeli svjedoci tvrde da su poubijane Hrvate Srbi tukli do iznemoglosti, da su im noževima presijecali tetive na rukama i nogama, da su im odsijecali meso s tijela, klali ih, ubadali noževima po tijelu, odsijecali noseve, uši, spolne organe, parali trbuhe, lomili rebra, ubijali ih drvenim toljagama i krampovima. U velikom broju slučajeva Srbi su primoravali majke, supruge i djecu da promatraju brutalnosti nad muškarcima”

U Briševu su stradale četiri kompletne obitelji: Matanović, Atlija, Dimač i Barišić. Najmlađa žrtva bio je 14-godišnji Ervin Matanović, a najstarija 81-godišnji Stipo Dimač.

Tijekom rata ubijeni su u svoj kući ili odvedeni u zarobljeništvo gdje su ubijeni (15 osoba u logoru Manjača, a u Prijedoru 33 osobe.

Hrvati su ubijeni bez razloga, bili su poljodjelci, rudari i radnici. Prema popisu iz 1991. godine u Briševu je živjelo 370 Hrvata, 16 Jugoslavena, 7 Srba, 1 Bošnjak i 11 ostalih.

U srpske logore (Omarska, Krings, Manjača) odvedeno je 11 osoba gdje su ubijeni, još jedna osoba ubijena je 1994. u Staroj Rijeci. Još su ubijene 3 osobe (civili), a u naseljima: Ljubija, Ljeskare, Kalajevo, Raljaš, Žune još 5 osoba.

Srbi su izvršili masakr na Korićanskim stijenama 21. kolovoza 1992. godine. Ubili su više od 200 bošnjačkih civila iz Prijedora.

U Prijedoru su od 1992. do 1994. godine ubijana i zlostavljana djeca i maloljetnici bošnjačke i hrvatske narodnosti. Srpske postrojbe ubile su 102 djeteta i maloljetnika (94 bošnjačke i 8 hrvatske nacionalnosti), od čega 92 muškoga i 10 ženskoga spola (studija Jasmina Medića)..

U Omarskoj, nekadašnjem rudniku željezne rude udaljenom 20 km od Prijedora, bio je logor Omarska kroz koji je prošlo između 4.000 i 6.000 zatočenika. Zatočenici su bili Bošnjaci i Hrvati koji su držani u neljudskim uvjetima i mučeni (fizički, psihički) te silovani. U logoru su bile zatočene i žene koje su sustavno silovane (prema iskazima svjedoka na suđenju na Međunarodnom sudu za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije.

 

Kroz logor Keraterm prošlo je od 1.000 do 3.000 zatočenika bošnjačke (oko 90%) i hrvatske nacionalnosti (10%). Navodi se da je u noći s 23. na 24. svibnja 1992. u logoru ubijeno oko 200 zatočenika, ukupno je ubijeno oko 300 zatočenika.

Zatočenici i zatočenice su još bili zatočeni u logoru Trnopolje, kod Kozarca. Navedeni logori su bili povezani s logorom Manjača koji je bio na teritoriju općine Banja Luka.

Sve katoličke crkve i sve džamije u Prijedoru su razorene 1992. godine.

U rujnu 1995. „nestao“ je fra Tomislav Matanović.

 

Za zločine u Prijedoru, te u logorima Omarska, Keraterm i Trnopolje, pred pravosuđem ICTY-a na zatvorsku kaznu za ratne zločine u Haagu osuđeni su: Milomir Stakić,            Radoslav Brđanin, Zoran Žigić,             Mlađo Radić, Duško Tadić, Duško Sikirica.

Za zločin je bio okrivljen (tek 2018. godine) zapovjednik srpskih postrojbi koje su izvršile pokolje Mićo Praštalo. Nađen je mrtav, navodno je izvršio samoubojstvo.

Za zločine nad Hrvatima i Bošnjacima u općini Prijedor pred pravosuđem BiH na zatvorsku kaznu osuđeno je 7 osoba.

Knjiga Muje Begića Genocid u Prijedoru – svjedočenja zajednički je projekt Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata u Zagrebu i Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu. Sastoji se od znanstvene studije dr. sc. Muje Begića o srpskoj okupaciji i zločinima u Prijedoru 1992. (prvi dio knjige) i sjećanja žrtava Bošnjaka i Hrvata, uglavnom s područja Općine Prijedor u Bosni i Hercegovini (drugi dio knjige).

U znak sjećanja na srpske zločine počinjene 1992. godine u općini Prijedor 31. svibnja se obilježava kao Dan bijelih traka.

Izvori:

  • IDC,
  • Jasmin Medić: Zločini nad djecom i maloljetnicima u Prijedoru od 1992. do 1994. Godine,
  • Davor Marijan, Ante Nazor, Zlatan Mijo Jelić, Petar Kolakušić. Domovinski rat i zločini nad Hrvatima u Bosni i Hercegovini 1991. – 1995. knjiga I i II. Udruga hrvatska zvona i Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, Zagreb-Mostar, siječanj 2020.,
  • Petar Horvatić,

Dr. Marko Jukić

 

Komentari