TwitterFacebookPinterestGoogle+

Zločin Armije BiH u Trusini, 16. travnja 1993. godine

Slika 1. Spomen ploča ubijenima (Nedjelja.ba)

Pripadnici Armije BiH napali su selo Trusina (kod Konjica) i ubili 22 Hrvata, 18 civila i 4 zarobljenika – pripadnika HVO-a. Napad na Trusinu je izvršen pod zapovjedništvom Zulfikara Ališpage Zuke, Hasana Hakalovića i Seida Padalovića. Ratni zločin u Trusini  napravili su pripadnici jedinice za posebne namjene “Zulfikar” pod zapovjedništvom Zulfikara Ališpage Zuke.

Vojnici HVO-a su se predali jer su dobili ultimatum da se predaju, inače će Armija BiH spaliti selo. Vojnicima je garantirana sigurnost ako se predaju. Nakon što su pripadnici HVO-a položili oružje započelo je silno maltretiranja od pripadnika Armije BiH. Zarobljene vojnike HVO-a su vezali pa strijeljali pred očima žena i djece. Nakon toga su ulazili u kuće i ubijali civile (Hrvate). Ubili su 18 civila, a selo opljačkali i spalili.

Ubijeni su: NedjeljkoKrešo (1953.), Pero Krešo (1960.) Stipo Ljubić (1961.), Milenko Mandić (1961.), Željko Blažević (1965.), Ivan Drljo (1971.) i Zdravko Drljo (1962.), Jure Anđelić (rođ. 1926.), Andrija Drljo (1947.), Franjo Drljo (1942.), Ante Drljo (1936.), Ivan Drljo (1939.), Kata Drljo (1937.), Kata Drljo (1918.), Tomo Drljo (1926.), Anđa Ivanković (1936.), Ilija Ivanković (1936.), Smiljko Krešo (1940.), Ivica Krešo (1935.), Veljko Krešo (1934.), Stipe Mandić (1923.) i Branko Mlikota (1925.).

 

Slika 2. Spomen ploča ubijenima (Nedjelja.ba)

 

Ostali preživjeli, njih oko 150, bili su zarobljeni i smješteni u jednoj kući, gdje su prenoćili te su nakon dva dana razmijenjeni. Imovina Hrvata je opljačkana, a kuće su spaljene.

Istog dana kada je Armija BiH napravila zločin u Trusini počinjen je zločin u Ahmićima, kojeg su počinili pripadnici HVO-a. O zločinu pripadnika HVO-a u Ahmićima se mnogo zna dok se zločin Armije BiH u Trusini uglavnom prešućuje. Tog 16. travnja 1993. godine Armija BiH je napala više mjesta pod kontrolom HVO-a. Ahmići su bili vojni cilj jer je Armija BiH poduzela širu ofenzivu s ciljem uništavanja hrvatske enklave. Zločin pripadnika HVO-a u Ahmićima ne može se opravdati bez obzira što se radilo o vojnom cilju tijekom napada Armije BiH. Za zločin u Ahmićima izrečene su pravomoćne presude i vojnim i političkim predstavnicima Hrvata po zapovjednoj odgovornosti, a za zločin u Trusini nitko nije odgovarao po zapovjednoj odgovornosti!?

Nijedna međunarodna organizacija (ni UNPROFOR, niti Crveni križ) nije mogla ući u spaljeno selo i napraviti izvješće. Za razliku od Trusine u Ahmićima su se odmah nakon počinjenog zločina pojavili UNPROFOR i kamere svjetskih TV postaja. Izvješća BBC-jeva ratnog reportera Martina Bella iz Ahmića bilo je krajnje neprofesionalno i tendenciozno. Medijsko pokriće se nije promijenilo ni poslije, kada su 14. studenog 1994., 570 dana poslije ratnog zločina, preneseni posmrtni ostatci ubijenih Hrvata na katoličko groblje Jedinice u Ljutom Docu, odnosno groblju Kraljevine. Jedan ubijeni nije prenesen, jer su ga ratni zločinci ubili tako da je on izgorio s vlastitom kućom.

Godine 2004. izgrađen je skromni spomenik, no bez ikakve naznake da se radi o osobama koje su ubijene zato što su Hrvati.

Za počinjeni ratni zločin u Trusini osuđeni su: Edin Džeko je osuđen na 13 godina zatvora, Rasem Handanović na pet i pol godina zatvora na temelju sporazuma o priznanju krivnje, Mensur Memić na kaznu zatvora u trajanju od deset godina, Nedžad Hodžić na kaznu zatvora u trajanju od dvanaest godina, a Nihada Bojadžić na petnaest godina zatvora.

Zločin iz Trusine cijelo je vrijeme u sjeni ahmićkog zločina zbog različitog tretiranja u javnosti (Mediji su Armiće spomenuli 998 puta, a Trusinu samo 2 puta).Taj zločin se tretira kao sporadičan incident. Ne radi se o sporadičnom incidentu već o ratnom zločinu, sustavnom etničkom čišćenju Hrvata s njihovih stoljetnih ognjišta.

https://www.youtube.com/watch?v=l1y1nrO5My8

Izvori:

  • Ivica Mlivončić, Zločin s pečatom, drugo izdanje Vlastita Naklada, Tisak: FRAM Mostar 2001.
  • com, Petar Horvatić – +narod.hr, Ljubomir Škrinjar

Dr. Marko Jukić

Komentari