Narodna stranka
Slika 1. Spomenik Ljudevitu Gaju u Krapini (MJ)
Prva hrvatska politička stranka utemeljena je 1841. Djelovala je od 1841. do 1906. Prvo se zvala Ilirska stranka koja postaje Narodna stranka, 11. siječnja 1843., nakon zabrane ilirskoga imena u političkom životu.
Jedan dio hrvatskoga plemstva nije prihvaćao ilirske ideje već je bio za stvaranje jačih veza s ugarskim plemstvom, a protiv bečkog centralizma pa su osnovali Horvatsko-vugersku stranku. Nakon toga Ljudevit Gaj, Ivan Kukuljević i Ivan Mažuranića osnivaju Ilirsku stranku (1841.). Ilirska stranka zalagala se za ujedinjenje hrvatskih zemalja (Hrvatske, Slavonije i Dalmacije) u okviru Monarhije, uvođenje hrvatskoga jezika kao službenog, zaštitu hrvatskih nacionalnih interesa. Bila je za ravnopravan položaj Hrvatske i Ugarske, a protiv mađarizacije.
Slika 2. Spomenik Ivanu Mažuraniću u Zagrebu (MJ)
Jedan od ciljeva Narodne stranke bilo je uvođenje hrvatskoga jezika u službenu uporabu, a najznačajniji korak u tom smislu bio je govor što ga je 2. svibnja 1843. u Hrvatskom saboru izrekao Ivan Kukuljević Sakcinski. Zbog sukoba iliraca i mađarona car i kralj Ferdinard I. zabranjuje uporabu ilirskoga imena u političke svrhe pa se od 11. siječnja 1843. Ilirska stranka naziva Narodna stranka, a novine se nazivaju “Narodnim novinama”. Sukob s mađaronima došao je do vrhunca u srpnju 1845. kad je obnovljena Zagrebačka županija. Neki su potpisi bili krivotvoreni, a kraljevom naredbom popis plemića za skupštinu napravljen je prema popisu iz 1835. godine, što je išlo na ruku mađaronima. Izbili su neredi na Markovu trgu u Zagrebu, a u sukobu s vojskom poginulo je 13 ljudi i ranjeno 27, većinom narodnjaka (Srpanjske žrtve).
Revolucionarne 1848. godine održan je posljednji hrvatski staleški sabor. Narodnjaci imaju većinu te traže ujedinjenje svih hrvatskih zemalja (Hrvatska, Slavonije i Dalmacija), raskid veza s Ugarskom, ostvarivanje crkvene neovisnosti od Ugarske te promicanje Zagrebačke biskupije u rang nadbiskupije. Pritisnut takvom opozicijom, ban Haller, inače sklon mađaronima, odstupa, a kao banski namjesnik vlast preuzima biskup Juraj Haulik, sklon narodnjacima. Jedna je od odluka ovoga sabora i uvođenje hrvatskoga jezika kao „diplomatičkog” i “službovnog“ jezika u Hrvatskoj, zamijenivši dotadašnji latinski. Ta je odluka donesena 23. listopada 1847. Time je Sabor u kojem su dominirali narodnjaci zapravo ostvario jedan od ciljeva hrvatskoga narodnog preporoda.
Slijedeći revolucionarna zbivanja u drugim dijelovima Monarhije, narodnjaci, predvođeni Kukuljevićem i Ambrozom Vraniczanyjem, na Velikoj narodnoj skupštini sazvanoj u Ilirskoj dvorani (Opatička ulica u Zagrebu) donose „Zahtijevanja naroda“ u 30 točaka. U njima se, između ostaloga, traži da Josip Jelačić, tadašnji zapovjednik Prve banske pukovnije, bude imenovan hrvatskim banom. On je pak, odmah po imenovanju zabranio primanje zapovijedi od drugih, čime je prekinuo veze s Ugarskim kraljevstvom. Jelačić je za 19. svibnja 1848. raspisao izbore za novi Hrvatski sabor u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji uključujući sada i Vojnu krajinu. To je bio prvi hrvatski nestaleški sabor, a sastao se 5. lipnja 1848. Narodnjaci su, ponovno, imali ogromnu većinu.
Od toga trenutka, a osobito nakon što je Ivan Kukuljević Sakcinski 1850. utemeljio Društvo za povjesnicu jugoslavensku, u Narodnoj stranci sve više jača jugoslavenska ideja. Nju snažno podržava istaknuti narodnjak, biskup Josip Juraj Strossmayer, koji već 1849. piše da je njegov cilje „jugoslavjana sdružiti se, složiti i ujediniti“. Pod utjecajem Bogoslava Šuleka, članstvo i vodstvo Narodne stranke u velikoj mjeri prihvaća austroslavizam ̶ koncept koji podrazumijeva održavanje Austrijskog carstva, ali uz federalne jedinice za slavenske narode. Bečki dvor to odbacuje i uvodi Bachov apsolutizam pa se tako nastavlja austrijska hegemonija.
Slika 3. Bista Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku (MJ)
Za vrijeme Bachova apsolutizma djelovanje Narodne stranke bilo je zabranjeno, od 1851. do 1860. Od 1861. Narodna stranka je djelovala pod vodstvom Josipa Jurja Strossmayera, Franje Račkoga, Ivana Mažuranića i Matije Mrazovića. Zahtijevala je teritorijalnu cjelovitost i samostalnost Hrvatske i uniju s Ugarskom. Sabor se sastao 15. travnja 1860. radi ustoličenja bana Josipa Šokčevića (1860. ̶ 1867.). U tom su razdoblju, koje je prethodilo Austro-ugarskoj i Hrvatsko-ugarskoj nagodbi, narodnjaci zagovaraju povezivanje s Ugarskom pod uvjetom da bude poštovana politička i kulturna autonomija Hrvatske. S druge strane bila je znatno slabija Stranka unionista (mađaroni), koja je tražila bezuvjetni savez s Ugarskom. Tu su stranku predvodili Mirko Bogović i grof Julije Janković Daruvarski.
Godine 1862. dolazi do rascjepa Narodne stranke; izdvaja se Samostalna narodna stranka, (poznatu i kao Narodno-liberalna stranka). Na čelu Samostalne narodne stranke bili su: Ivan Mažuranić, Julije Haulik, Ivan Kukuljević i M. Prica. Stranka je iznijela program Uvjetno ili bezuvjetno, zahtijevala samostalnu Hrvatsku u federalnoj Monarhiji, protivila se uniji s Ugarskom koja nije priznavala slobodu nemadžarskim narodima, zauzimala se za nagodbu s Austrijom. Na izborima 1865. ova je stranka teško poražena od udruženih narodnjaka i unionista (mađarona). To je pak znatno oslabilo položaj Hrvatske u doba preustroja Monarhije.
Narodna stranka, koju je činila matica stranke, pobijedila je na izborima 1865. i ušla u koaliciju s Unionističkom strankom koja je 1868. sklopila Hrvatsko-Ugarsku nagodbu, kojom je bio određen državnopravni položaj Hrvatske do kraja Monarhije. U Hrvatskoj je vladalo veliko nezadovoljstvo nagodbom i pritiscima jakoga dualizma Pešta – Beč.
U sklapanju Hrvatsko-ugarske nagodbe narodnjaci nisu htjeli sudjelovati pa je ban Šokčević odstupio, a zamijenio ga je unionist Levin Rauch. U otporima Nagodbi Narodna stranka ima vodeću ulogu te je u izborima održanima u svibnju 1869. godine, nasuprot trinaestorici unionista i jednom pravašu, Narodna stranka imala čak 51 zastupnika. Nakon što je ban Rauch 1870. dao izglasati zakon kojim je borba protiv Nagodbe proglašena kaznenim djelom, Narodna stranka u vojnom dijelu Siska koji je još pripadao Vojnoj krajini pokreće novine „Zatočnik“ u kojima napada unioniste. Rauch je podnio tužbu, no sud u Petrinji tu je tužbu odbio, a ban je morao podnijeti ostavku.
U rujnu 1871. narodnjaci zajedno s pravašima izdaju Rujanski manifest kojim se Nagodba proglašava nezakonitom. Zauzimajući se za reviziju Nagodbe na izborima za Sabor 1872. Narodna stranka i Stranka prava odnose pobjedu, a za bana je izabran prvi „ban pučanin“, Ivan Mažuranić ̶ dakle, najviđeniji protivnik Hrvatsko-ugarske nagodbe. Taj je sabor raspušten već sljedeće godine, no Nagodba je revidirana, a u novom saboru iz 1873., ponovno je za bana izabran Mažuranić (1873. ̶ 1880.). Mažuranića je na banskoj dužnosti nasljedio Josip Pejačević; makar je i on bio narodnjak, on prihvaća unionističku politiku te je za njegove vlasti prekinut napor za samostalnijim položajem Hrvatske u odnosu na Ugarsku i umjesto toga nastavljena postupna mađarizacija (Ante Starčević proziva stoga J. Pejačevića i njegove pobornike iz Narodne stranke “mađarolcima”).
Matija Mrazović izišao je iz stranke s dvadeset i trojicom saborskih zastupnika te 1880. osnovao Neodvisnu narodnu stranku, koja je u početku zahtijevala cjelovitost, samostalnost i povoljniji financijski položaj Hrvatske. Neodvisnu narodnu stranku podržao je i biskup Strossmayer. U svom glasilu „Obzor“ ova je stranka iznosila izvorna načela Narodne stranke iz doba prije revizije Nagodbe.
Nastavkom mađarizacije došlo je do narodnoga otpora, a on je ugušen intervencijom austrijske vojske. Banom je 1883. godine imenovan Károly Khuen-Héderváry, a mađarizacija se u dva desetljeća njegovoga upravljanja Hrvatskom još oštrije nastavila. Tijekom vladavine Khuen-Hédervárya na izborima za Sabor, održanima 1884., 1887., 1892., 1897. i 1901., većinu je dobivala Narodna stranka koja je postala glavni oslonac promađarske politike. Manipulacijama (izborni zakoni, izborne jedinice) se provodila mađarizacija. Narodna stranka je provodila volju Ugarske pa su je zvali i mađaronska. Jedina prava hrvatska opozicija tada je bila Stranka prava. Khuen-Héderváry je bio prisiljen na odstup, a na bansko mjesto dolazi Teodor Pejačević. U tom je razdoblju, temeljem Riječke i Zadarske rezolucije, formirana Hrvatsko-srpska koalicija (1905.) u koju su s hrvatske strane ušli narodnjaci i pravaši, a iz redova srpskoga naroda samostalci i radikali. Kraće vrijeme u koaliciji su bili i hrvatski socijaldemokrati. God. 1906. poražena je na izborima pa se raspala.
Hrvatsko-srpska koalicija ostat će na vlasti u Hrvatskoj i Slavoniji do kraja Prvoga svjetskog rata, no duboko će se kompromitirati suradnjom s Mađarima (u vrijeme kada se austro-ugarskom dualizmu nije nazirao kraj) i nepripravljenošću za ishod rata. Nakon rata, politički prostor što ga je nekoć zauzimala Narodna stranka, zauzet će Hrvatska seljačka stranka.
Utjecaj Narodne stranke na Dalmaciju i Istru
Narodna stranka u Dalmaciji (Kraljevini Dalmaciji) osnovana je 1861. Dalmacija je bila pod austrijskom vlašću unutar Austro-Ugarske Monarhije. Narodnjaci su u srpnju 1862. utemeljili Maticu dalmatinsku koja je promicala preporodne ideje, ujedinjenje Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom, uvođenje hrvatskoga jezika kao službenoga i drugo. Dalmatinski narodnjaci su 1862. pokrenuli svoj “Narodni list”. Prvi urednik bio je Natko Nodilo. Također su imali čitaonicu. Protivnici Narodnoj stranci bili su autonomaši (Talijani, Srbi i Hrvati) koji su bili protivnici sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom. Godine 1870. Narodnjaci su pobijedili na izborima za Dalmatinski sabor. Narodna stranka dolazi u Knin 1865., Šibenik 1873. Narodnjaci su pobijedili u Splitu 1882. godine čime je pobjeda narodnjaka u Dalmaciji bila potpuna. Hrvatski jezik 1883. postaje službenim jezikom u Dalmaciji, a do kraja 19. stoljeća postao je nastavnim jezikom u svim školama (osim u Zadru), dok su njemački i talijanski jezik služili samo za obraćanje državnim vlastima.
Istaknuti predstavnici Narodne stranke u Dalmaciji su: svećenik Mihovil Pavlinović, Miho Klaić, Šime Ljubić, Juraj Biankini, Lovro Monti, Natko Nodilo, Gajo Bulat. Narodnjaci su pobijedili na izborima u Splitu 1882. Prvi narodnjački gradonačelnik Splita bio je Dujam Rendić- Miočević (1882. – 1885.), a naslijedio ga je Gajo Bulat (1885. – 1893.). Narodna stranka u Dalmaciji ujedinila se 1905. sa Strankom prava u Hrvatsku stranku.
Hrvatsko-slovenska narodna stranka
Narodnjaštvo u Istri izravno je poticao Strossmayer, a Narodna stranka iz Hrvatske i Slavonije slala je i financijsku pomoć istarskim narodnjacima. Na Istarskom saboru je 1884. osnovan Hrvatsko-slovenski klub. Narodni preporod započeo je u Istri otvaranjem čitaonica. Prva je otvorena u Kastvu 1866. godine. Istarski Hrvati su pokrenuli istarske novine “Naša sloga”. Godine 1899. u Pazinu je otvorena prva hrvatska gimnazija u Istri. Ona je mnogo učinila na razvoju prosvjete i pripomogla kulturnom uzdizanju tamošnjega hrvatskog puka. Time su Kastav i Pazin postali glavna središta hrvatskih preporodnih gibanja u Istri. Glavni organizatori narodnoga preporoda u Istri bili su biskup Juraj Dobrila i Dinko Vitezić iz Krka.
Hrvatsko-slovenska narodna stranka (HSNS; poslije Jugoslavenska narodna stranka), bila je politička organizacija Hrvata i Slovenaca u Istri (1884. – 1926.).
Izvori: Opća i nacionalna enciklopedija
Mi Hrvati, od stoljeća sedmoga (crtice)…
Dr. Marko Jukić
