Najpoznatiji hrvatski pustolovi
Slika 1. Dragutin Lerman
Najpoznatiji hrvatski pustolovi, istraživači nepoznatoga, dalekoga i opasnoga! Ovdje će biti riječi samo o nekoliko pustolova: Dragutinu Lermanu, Braći Seljan, Mati Šimunoviću (Mati Svjetskom), Stipi Božiću i Davoru Rostuharu.
DragutinLerman
Dragutin Lerman (1863. – 1918.), hrvatski istraživač i putopisac, jedan od najpoznatijih hrvatskih istraživača Afrike.
S 15 godina je pješice iz Požege otišao u Hamburg, poslije do Londona. Sa svojim prijateljem Napoleonom Lukšićem javio se na oglas kojim su tražili ljude za ekspediciju u Afriku kamo je krenuo s ekspedicijom koju je vodio Morton Stanley, 1882. godine. Njegov prijatelj Napoleon Lukšić umro je na početku ekspecijije, a Lerman se iskazao i postao Stanleyeva osoba od povjerenja. Lerman je svladao nekoliko domorodačkih dijalekata pa mu je Stanley povjerio komunikaciju s domorodcima. Na afričkim ekspedicijama proveo je oko 3.000 dana. Lerman je sudjelovao u pregovorima i sklapanjima sporazuma s domorodačkim poglavicama pa ga je belgijska vlada imenovala povjerenikom za istočni Kongo.
Lerman je propješačio Kongo od njegovih rubova, na sjevernim dijelovima, do područja južnoga Konga, od obala Atlantika na zapadnoj strani do velikih jezera Tanganjika na istoku zemlje. Otkrio je slapove na rijeci Kwilu 1893. godine i nazvao ih Zrinski Chutes – Slapovi Zrinski.
Njegov dnevnik pretvoren je u dvije knjige: Listovi iz Afrike (1891.) i Novi listovi iz Afrike (1894.). Njegove zabilješke iz putne bilježnice čuvaju se u HAZU (za objavljivanje ih je priredila A. Lazarević, Afrički dnevnik: 1888.–1896., 1989.), a zbirka etnografskoga materijala (493 primjerka) u Etnografskome muzeju u Zagrebu te dio u Gradskome muzeju u Požegi.
Slika 2. Eksponati iz Konga, Etnografski muzej u Zagrebu (MJ)
Braća Seljan
Braća Seljan, Mirko (Karlovac, 1871. – Peru, 1913.) i Stjepan (Karlovac, 1875. – Ouro Preto, Brazil, 1936.) bili su pustolovi i istraživači. Istraživali su nepoznata područja (Etiopija i Južna Amerika).
Nakon srednje škole stekli su vojnu naobrazbu. Mirko je radio u Rumunjskoj, Rusiji i Francuskoj, nakon čega se vratio u svoj rodni grad. Stjepan je bio mornar, putovao je svjetskim morima, da bi se i on zimi 1898. godine vratio u Karlovac kako bi se sastao sa svojim bratom.
Godine 1897. Mirko je osvojio naslov “Champion of Globetrotter” prešavši pješice put od Petrograda do Pariza za samo 110 dana.
Braća Seljan su 23. siječnja 1899. godine krenula na svoje pustolovine oko svijeta. Prvi im je cilj bio Crni kontinent, Afrika. Pješice su pregazili put između Karlovca i Trsta, da bi zatim brodom stigli do Aleksandrije u Egiptu. Neko vrijeme su lutali Egiptom, a onda ih je privukla Abesinija (današnja Etiopija). Bili su u službi etiopskoga cara Menelika II., na čijem su dvoru obnašali povjerljive dužnosti i zauzimali visoke položaje u državnoj upravi. Proveli su geomorfološka, klimatska i etnografska istraživanja u području Rudolfova i Stefanijina jezera (danas Che’w Bahir) te osnovali naselje Seljanville. Na jugu Abesinije Mirko je postao guverner, a Stjepan njegov zamjenik.
God. 1902. vratili su se u Europu gdje su sudjelovali u pripremanju vojne intervencije u korist Bura u Africi te držali predavanja u domovini i mnogim europskim gradovima.
Od 1903. do 1913. istraživali su u Južnoj Americi, gdje su osnovali udrugu La Misión Cientifica Croata Mirko y Stevo Seljan. Odredili su položaj slapova Guayrá na rijeci Paraná, skupljali podatke i fotografski dokumentirali život domorodačkih plemena te ispitivali mogućnost eksploatacije salitre u Čileu. Započeli su radom na projektu spajanja Atlantika i Pacifika rijekom Amazonom, koji se zbog Mirkove pogibije (u nerazjašnjenim okolnostima) nije ostvario. Mirko je nestao s dvije ekspedicije na području Amazone. Njegov brat se nakon toga uglavnom bavio istraživanjem ležišta manganove rude.
Braća Seljan su tekstove o svojim putovanjima redovito objavljivali u zagrebačkom listu Prosvjeta, ali i u mnogim europskim tiskovinama.
Objavili su na raznim jezicima mnoge putopisne crtice i knjige: Slapovi Guayrá (El salto del Guayrá, 1905), Kroz prašume i pustinju (1912) i Istraživačka putovanja dvojice Jugo-Slavena po Brazilu i susjednim republikama (Viagens de Exploração de Dois Yogo-Slavos pelo Brazil e Repúblicas Limitrophes, 1919.). Vrijednu zbirku autentičnih predmeta domorodaca Etiopije (133 predmeta) i Južne Amerike (240 predmeta) darovali su tadašnjemu Narodnom muzeju, koja se od 1919. nalazi i izlaže u Etnografskome muzeju u Zagrebu.
Izvori: Hrvatske enciklopedija: Seljan, braća Mirko (Karlovac, 5. IV. 1871. – Peru, 1913.) i Stevo (Karlovac, 19. VIII. 1876. – Ouro Preto, Brazil, 7. VI. 1936.), pristupljeno 20. kolovoza 2014.; Sanda Kočevar, Svoj o svome – ondašnji karlovački tisak o karlovačkim putnicima-istraživačima Afrike i Južne Amerike druge polovine XIX. i prve polovine XX. stoljeća, Časopis za suvremenu povijest, sv. 44, br. 1, lipnja 2012.
Slika 3. Braća Seljan, Etnografski muzej u Zagrebu (MJ)
Mate Šimunović (Mate Svjetski)
Mate Šimunović (Stilje kraj Vrgorca 1900. – 1969.), hrvatski svjetski putnik koji je 19 godina pješačio svijetom i proputovao 70 država svijeta na samopogon. Mate i njegov pratitelj, pas Globus, putovali su pješice, biciklom i jedrilicom prešavši 360 tisuća kilometara. Njegov pas Globus pratio ga je 11 godina; uginuo je na Sumatri. Mate je posjetio tisuće otoka i otočića po Indijskom i Tihom oceanu.
Sva događanja s putovanja pažljivo je bilježio i fotografirao. U bilješke s putovanja upisao mu se i predsjednik SAD-a Herbert Hoover, a o Matinim pustolovinama pisale su svjetske novine: New York Times, La Prensa, El Telegrafo, The Straits Times, Shangai Herald i niz drugih.
Godine 1947. vratio se u domovinu; iskrcao se u Bakru. Dva dana poslije uhitila ga je UDBA kada je fotografirao žene koje su u redu čekale za kupnju hrane na točkice. Bio je mjesec dana u zatvoru pa su ga pustili, ali su mu oduzeli putovnicu. Do kraja života je živio u Vrgorcu jer mu nisu vratili putovnicu. Kada se vratio u domovinu, dobio je nadimak Mate Svjetski.
Hrvatski alpinist Stipe Božić koji je iz istoga kraja, autor je knjige o Mati Svjetskom („Ja, Mate Svjetski“). U jednome dijelu knjige kazao je:
”Kada se vratio, mislili su da je čudak. Tada se u svijet odlazilo iz ekonomskih razloga, a Mate se umjesto s novcem za kuću vratio samo s koferima. Mislili su Vrgorčani da je u koferima novac, no Mate je donio priče, fotografije, isječke iz novina…”
Božić je o prvom hrvatskom globtroteru Mati Šimunoviću snimio dokumentarni film (“Mate Svjetski”) te pojasnio kako je popularizirao svoja putovanja i kako je skupljao donacije: “Najzanimljivije je to kako se on financirao na tom putovanju. Skužio je što znače mediji. Prije svakoga putovanja došao bi u redakciju, rekao bi odakle je i kamo ide. Ugovorio bi predavanje, razglasio to i prikupio bi donaciju jer je na putovanje krenuo bez novca.”
Slika 4. Naslovnica Božićeve knjige o Mati Šimunoviću (MJ)
Stipe Božić
Stipe Božić (Zavojane – Pivci kod Vrgorca 1950.) hrvatski alpinist, putopisac, redatelj dokumentarnih filmova i emisija, zaposlenik HRT-a, član HGSS-a.
Popeo se na sedam najviših vrhova svih sedam kontinenata i na tri najviša vrha na svijetu.
Na najviši vrh svijeta, Mount Everest, popeo se dva puta, te je tek drugi Europljanin (poslije Rheinholda Messnera) kome je to uspjelo.
Osim alpinizma, Stipe Božić bavio se speleologijom, ronjenjem te je aktivan skijaš. Spustio se u Lukinu jamu na Velebitu, u dubinu od 1.395 metara. Visinska razlika između dubine ispod površine zemlje u Lukinoj jami i visine Mount Everesta (10.243 m) predstavlja svojevrsan svjetski visinski rekord. Boravio je u najvećim i najpoznatijim svjetskim pustinjama.
Slika 5. Naslovnica Božićeve knjige San o Everestu (MJ)
S jednom međunarodnom ekspedicijom na skijama je stigao i na Sjeverni pol. Na svojim putovanjima snimio je mnoštvo uspješnih fotografija koje je izlagao na zajedničkim i samostalnim izložbama. Božić je autor mnogobrojnih novinskih članaka, feljtona, kalendara te knjiga “Put na vrh svijeta”, “Sedam vrhova” i “Svete planine svijeta”.
Profesionalnom je kamerom snimio veliku količinu filmskoga i video materijala u malo istraženim dijelovima svijeta. Režirao je više od 80 dokumentarnih filmova koji su u sklopu putopisnih serija “Sedam vrhova”, “Dubine”, “Krš i more”, “Hrvatske planine”, “Faros Paros”, “Svete planine svijeta” i “Rijeke Hrvatske” prikazani na HTV-u.
Sudjelovao je na mnogim međunarodnim filmskim festivalima. Na filmskom festivalu u Trentu 1999. godine njegov film “Reticent Wall” osvojio je Srebrni Encijan za najbolji sportski dokumentarni film, a film “Dhaulagiri Express” nagrađen je na filmskim festivalima u Italiji, Slovačkoj i Austriji.
Davor Rostuhar
Davor Rostuhar (Zagreb, 1982.) hrvatski je putopisac, fotograf i pustolov. U siječnju 2018. godine postao je prvi Hrvat koji je pješke s obala Antartike došao na Južni pol. Prije njega to je napravilo samo dvadeset i troje ljudi iz devet država na svijetu. Potpuno sam prešao je 1163 kilometra ledene pustoši vukući opremu tešku 135 kilograma.
Rostuhar se za ekspediciju pripremao dvije godine. Posjetio je tradicionalne narode koji žive na krajnjem sjeveru planeta (Inuite na sjeveru Grenlanda, Nenete na sjeveru Sibira i Samije na sjeveru Skandinavije). Polarno putovanje trajalo je 47 dana; pratile su ga mećave, jak vjetar i niske temperature.
btr
Slika 6. Naslovnica Rostuharove knjige, Polarni san (MJ)
Od važnijih ekspedicija poduzeo je put biciklom od Zagreba do Egipta od 8000 km, uspon na Mont Blanc (4807 m) te uspon na najviši vulkan u tropima, 6425 metara visok vrh Coropuna u Peruu. Motorom je prešao put od Zagreba do Južne Afrike.
Rostuhar je idejni začetnik i voditelj projekta Hrvatska iz zraka, sedmogodišnjeg dokumentiranja cijele Hrvatske iz zračne perspektive te prezentacija fotografija u prvoj hrvatskoj fotomonografiji National Geographica.
Dosad je objavio šest knjiga putopisne i popularno-znanstvene tematike.
Izvori: Hrvatska enciklopedija, povijest.hr, internet
Mi Hrvati, od stoljeća sedmoga (crtice)…
Dr. Marko Jukić
