Mr. Vladimir Šumanović: Tito je osobno naredio ubojstvo širokobrijeških franjevaca
- Friday, 16 June 2017 20:00
- Written by: milanN
Nedavno je predstavljena memoarska knjiga pokojnoga hercegovačkoga franjevca o. Janka Bubala »Apokaliptični dani«, u nakladi Vicepostulature postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« i »CroLibertasa« iz Chicaga. Vicepostulator i urednik hrvatskoga izdanja o. Miljenko Stojić skrenuo je pozornost slušatelja uz ostalo i na posvetu knjige: »Braći svojoj, poklanoj, dok su šipci cvali, a bilo je proljeće tisuću devetsto četrdeset pete.« Knjiga govori o događajima u Hercegovini i šire krajem i nakon Drugoga svjetskoga rata, rasvjetljavajući brojna onodobna zbivanja, među kojima i stradanja širokobrijeških franjevaca. Taj iznimno vrijedan memoarski tekst ima i svoje znanstveno uporište u studiji mr. Vladimira Šumanovića s Hrvatskih studija »Pitanje autentičnosti izvješća 26. dalmatinske divizije 8. dalmatinskom korpusu od 16. veljače 1945. o zauzimanju Širokoga Brijega«, objavljenoj u »Časopisu za suvremenu povijest«.
Mr. Šumanović rođen je u Zagrebu 1988., gdje je i maturirao na Klasičnoj gimnaziji, a diplomirao je jednopredmetni studij povijesti – znanstveni smjer na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu, gdje je upisao poslijediplomski (doktorski) studij povijesti. Zaposlen je kao asistent na Odsjeku za povijest. Bavi se nacionalnom i svjetskom suvremenom poviješću, a uže područje znanstvenoga interesa mu je razdoblje Drugoga svjetskoga rata na području bivše Jugoslavije, o čemu je dosad objavio nekoliko znanstvenih članka u različitim časopisima.
Potvrda Titove zapovjedne odgovornosti
Šira hrvatska javnost nije upoznata s Vašim doista važnim i pomalo šokantnim otkrićem da je »likvidaciju širokobrijeških franjevaca Josip Broz Tito zapovjedio još prije početka napada na Široki Brijeg«! Temeljem kojega dokumenta donosite citiranu tvrdnju?
Zaključak o spomenutoj Titovoj zapovijedi temeljio sam na analizi objavljenoga dokumenta Fitzroya Macleana od 8. veljače 1945. u kojem Maclean kao zapovjednik britanske vojne misije pri Vrhovnom štabu Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ), osvrćući se na pisanje jugoslavenskoga tiska protiv hercegovačkih franjevaca, navodi kako mu je Tito »nedavno rekao da će, iz vojnih razloga i razloga unutarnje sigurnosti, biti prisiljen poduzeti drastične akcije protiv tih franjevaca«. Macleanovo izvješće objavljeno je u zborniku dokumenata »Tito – Churchill: Strogo tajno« koji su 1981. zajednički objavili Arhiv Jugoslavije i Nakladnička kuća »Globus« iz Zagreba.
Kada se taj dokument uklopi u kontekst povijesno relevantnih okolnosti likvidacije franjevaca u Širokom Brijegu, razvidno je da je on ne samo potvrda Titove zapovjedne odgovornosti, nego i jasan pokazatelj da je britansko državno vodstvo bilo u realnom vremenu upoznato s tim događajem. Da pojasnim, bitka za Široki Brijeg počela je u ranim jutarnjim satima 6. veljače te je trajala sve do poslijepodnevnih sati 7. veljače, a Maclean je svoje izvješće napisao 8. veljače, dan nakon završetka bitke, tj. u trenutku kada su franjevci već bili likvidirani.
Naknadno konstruiran dokument 26. dalmatinske divizije
Približite nam malo to izvješće o tobože »opravdanom« pogubljenju franjevaca i barem neke nelogičnosti i neistine u njemu.
U izvješću 26. dalmatinske divizije 8. dalmatinskomu korpusu o borbama za Široki Brijeg od 16. veljače 1945. prisutno je pet očitih nelogičnosti iz kojih je jasno da je taj dokument naknadno konstruiran iz dnevnopolitičkih razloga, odnosno da nije autentičan tekst nastao neposredno nakon bitke za Široki Brijeg. Prva nelogičnost vezana je uz opisani smjer kretanja 26. dalmatinske divizije u razdoblju koje je prethodilo bitki za Široki Brijeg. Usporedbom toga dokumenta s izvješćem ostalih postrojba vidljivo je da se 26. dalmatinska divizija nije nalazila na području navedenom u tom dokumentu.
Druga nelogičnost odnosi se na ocjenu prema kojoj su se ranije prikupljeni podatci vojne obavještajne službe postrojba 8. dalmatinskoga korpusa o sastavu širokobriješke posade pokazali točnima. Ta nelogičnost očita je na temelju toga što je kao izvor za taj zaključak priloženo izvješće 8. dalmatinskoga korpusa od 4. veljače iste godine u kojem je ne samo popis postrojba, nego i njihov ukupan broj bitno različit od onoga navedenoga u tom dokumentu.
Treća nelogičnost jest opis samostana, koji je u tom izvješću prikazan kao glavno uporište obrane, premda je iz druga dva dokumenta, arhivskoga izvješća obavještajne službe 8. dalmatinskoga korpusa od 5. veljače i zemljovida s ucrtanim položajem širokobriješke posade, objavljenoga u ratnoj monografiji 11. dalmatinske brigade, posve jasno da se nikakva vojna postrojba nije nalazila u samostanu. Slijedom toga formulacija navedena u izvješću prema kojem 11. dalmatinska brigada iz sastava 26. dalmatinske divizije drugoga dana bitke u 8 i 45 »upada u samostan i poslije kratke bitke zauzima ga« očita je obmana jer sugerira da se vojska nalazila u samostanu drugoga dana bitke, odnosno 7. veljače. Do koje je razine riječ o netočnosti najočitije je iz okolnosti da je u izvješću navedena borba unutar samostanskih objekata, ali ne i točan naziv postrojbe koja se tamo nalazila.
Četvrta nelogičnost odnosi se na izostanak važnih događaja koji su uslijedili nakon završetka borba, kao što su likvidacija tamošnjih franjevaca i odnos prema lokalnomu stanovništvu. S obzirom na to da je u onodobnom jugoslavenskom tisku priznata likvidacija franjevaca, pod optužbom da su bili sastavni dio širokobriješke posade, posve je nevjerojatno da bi ta činjenica bila ispuštena u izvješću u kojem je opisano razdoblje od 30. siječnja do 8. veljače jer bi iz njezina ispuštanja proizlazio nevjerojatan zaključak prema kojem je novinski članak činjenično sadržajniji od povjerljivoga vojnoga izvješća. Na jednak način nelogično je i zaobilaženje pitanja odnosa prema lokalnomu stanovništvu s obzirom na to da je ta tema bila do te mjere važna da je spominjana i u kasnijim izvješćima 26. dalmatinske divizije.
Peta nelogičnost vizualnoga je karaktera i odnosi se na neuobičajeno dvostruko navođenje datuma na početku izvješća, kao i na urudžbeni broj koji s obzirom na navodni datum izvješća nije mogao biti točan.
Likvidacija nepokretnoga u bolesničkoj postelji
No poslijeratna je partizanska historiografija odmah, mora se priznati, doista uspješno plasirala mit o opravdanosti pogubljenja širokobrijeških franjevaca. Možete li nam nešto reći o toj medijskoj potpori onodobnih režimskih glasila?
Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) dosljedno je marksističkomu pristupu o religiji kao ključnom protivniku u »ovladavanju masama« kao ključnoga protivnika označila upravo vjerske institucije. Katolička je Crkva u tom kontekstu zbog svoga međunarodnoga karaktera bila posebno opasna te su zato njezini pripadnici bili na posebnom udaru. Međutim, s obzirom na to da je Komunistička partija na vlast došla u okolnostima formalnoga savezništva sa Sjedinjenim Američkim Državama i Velikom Britanijom, morala je paziti na to da opravdanje za progon Katoličke Crkve nema ideološki karakter. Stoga su franjevci optuženi da su pucali na pripadnike NOVJ-a. Razlog za konstruiranje upravo te teze razumljiv je ako se analizira spomenuto Macleanovo izvješće u kojem je on, opravdavajući Titovu odluku o tzv. drastičnim akcijama protiv hercegovačkih franjevaca, naglasio da se Tito odlučio obračunati s njima premda se »više no ikad suprotstavlja bilo kakvom obliku vjerskih progona«.
Iako istina o širokobriješkim mučenicima nezaustavljivo ruši mit o partizanskim »oslobodiocima«, dobro je ukratko ponovno podsjetiti javnost na imena, broj, dob… pobijenih franjevaca.
Neposredno nakon zauzimanja Širokoga Brijega postrojbe NOVJ-a likvidirale su u samostanu dvanaest tamošnjih svećenika. Bili su to: Marko Barbarić, Stanko Kraljević, Ivo Slišković, Krsto Kraljević, Arkanđeo Nuić, Dobroslav Šimović, Tadija Kožul, Borislav Pandžić, Viktor Kosir, Stjepan Majić, Ludovik Radoš i Žarko Leventić. Osim njih, tih su dana likvidirani i franjevci uhvaćeni izvan samostana, kod rijeke Lištice, te oni koji su zarobljeni u bijegu prema Mostarskom Gradcu. Dakle, i ta činjenica upućuje na to da navodno »sudjelovanje u borbama« u samostanu i oko njega nije moglo biti razlog za likvidaciju kada su ubijeni i oni koji su se nalazili izvan samostana. Uostalom, neki od ubijenih bili su u kasnoj životnoj dobi te nisu mogli sudjelovati ni u kakvim bitkama. Primjerice, fra Marka Barbarića pripadnici NOVJ-a pronašli su nepokretnoga u bolesničkoj postelji te ga likvidirali.
Na širokobriješkom području 150 grobišta
Današnji hrvatski »antifašisti« žestoko se protive poistovjećivanju njihova »antifašizma«, koji je po njima »čist«, s komunizmom u ime kojega su počinjeni brojni i masovni zločini, no u izvješću komesara 26. dalmatinske divizije Veljka Kadijevića o »širokobriješkom slučaju« citirate njegovu pohvalu »jačini i čvrstini partijske organizacije«, čime razotkrivate današnju »antifašističku« krivotvorinu i laži.
Današnja propaganda podsjeća na onu iz predratnoga, ratnoga i neposrednoga poslijeratnoga razdoblja tijekom kojega je Komunistička partija nastupala pod različitim prikrivenim imenima te nije isticala termine »socijalizam« i »komunizam«. Do V. kongresa KPJ-a, održanoga od 21. do 28. srpnja 1948., vlast u obnovljenoj jugoslavenskoj državi nastupala je u ime Narodne fronte, a ime KPJ-a se prikrivalo. Slična je situacija i danas kada se termin »antifašizam« stavlja u prvi plan kako bi se prikrila bit pokreta čiji je temeljni simbol crvena petokraka zvijezda.
Spomenuli ste i odnos postrojba prema lokalnomu stanovništvu, pa nam recite nešto o tome.
Hrvatsko stanovništvo Širokoga Brijega, kao i čitavoga hercegovačkoga područja, teško je stradalo od postrojba NOVJ-a u zadnjim mjesecima rata. Prema podatcima Povjerenstva za obilježavanje i utvrđivanje grobišta Drugoga svjetskoga rata i poraća, na širokobriješkom području utvrđeno je 150 grobišta i stratišta, na kojima je stradalo najmanje 788 civila. Broj je gotovo sigurno mnogo veći jer se mnoge masovne grobnice još i danas otkrivaju. Te likvidacije civila nisu bile posljedica samovolje pojedinaca, nego logičan završetak kontinuiranoga odnosa nove vlasti prema hrvatskomu stanovništvu toga kraja. O tome svjedoče izvješća zapovjedništava 26. dalmatinske divizije 4. jugoslavenskoj armiji od 16. ožujka i 9. travnja 1945., u kojima je pohvaljen rad partijske organizacije 26. dalmatinske divizije te je usputno navedeno da je u pripadnika te postrojbe postojalo stajalište da se pojam »neprijateljski raspoloženo stanovništvo« »bukvalno shvati, i bez ikakvog laviranja dosledno postupi kao sa takvim«. Dakle, od zauzimanja Širokoga Brijega u veljači 1945. hrvatsko stanovništvo toga kraja živjelo je pod nametnutom stigmom navedenom u izvješću političkoga komesara 26. dalmatinske divizije Dušana Koraća.
Konstruiranje poželjne slike prošlosti
Budući da su znanstvena otkrića koja ste iznijeli, doista, više nego zanimljiva te jednostavno nameću nužnost revizije dosadašnjih prevladavajućih povijesnih »činjenica« i zaključaka, navedite nam kao svojevrsni »desert« još koji sličan krivotvoriteljski primjer pripremljen u partizansko-komunističkoj »kuhinji«.
I u drugim republikama bivše Jugoslavije otkrivaju se brojni primjeri, slično načinu na koji je Komunistička partija preko svojih znanstvenih ustanova pokušala provesti promjenu društvenoga pamćenja u hrvatskom društvu na području Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Samo ću spomenuti karakterističan primjer bez temeljite analize za takav postupak – pismo Tita i Aleksandra Rankovića Pokrajinskomu komitetu KPJ-a za Srbiju od 14. prosinca 1941. jer je ono metodološki istovjetno analiziranomu izvješću 26. dalmatinske divizije, ali je prilagođeno potrebama komunističkih vlasti u Srbiji. Za razliku od izvješća 26. dalmatinske divizije, koje je trebalo opravdati masovan zločin, pismo Pokrajinskomu komitetu KPJ-a za Srbiju konstruirano je zato da bi se stvorio privid o tome da je politički pokret pod vodstvom KPJ-a u Srbiji bio jak tijekom cjelokupnoga razdoblja Drugoga svjetskoga rata, odnosno i nakon sloma Užičke Republike u zapadnoj Srbiji krajem studenoga 1941.
Usporedbom tih dvaju dokumenata razvidno je koliko je truda vlast socijalističke Jugoslavije ulagala u konstruiranje poželjne slike prošlosti kojoj je na taj način dala historiografsku utemeljenost. Slijedom toga ta dva dokumenta važna su upravo zato što upućuju na nužnost istraživanja Drugoga svjetskoga rata, ali uostalom i svakoga povijesnoga razdoblja, bez unaprijed zadanih zaključaka temeljenih na interesima različitih političkih skupina. Nema i ne može biti zabranjenih tema ili nedopuštenih zaključaka, nego je jedini pravi i stvarni kriterij znanstvena metodologija koja rezultira utvrđivanjem istine kakva god ona bila.
Partizanska krinka u likvidaciji političkih protivnika
Jesu li tvrdnje o naoružanim franjevcima, njihovu oružanom otporu, vojnim utvrdama u samostanu i slično nastale da bi partizani opravdali hladnokrvno ubojstvo bez suda i presude?
Da. Praksa NOVJ-a odnosno partizanskih postrojba bila je likvidirati političke protivnike tijekom zauzimanja određenoga mjesta, odnosno u nekoliko sati meteža nakon završetka borba. To je poduzimano iz dva razloga. Prvo, da se prikriju tragovi zločina i, drugo, da se likvidirane osobe, kao u ovom slučaju širokobriješke franjevce, optuži da su se aktivno borili protiv njihovih postrojba te da su slijedom toga likvidirani kao aktivne vojne osobe.
Mržnja prema neprijatelju znak je ispravnosti
Na kraju, iako ste Vi prvotno znanstvenik, nameće se pitanje koje nekako »iskače« iz toga okvira. Kako u kontekstu »širokobriješkoga slučaja« gledate na grčevito, gotovo fanatično zagovaranje političke i moralne veličine »najvećega sina svih naroda i narodnosti« – Tita?
Veličanje lika i djela Josipa Broza Tita nije u suprotnosti s tzv. širokobriješkim slučajem, nego se upravo s njim skladno nadopunjava. Titovi sljedbenici, naime, nisu osobe koje bi bilo kakva znanstvena spoznaja vezana uz njihove uzore pokolebala. Oni i dalje žive po krilatici: »Što je više kleveta i laži, Tito nam je miliji i draži« koja im na psihološkoj razini omogućava da masovne likvidacije civila i svećenika opravdaju nekom novom neodrživom konstrukcijom ili jednostavno prešute. Njihovo shvaćanje stvarnosti posve je odvojeno od uporišta u činjenicama jer počiva na svjetonazoru koji je revolucionaran. U tom kontekstu mržnja prema neprijatelju znak je ispravnosti i dosljednosti, a ne nešto čega se treba sramiti. Doduše, iz taktičkih razloga revolucionarnu narav komunističke ideologije ne ističu ili ju prikazuju kao nužni obrambeni refleks, ali je ona prisutna u njihovu javnom djelovanju. To je razumljivo ako se uzme u obzir količina truda uložena prvo u prikrivanje masovnih grobnica, a onda i u produciranje tekstova poput izvješća 26. dalmatinske divizije čiju sam neautentičnost dokazao. Dakle, oni su svoj cilj sasvim jasno i konkretno postavili, a sastavni dio njegove provedbe je »omasovljivanje njihovih redova«, za što je nužno imati privid znanstvenosti. Stoga njihova pozornost i jest bila usmjerena na produciranje vlastite kadrovske strukture koja bi pod formom znanstvenosti ponavljala propagandne uratke iz razdoblja Drugoga svjetskoga rata.
Izvor: narod.hr/Glas Koncila/hkv
