KRATKO PISMO ATEISTIČKOM ZAPADU
Stvorio sam te. Vodio te stoljećima, a onda si mi okrenuo leđa. Misliš da si odrastao i da možeš sam…
Na to su te naveli znanost koja tvrdi da je ona sve i odbojnost prema svemu što krši zakon pluralnosti u svijetu, možda i pomalo stid pred onime tko si, stid pred priznanjem svoje grešnosti, ta to udara na sam vršak tvoga ega.
Bog za tebe ne postoji ili…, ne želim te uvjeravati, ne želim ti dokazivati da Bog postoji. Mogu ti posvjedočiti ali za tebe to svjedočanstvo može biti zanimljivo, možda bi te zbilja i dotaklo, a možda bi samo rekao – to je tvoja priča, ne moja.
Da li je Bog potreban svijetu? Da li je Bog policajac koji je propisao zakon kojeg se moramo držati inače ćemo biti kažnjeni? Da li je Bog nadzorna kamera? Reći će Dawkins, izraziti ateistički mislilac, „makar lažna“ koja nas drži da se ne pretvorimo u vandale, lopove i ubojice?
Nije li država ili unija isto tako potrebna sa svojim zakonima, policijom, vojskom. Napustite zakone, otpustite policiju i vojsku i naći ćete se u kaosu. Uskoro će sve veće mase biti umiješane i lako je moguće da će doći do kolapsa društva.
Ali kako reče Einstein: „Ako su ljudi dobri samo zato što se boje kazne i nadaju se nagradi, onda smo mi uistinu bijedna družba.“
I jesmo bijedna družba ali bijedna družba koja se kaje i popravlja, radi na sebi. To je Božji način. Kršćanin ne djeluje zbog kazne ili da bi primio nagradu. Kršćanin, ako je pravi živi dobro poradi ljubavi prema Bogu, ne želi povrijediti onoga koji je umro za njega. „Krepostan čovjek je sretan sto živi kreposno. (KKC 1811)“ Možda je to dublji razlog i za jednog ateistu. Možda princip sreće zbog kreposna života može biti bolji poziv i bitniji filozofski argument od Kantova kategoričkog imperativa u kojem tvrdi da „se ponašamo samo prema maksimi za koju možemo poželjeti da postane opći zakon.“ Dakle, puno mi čvršće stoji princip sreće poradi kreposna života nego li princip činjenja onog što bi htio da postane opći zakon, no pošto jedno ne isključuje drugo ostavljam mogućnost izbora ili kombinacije jednog i drugog principa.
A Dostojevski će iz usta Ivana Karamazove reći: „Ako bi se jednom uništilo ljudsko vjerovanje u vlastitu besmrtnost, ne bi se iscrpila samo njegova sposobnost za ljubav nego i one vitalne sile što održavaju život na zemlji. Osim toga, tada ništa ne bi bilo nemoralno, sve bi bilo dopušteno, čak i Ijudožderstvo.“ Iz ove rečenice se izvela ona jako poznata što se često pripisuje Dostojevskom premda, sada znamo, on je nije kao takvu izrekao: „Ako nema Boga sve je dopušteno.“ A govorilo se da je Darwinova teorija posljednji čavao u lijesu kršćanstva. Vidiš li to? Misliš li zbilja s tragičnim Nietzscheom da je Bog mrtav?
Kršćanstvo ima tebi možda nepoznatu uzrečicu: „Na tebi Petre (i nasljednicima papama) sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. (Mt 16, 18)“ Crkva nikada neće nestati. Čovjek će uvijek trebati Boga, Bog i samo Bog može nas osloboditi krivnje. Psihijatar ili psiholog pronaći će uzrok i liječiti ga najčešće farmakološki, ali Bog ide dublje i liječi najdublje duševne rane.
Ja vjerujem da Bog kršćanstva postoji. Ali i kad bih bio ateist i kad bi pred mene bilo stavljeno pitanje svijet bez Boga ili svijet s Bogom mislim da bih uvijek izabrao svijet s Bogom. Čisto jer vjerujem da jedan tako lijep ideal može donijeti mnogo dobra svijetu, naravno ispravno shvaćen i ispravno življen. A uvijek će biti i onih, i to treba priznati, koji su loši primjeri vjernika, ali postoje i loši primjeri ateista koji bi se po ma kojem zakonu ipak trebali ponašati unutar moralnih normi.
I na kraju ovo Pismo ateističkom Zapadu želim završiti svojevrsnom preuranjenom oporukom velikog ruskog književnika Lava Nikolajeviča Tolstoja u kojoj on, svojevrsni buntovnik, pred kraj života piše o važnosti duše. Većina će doći u te godine, ali svi će u jednom trenutku stajati pred smrću. Zato Tolstoj veli: „Mila braćo! Radi vašeg dobra učinite ovo: posumnjajte u taj vanjski život, koji vam se čini toliko važnim, u život kojim živite; shvatite da — i ne spominjući osobne obmane – slavu, bogatstvo itd. – sve te izmišljene uredbe društvenog života milijuna i milijuna ljudi, sve su to – ništavne, jadne trice u usporedbi s dušom, koju spoznajete u sebi u onom kratkom trenutku života između rođenja i smrti, i koja vam, neumorno, postavlja svoje zahtjeve. Živite samo za nju, s njome, s ljubavlju na koju vas ona poziva — i sva dobra vratit će vam se nebrojeno puta umnožena.“
