IVICA ŠOLA: Pravilo br. 1 – kad špijuni progovore ne vjeruj im
Bez Špiljaka i Perkovića ne bi bilo ni Hrvatske!?
Crvena buržoazija (očevi) stvorila je komunističku zlatnu mladež (djeca) koja sada funkcionira kao interesna mreža mutne tranzicije
Kada god špijuni ili osobe naslonjene na njih javno progovore, prvo je pravilo ne vjerovati nikome. Njihov posao nije djelovanje na svjetlu, već u mraku, pa kada ih nevolja istjera iz mraka, u javnost, to znači da su stjerani pred zid “zbog nečega” te je istina zadnja stvar koja im odgovara. Nakon što je Hrvatska ušla u EU te počele sve dobro poznate zavrzlame oko predaje udbaša Josipa Perkovića njemačkom pravosuđu, hrvatski javni prostor ubrzo je dobio dva ekskluzivna intervjua od ljudi kojima djelovanje na svjetlu nije u opisu posla. Prvi, Večernjaku, dao je već spomenuti g. Perković optužen u Njemačkoj za sudjelovanje u Đurekovićevu ubojstvu. I drugi, Jutarnjem, g. Vanja Špiljak, zbog kojeg je navodno Đureković i ubijen po nalogu njegova oca Mike Špiljaka kako bi se sakrio sinov kriminal u Ini. Što je od toga istina, vidjet ćemo u procesu Perkoviću pred njemačkim sudom koji je “odčepio” ono što Hrvatska, zbog premreženosti starih komunističkih struktura u politici, gospodarstvu, civilnim udrugama i medijima, nije u stanju sama učiniti, a to je lustracija.
Oba intervjua, i Perkovićev i onaj Vanje Špiljka, imaju neke identične karakteristike. I jedan i drugi djelomično su obilježeni poluinformacijama ili lažima. Tako je g. Perković, primjerice, o vremenu kada je upoznao Tuđmana jedno rekao u razgovoru za Vjesnik, a drugo u nedavnom razgovoru za Večernji. Kako vjerovati da i u drugim “svjedočanstvima” ne laže. G. Špiljak pak tvrdi da je Inu napustio odmah devedesete, dok u “ograničenom” intervjuu za Večernjak od 19. 1. ove godine upućeni tvrde da je sredinom devedesetih bio u Nadzornom odboru Ine, pri čemu je radeći tada s Inom, bio i u izravnom sukobu interesa.
Potom, identičan je način na koji i jedan i drugi opisuju motive svojega djelovanja: to je borba za slobodnu i neovisnu Hrvatsku od presizanja Beograda i “uništavanja Ine i Hrvatske”, kako glasi i naslov prvog dijela intervjua g. Špiljka. Nikakvi, dakle, osobni interesi ili statusne i materijalne borbe u partiji, već ih je u svemu oko Ine i drugih stvari vodilo čisto domoljublje i državotvorna ideja. To ipak malo vrijeđa zdrav razum. Prema tvrdnjama g. Vanje Špiljaka njegov otac Mika Špiljak počeo je borbu za hrvatsku neovisnost još osamdesetih, baš kao i Josip Perković koji je raskrinkao SANU i Dobricu Ćosića, a Špiljak štitio Tuđmana, pripremajući ga, očito, vizionarski za prvog hrvatskog predsjednika. Također, i Špiljak i Perković tvrde da su “riješili” Tuđmanu putovnicu, odnosno Vanjin otac. Netko od njih dvojice u tim intervjuima laže. Uglavnom, bez Mike Špiljaka i Perkovića (kakav Tuđman, Blago Zadro, Veselica, Gotovac…) ne bi bilo hrvatske države, sugeriraju obojica.
I, na koncu, Miki Špiljaku i Josipu Perkoviću još je nešto zajedničko: Vanja Špiljak u Ini je dobio posao na natječaju jer je bio najbolji kandidat, kako sam tvrdi, kao i Saša Perković na Pantovčaku, jer je bio najbolji od svih kandidata, kako u nedjelju tvrdi u Večernjem Stipe Mesić. Pa tko razuman ne bi povjerovao da su poslove dobili na natječajima, a ne zato što su sinovi svojih očeva!?
Iz oba intervjua može se, dakle, zaključiti sljedeće: crvena buržoazija (očevi) stvorila je komunističku zlatnu mladež (djeca) koja sada funkcionira kao interesna mreža mutne i nerasvijetljene tranzicije koje, zapravo, nije ni bilo, već je sve skupa kontinuitet obiteljskih dinastija crvene buržoazije i Udbe. Kada gledamo glavne aktere gospodarske i političke scene u Hrvatskoj, onda jasno vidimo očeve i djecu, nastavljače dinastija: dinastiju Špiljak, Broz, Perković, dinastiju Todorić, Milanović, Josipović… I nemamo razloga sumnjati da su od komunizma do danas napredovali i bogatili se zato što su djeca svojih očeva, već zato što su se na natječajima pokazivali kao najbolji kandidati.
Ipak, g. Perković je u njemačkom zatvoru. Kao prvi luzer među njima mogao bi propjevati i većini Hrvata, koji se neuspješno potucaju od natječaja do natječaja, objasniti kako se to postaje bogat kao g. Vanja Špiljak ili uspješan i imućan kao g. Ivo Josipović. Čovjek koji je s Mikom Špiljakom ključan za stvaranje moderne hrvatske države, barem je još toliko ostao dužan svom polugladnom narodu. Ako pak oda tu “caku” kako se uspijeva na natječajima i u životu, Hrvatska će dobiti ne tuđmanovskih 200, nego 4,5 milijuna bogatih obitelji.
Izvor: Ivica Šola/Večernji list
