Dok je trajalo opće veselje jedna je osoba zamišljeno sjedila po strani. Šutke je promatrala potočić koji je veselo žuborio mjestimice se pjeneći i odbijajući o nevidljive podvodne zapreke. Bio je to starac Petas. Činilo mu se da bi mu svaki put nešto izmaklo kad bi pokušao složiti cjelovitu sliku svih ovih događaja.

Osamnaesto poglavlje

U tom se trenu negdje u okolici Mokasa počelo okupljati šaroliko društvo. Ejnarova je grupa upravo porasla za jedan čudan par jer se odjednom pojaviše Visoki i Al-mar. Prijatelji se nisu stigli pošteno ni pozdraviti, a već su morali bježati. Naime, za dvojicom pridošlica stizali su neželjeni gosti. Ne tako daleko vidio se veliki oblak prašine. Jaka vojska je iz Mokasa krenula u potragu za odbjeglim dvojcem. Vidjevši veću skupinu vojnici žestoko potjeraju konje, a upravo u tom času iza leđa Ejnarove grupe počnu pristizati novi neprijatelji. Vihor koji je divljao oko stupa izbacivao ih je na desetke. Jedni ne bi stigli proviriti iz njega, a već su ih gurali drugi. Za okupljene prijatelje bijeg bijaše jedino razumno rješenje.

Jaki i Ejnar su grabili na čelu grupe nadajući se da ispred njih neće biti iznenađenja. Naime, svako je usporavanje moglo biti kobno. Odjednom im se pridruži još jedan, možda i najčudniji od svih likova. Bio je to starac, potpuno sijed sedamdesetogodišnjak, koji je čudesno brzo jahao rasnog ždrijebca. Ejnar i Jaki se veoma začude, a Visoki i Al-mar odmah prepoznaše Petasa. Starac im mahne rukom i poviče: – Slijedite me!

Visoki koji je sjedio na konju iza Jakog dobaci: – Idi za njim, poznajem ga.

Jaki je osjećao kako njegov konj već polako gubi korak, pa zadnjim snagama još jednom povuče. Ejnar, za kojega se grčevito držao Al-mar, krene za njim, a svi ostali su ih slijedili.
Visoki se okrene. Kroz prašinu je vidio progonitelje. Bili su sve bliži, a na čelu im je jahala ružna zakukuljena prilika. Grabila je velikom brzinom i već je napravila dobar odmak od ostalih progonitelja. Visokom se učini da je pod onom kapuljačom sam vrag. Spodoba je divlje udarala konja jureći strelovito naprijed. U tom času starac ujaha u jedan otvor nalik malenom rudniku, kroz koji su usporedno mogla ići najviše dva konja. Svi su ga pratili kroz uski tunel osvijetljen brojnim bakljama i za vrlo kratko vrijeme se nađoše u predivnoj dolini, kao da su nekom golemom nevidljivom rukom jednostavno stavljeni u nju. Znatiželjno su gledali oko sebe čudeći se ovoj iznenadnoj promjeni. Kad su se svi okupili starac se vrati do izlaza i kroz nekoliko sekundi punom brzinom dojaše natrag. Progonili su ga desetci različitih spodoba i pet-šest neprijateljskih vojnika.

– Nisam na vrijeme zatvorio portal – dovikne Visokom protutnjavši pored njega. Visoki ga začuđeno pogleda. Nije ga dobro razumio. Za starcem je silovito grabio onaj zakukuljeni. Vidjevši taj prizor Ejnar krikne i trgne mač. Pojurio je za spodobom prepoznavši da se radi o Ericu. Ostali iz grupe pohvataše prispjele neprijateljske vojnike, a kad su krenuli prema zakukuljenim spodobama opaziše da one bijesno jurišaju na njih, ali i da se tuku međusobno. Holdar i Jaki podignu mačeve pa krenuše prema njima. Slijedili su ih i drugi borci. Jaki već zamahne prema jednoj od njih i strašan udarac je sasiječe. U trenu nastade velika gužva. Činilo se da su sjene potpuno izgubile ionako već napola izgubljenu glavu. Pokušavale su sjeći sve oko sebe, bilo da se radi o protivnicima ili o njima samima. Uskoro su sve ležale na tlu nagrđujući svojim smradom ljepotu ovog mjesta. Malo dalje borci primijetiše još dvije sjene koje su nijemo sjedile u sedlima. Činilo se da su se pomirile sa sudbinom i da čekaju neizbježnu kaznu. Prijatelji krenuše ka njima s namjerom da im presude kad se zrakom prolomi urlik:

– Stanite!

Bio je to Ejnarov glas. Dok je trajala borba sa sjenama on je pažljivo gledao u jadne ostatke svog nekadašnjeg učenika koji ga, začudo, nije ni pokušao napasti. Sad je vikao istovremeno sretan zbog onoga što vidi i uplašen zbog mogućnosti da je zakasnio s reakcijom. Jaki se okrene prema prijatelju koji je još gledao u spodobu pred sobom. Zbacio je kapuljaču s njene glave, a ona je mirno sjedila na konju. Bilo je primjetno kako se prilici pred Ejnarom, iz trena u tren, sve više vraća ljudski izgled. Lice je iz zelenkaste polako prelazilo u žućkastu, postupno poprimajući prirodnu boju ljudske kože. Ožiljci, brazde i pukotine s lica već su sasvim nestale, a u oči se lagano vraćao sjaj. Činilo se da se s njime mladiću vraća i svijest. Vrlo brzo začuo se promukli glas: – Gje ssasan…

Ericov pogled padne na Ejnara. – Odud ttii odje..?

Jadni mladić je s velikim naporom izgovarao ove čudne riječi.
Ejnar se široko nasmiješi. Ovome se nikako nije nadao. Priđe mladiću i zagrli ga, a suza mu klizne iz oka.

U isto vrijeme su i one dvije sjene poprimile ljudski oblik. Nemilo su se čudile svemu oko sebe, jer je zadnje njihovo sjećanje bilo vezano za susret s crnim morgulskim mačem. Kad su shvatili što se dogodilo njihovoj sreći nije bilo kraja.
Međutim, još nikome nije bilo jasno što se to zaista dogodilo. Sad su svi gledali prema Petasu. Očito je starac morao puno toga objasniti.

– Što se događa? Gdje smo? Kako je ovo moguće?- sa svih strana su se čuli glasovi.Ljudi su bili istovremeno zaprepašteni i oduševljeni. Čak se dogodilo nekoliko dirljivih prepoznavanja između Holdarovih ratnika i donedavnih sjena. Svi su ganutljivo zahvaljivali dobrim duhovima na ovoj neočekivanoj milosti. Na koncu se okrenuše starcu.

– Postoji li za ovo kakvo objašnjenje?- prvi ga upita Visoki uz kojega se cijelo vrijeme ponosno tiskao maleni Al-mar.
Petas ih pogleda dok mu je srce sretno udaralo.

– Spasili ste se. Strašno sam se plašio za vas dvojicu – progovori starac, a onda se okrene prema ostalima: – Imam vam puno toga reći.

Najprije im je predstavio malog Al-mara, a zatim ukratko iznio najbitnije crtice iz povijesti njegovog plemenitog ali nesretnog naroda. Slušatelji su se sve više čudili, a vrhunac nevjerice nastupi kad je Petas progovorio o ovoj čudesnoj dolini, o dugovječnosti i ljekovitim svojstvima kojima je bogato darivala svoje stanovnike. Zatim se opet obrati Visokom:

– Kad ste ti i tvoj prijatelj otišli odavde vidio sam nešto što me užasnulo. Vidjeh kako upadaš u nekakav bezdan. Za tobom je letio ovaj čuveni mač – pokaže na oružje koje je Visokom visjelo o boku – potom vidjeh ovo maleno biće velikog srca. Skočilo je za tobom. Pomislih da ste sigurno mrtvi, pa možete zamisliti kako je moje srce bilo radosno kad sam vas ugledao.

Ejnar ne izdrži nego prekine starca usred priče: – A gdje je Zoras? Što je s Pinasom?- tek kad je vidio paretski mač primijeti da Zoras nije tu. Sve dosad nije imao vremena misliti na to. Sad ga obuze nova žalost jer je odmah pomislio na najgore.
Visoki mu ispriča sve što se dogodilo. Kad je završio prijateljima nije bilo jasno je li Zoras ostao s Urukom ili mu se kasnije suprotstavio. Bojali su se da mu je povjerovao, posebno stoga što je i Pinas prešao na njegovu stranu.

– I ja sam gotovo povjerovao u Urukovu priču, no tada sam srećom ugledao jednog zlotvora koji je neoprezno došao s njegovim ljudima. Vjerojatno mu je znatiželja bila jača od opreza i pameti. Bio je to jedan od nazera koji su uništili vaše selo. Pokušao se sakriti, ali nije uspio. Skočio sam prema njemu, a u tom času me Zoras mlatnuo mačem. Ostalo vam je poznato.

Svi su jedno vrijeme šutjeli čekajući da starac objasni dvije možda i najveće zagonetke: kako su se odjednom našli u ovoj dolini i kako su se sjene vratile u ljudski oblik?
Vidjevši da svi opet gledaju njega, Petas progovori: – Mislim da znam što sad svi očekujete od mene. E pa stvari vam izgledaju otprilike ovako; vidjeli ste ovaj mali prolaz koji je sad blokiran – pokaza prema tunelu kroz koji su došli – ovaj tunel je, u stvari, portal koji nas odavde prebacuje daleko gore do Mokasa, i od Mokasa u ovu našu dolinu. Sad sam ga zatvorio da neprijatelji ne dođu za nama. Vidite, i mi ovdje imamo nešto slično njihovom teleporteru.

Starac opet pogleda Visokog: – Možda ćeš se upitati zašto vam prije nisam kazao za njega i tako vam uštedio puno truda koji ste morali uložiti na putovanje do Mokasa. Nismo se usudili otkriti sve naše tajne, a Pinas je ionako trebao biti siguran jer je bio mamac za vas dvojicu. Nažalost, mislili smo da će vas najvjerojatnije uhvatiti ako čak i prođete kroz podzemlje. Činilo nam se da je zato bolje da ne znate baš sve o nama. U međuvremenu sam saznao još neke, moram reći nimalo ugodne stvari – zastane na tren kao da razmišlja što točno, kako i koliko kazati, pa nastavi – sve oko nas je pod vlašću jedne osobe čiju pravu prirodu vide samo rijetki. Vidim da znate o kome se radi i drago mi je da vam ne moram o tome posebno govoriti.

Starac na trenutak zašuti pa opet nastavi gledajući u Visokog:
– Sjećaš se da smo tražili od vas dvojice da nikome ne govorite o ovoj dolini. Sad ovdje više nismo sigurni jer ne znamo što će učiniti Zoras. Zato sam vas i doveo ovamo. Ionako ćemo uskoro morati bježati, a odavde to možemo najlakše učiniti. Čak i kad bi Zoras šutio, što mi se ne čini puno vjerojatnim, pitanje je vremena kad bi nas zlo otkrilo. Znači da se moramo pomiriti s tim da je ovaj naš mali raj svršena stvar – Petas je zaista bio tužan dok je izgovarao ove posljednje riječi.

Svi su očekivali i ono zadnje objašnjenje pa starac nastavi: – A što se tiče ovoga – rukom pokaže na one koji su se preobrazili – razočarat ću vas, ali moram kazati da ni ja ne znam što se dogodilo. Samo znam da je ova čarobna dolina zaista čudesna. Bit će najveća šteta ako je zlo uništi, u što, nažalost, nimalo ne sumnjam… Na žalost, eh… -suza se lagano spusti niz starčevo lice.

Čini se da je dolina zaista bila blagoslovljena. Nikako nije trpjela zlo niti njegove plodove. Još su svi bili što u razgovoru, što u veselim mislima kad se dogodi još nešto. Iz smjera kamenih stepenica, kojima su jednoć Zoras i Visoki došli u dolinu došetaše dva nova gosta. Pratilo ih je najmanje tridesetak malih bića koja su sa sigurne udaljenosti mahala svojim primitivnim naoružanjem. Kad ih ugledaše Ejnar i Jaki potjeraju konje prema njima. Bili su izvan sebe od radosti kad su prepoznali Aretusa i Jonasa. Skočiše s jurećih životinja i izgrliše došljake kao da ih nisu vidjeli tisuću godina. Pridruži im se i Eric koji je u međuvremenu potpuno došao sebi. Kad su se braća vidjela snažno se zagrliše, a bome i suze potekoše. Nisu, naravno, bili nimalo zabrinuti zbog toga. Svi su oduševljeno tapšali Jonasa diveći se njemu i predivnom maču koji je svima ponosno pokazivao.
Malo kasnije cijela je skupina bila u živopisnom revlonskom naselju. Malci su se svojski trudili biti što bolji domaćini, a smijeh i prepričavanje dogodovština se nastaviše do dugo u noć. Jonas je ispričao sve što su on i Aretus proživjeli, a kad je došao do bijega pomoću teleportera u eridskim ruševinama, reče: – Očekivali smo da ćemo se naći u pustari iznad ruševina, dakle na onom mjestu gdje nam je Aberod pokazao stup s crnim kamenom, no nađosmo se u potpuno nepoznatom kraju. Doduše nije nam bilo žao jer je mjesto bilo puno ljepše od one grozote na sjeveru. Nevolja je bila u tome što uopće nismo znali gdje smo. Kad smo krenuli u jedinom mogućem smjeru, jer je stup bio pod samom stijenom u jednom malenom tjesnacu, vidjeli smo, na prvom stablu na koje smo naišli, dobro pričvršćenu poruku. Kad smo pročitali sve nam je bilo jasno. Warin je nešto promijenio na onom stupu u ruševinama i namjestio ga tako da se nađemo ovdje. Nekako je znao da ćete i vi ostali biti tu. Ili je samo pretpostavljao… nismo do kraja stigli pročitati poruku kad iza nas odjekne snažna eksplozija. Stup se raspao u stotinu komadića. Izgleda da je Warin mislio na sve, jer nije dozvolio da netko nepoželjan na neki način dospije u ovo područje. To bi bilo vrlo opasno jer bi zbog teleportera sigurno sve temeljito pretražili. Na koncu nam je u onoj poruci objasnio kako ćemo doći do ove doline. Pratili smo upute koje je ostavio pažljivo brišući tragove za sobom i evo, sad smo tu.

Kad je završio Petas se duboko zamisli: – Znači još netko zna za ovu dolinu. Ne znam tko nas je mogao otkriti, a da mi to nismo primijetili… hmm… zaista je došao kraj našem druženju s ovim mjestom… znate li uopće tko bi mogao biti taj zagonetni Warin?

Aretus je jedno vrijeme šutio, a potom pogleda Jonasa kao da od njega očekuje da kaže nešto razumno. Kako je mladić nijemo stajao, on kratko reče: – Jedino što s potpunom sigurnošću mogu reći jest da nas je spasio i doveo ovdje. Pojavio se dva puta i oba puta je trajalo vrlo kratko, toliko kratko da ću se možda cijelog života pitati nije li mi se samo pričinilo. Uistinu ne znam tko bi on mogao biti, no da je tajanstven, to svakako stoji.

Svi su za trenutak zašutjeli, a onda se nastavi veselje. Bili su sretni jer je pronađen mač koji bi trebao donijeti konačnu i potpunu pobjedu nad silama zla. Dobro raspoloženje im je kvarila jedino činjenica da Zoras nije s njima.
Dok je trajalo opće veselje jedna je osoba zamišljeno sjedila po strani. Šutke je promatrala potočić koji je veselo žuborio mjestimice se pjeneći i odbijajući o nevidljive podvodne zapreke. Bio je to starac Petas. Činilo mu se da bi mu svaki put nešto izmaklo kad bi pokušao složiti cjelovitu sliku svih ovih događaja.

……

Marduk je sjedio ispred kamina gledajući vatru koja je proždrljivo gutala sve što bi joj se približilo. Proždirala je pretvarajući sve u beskoristan pepeo.

– Evo zašto volim vatru. Ništa za sobom ne ostavlja. Sve izmijeni i to točno onako kako to njoj odgovara. Nikoga ništa ne pita i kud ona prođe sve je označeno njenim tragom. Negdje se nešto zna malo i opirati, ali, na koncu, ako je dovoljno jaka i ustrajna, proguta sve. Nikome nema spasa. Zato je volim… tako me podsjeća na mene.

Pored njega je i večeras sjedio Enodus. I on je zamišljeno gledao u plamen.

– Možda je vrijeme da se vratiš u Mokas – progovori opet Marduk.

Enodus je i šutio.

– Poći ću večeras – na koncu progovori. Već je nekoliko dana bio ovdje, a nikad se ne zna što može poći po zlu, posebno kad su ljudi u pitanju. Neka se samo gdjegod dogodi bilo kakva nezgoda, odmah su za sve krivi oni koji su na vrhu piramide vlasti. Trebat će još dosta vremena dok se sve dovede u red. Tada će konačno moći malo odahnuti.

– Mislim da bi to bilo pametno – zaključi razgovor Marduk.

Enodus je ovo shvatio kao neku vrstu naređenja. Nevoljko se ustane i iziđe van. Prišao je stupu i dodirnuo crni kamen. Već u sljedećem trenu bio je na najbržoj liniji za Mokas.
Kad je napustio prostoriju Marduk se opet s užitkom zagledao u vatru. Sjedio je tako dosta dugo kad odjednom, kao da govori sam sebi, prozbori: – Možeš slobodno izići.

Ništa se ne dogodi.

– Rekoh da možeš izići – ponovi opet.

Opet se ne dogodi ništa.

– Aberode, velim ti da iziđeš – strogim glasom ponovi i treći put.

Iz najveće tame, najdublje sjene u cijeloj prostoriji promoli se zakukuljeni Aberodov lik.

– Cijelo vrijeme si znao da sam tu, zar ne?

– Da. Zašto si došao?

– Došao sam postaviti stvari na svoje mjesto.

– Ako pod tim misliš ono što ja mislim da misliš, onda si naglo postao hrabar. Čestitam ti – podrugljivo se nasmije Marduk.

Aberod je teško udisao zrak pa se činilo kao da iz njegovog smjera nešto struže. Sve do maloprije bio je pun samopouzdanja, a sad kad se suočio sa svojim, kako je bar umišljao, velikim konkurentom, gotovo se tresao od straha. Rukom dodirne plavi medaljon koji mu je visio oko vrata pa se malo primiri. Stane pred Marduka i pokaže mu prema medaljonu: – Vidiš da bi se i ti mogao zamisliti.

– Što ti je to? Nije valjda opet neka bijedna smicalica. Ta znaš da se meni ništa ne može suprotstaviti, ha-ha-ha – ovaj smijeh je zvučao jako opasno.

– Ovo je magičan medaljon napravljen sa svrhom da onome tko ga nosi dade veliku prednost u borbi s tobom. Jednom sam čuo o njemu i odlučio ga kad-tad imati. Zlu ne trebalo.

– Zlu ne trebalo ha-ha-ha! Zgodno. Tko je to napravio?

– Rovatanci. Prokletnici su napravili mnogo toga, a neke stvari su zaista efikasne. I sam sam se uvjerio.

– Ha-ha… – ovog puta gotovo zareža Marduk – ne misliš valjda da će ti to pomoći?

– Itekako – bio je sve hrabriji Aberod.

Marduk, i dalje sjedeći, jedva primjetno ispruži ruku i snažan crveni mlaz pogodi Aberoda ravno u prsa. Odbije se od njega, a on se samo malo potrese.

– Vidiš, ha-ha-ha,… grgljao je zlotvor. Odmah zatim zamahne rukom i velika bijela munja pogodi Marduka. Ovaj nije ni trepnuo. Već u sljedećem trenu ga dostigne udarac mačem. Mač prođe kroz njega, a da ovaj nije ni osjetio.

Aberod se uplaši jednako kao kad je vidio Warina. Odjednom se cijeli počeo tresti osjećajući da je gadno precijenio svoje snage i da mu se približio stravičan kraj. Medaljon očito nije djelovao kako je očekivao.

– Slabo djeluje na mene, ha? – zlobno mu dobaci Marduk lagano ustajući.

Dograbio je nekadašnjeg podčinjenog za ono mjesto gdje mu je trebao biti vrat, a gdje se Aberodu nalazilo mračno zlokobno ždrijelo. Stiskao je svom snagom. Aberod je znao da broji zadnje sekunde svog demonskog života, pa očajnički uhvati medaljon i utisne ga Marduku u čelo. Drugi demon, Marduk, odskoči kao da ga je dotakao užareni čelik.
Činilo se da medaljon i nije bio baš tako bezopasan. Aberod ga podigne iznad glave i krene ka protivniku. Marduk lijeno dohvati dršku crvenog mača. Naglo ga trgne i svom snagom zamahne. Aberod u trenu ostade bez ruke koja je na podu grčevito stiskala plavi kamen. Kričao je neljudskim glasom znajući da sad sasvim sigurno odlazi u vječno prokletstvo. Strah ga je potpuno izbezumio pa je počeo panično skakati po sobi koja mu je odjednom postala pretijesna. Obuzet njime gotovo da nije ni osjećao bol zbog otkinute ruke.
Marduk ga je pratio pogledom. Kad je stao u najdaljem kutu sobe cvileći i moleći za milost, on se u djeliću sekunde stvori pred njim. Aberod svom snagom zaurla, zazivajući sve paklene sile da mu pomognu. No, one su očito bile potpuno naklonjene njegovom protivniku. Marduk zadovoljno odmjeri opaki crveni mač, a onda ga jednim potezom zabode kroz krljušti na grudima nemani. Stravičan krik se prolomi kroz noć, krik kojeg su se stanovnici grada još dugo sjećali. Aberod se dugo tresao dok je život polako curio iz njega. Kad se konačno smirio, Marduk se zadovoljno osmjehne.

– Tako prolaze oni koji meni stanu na put – procijedi kroz zube pa izađe van.

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save