Miro Gavran o Ivanu Kušanu
U utorak 20.11. 2012. godine, u 80 godini života preminuo je hrvatski književnik Ivan Kušan. Iako ćemo ga pamtiti kao autora brojnih priča i romana za djecu, od kojih su najpoznatiji ‘’Lažeš Melita’’, ‘’Koko u Parizu’’, ‘’Koko i duhovi’’, ‘’Zagonetni dječak’’ i ‘’Strašni kauboj’’, Ivan Kušan je bio također akademski slikar, dramtičar i prevoditelj. Izniman uspjeh njegovih djela doprinio je i filmskim adaptacijama, pa smo tako nedavno u kinima imali prilike gledati film ‘’Koko i duhovi’’ kojeg je režirao njegov sin Danijel Kušan. O kvaliteti njegovih romana i priča za djecu mnogo govori i činjenica da je dvaput bio nominiran za nagradu H. C. Andersen.
U prilog sjećanju na Ivana Kušana prenosimo članak Mire Gavrana ‘‘Osobno o Ivanu Kušanu’’ koji je objavljen u Vijencu, (broj 471, 22.03.2012.).
”Ivan Kušan intelektualno je radoznao i razigran dječak kojega sve zanima i koji svojom radošću čini druženje iznimno ugodnim”
– Profesore, da li vi… – oslovio sam prije dvadeset i jednu godinu Ivana Kušana – ali nije mi dopustio da dovršim rečenicu:
– Miro, mislim da je vrijeme da me prestaneš više oslovljavati „profesorom“, mi smo ipak kolege pisci, uz to prijatelji, a i to „vi“ je suvišno.
Taj razgovor događao se na šanku Teatra ITD, jedne večeri netom nakon što je završila predstava u velikoj dvorani.
Meni je ostalo u navici oslovljavati Kušana profesorom, jer mi je kao studentu dramaturgije na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti predavao dramsko pisanje, a Kušanu se moje oslovljavanje s vi, kao i profesorsko tituliranje, činilo nepotrebnom formalnošću.
– A kako da vas/tebe od sada oslovljavam? – zbunjeno sam ga zapitao.
–Ivo, samo Ivo – odgovorio mi je.
I doista je od te večeri Ivan Kušan za mene postao Ivo.
Čvrst oslonac pun dragocjenih savjeta
Cijenio sam ga i kao pisca i kao profesora i doista sam mnogo toga korisnoga od njega naučio.
Dok sam bio student, pored dramskih pokušaja, Ivo je rado čitao i moje prozne tekstove u rukopisu te mi znao dati dragocjene savjete kako poboljšati rečenicu, ili postupanje junaka učiniti uvjerljivijim, ili kako na efektniji način rasplesti priču. Nikada nije nametao svoje stavove kao sveznajući autoritet, uvijek su to bile tek kolegijalne sugestije. Nama studentima Ivo je pružao onoliko od svoga iskustva koliko smo mi bili spremni uzeti od njega.
U tim prvim studentskim mjesecima, dok sam kao golobradi dvadesetogodišnji mladić tražio način kako što sugestivnije prenijeti na papir svoje svjetove, Ivan Kušan bio mi je čvrst oslonac. Osoba koja mi je, unatoč mladenačkoj nesigurnosti, pomogla da dođem do životne i autorske samosvijesti.
Slučaj je htio da je Kušan postao za mene, kao budućega dramatičara, presudan pisac još u djetinjstvu. Naime, dogodilo se da je prva prava profesionalna predstava koju sam vidio bila njegova komedija Čaruga u režiji Tomislava Radića. Tu predstavu gledao sam u kinodvorani u Novoj Gradiški u izvedbi Bašićeva Teatra u gostima. Prštava razigrana komedija s plejadom odličnih popularnih glumaca ostavila je snažan dojam na dječaka iz provincije. Još danima potom bio sam u posebnom raspoloženju. Kada danas zagovaram i poštujem putujuće teatre, to je i radi tog nezaboravnog iskustva radosti koju sam i sam dodirnuo u susretu s kvalitetnim kazališnim činom dok sam živio u provinciji.
Kada sam nakon prijemnog ispita saznao da će mi autor komedije Čaruga predavati dramsko pisanje, bio sam istinski sretan.
Urednik koji je vjerovao u mene
Nakon što sam diplomirao, naše se druženje spontano nastavilo.
Godine 1988. napisao sam svoj prvi roman za djecu Svašta u mojoj glavi i predao ga na čitanje Ivi Kušanu. On je tada uređivao glasovitu biblioteku Hit-junior u izdavačkoj kući Znanje, dok je glavnim urednikom bio legendarni urednik i prevoditelj, Ivin prijatelj Zlatko Crnković.
Ivo i Zlatko povjerovali su u tu moju knjigu i odlučili je objaviti, a Ivo je kumovao naslovu toga romana. Naime, prva verzija naslova bila je Memoari jednoga djeteta, ali kada sam zapitao nekoliko desetogodišnjaka u parku znadu li značenje riječi memoari, a oni su na to negativno odgovorili, otišao sam do Ive i rekao mu:
– Morao bih promijeniti naziv, djeca ne znaju značenje riječi memoari, pa bi sutra mogli izbjeći posuditi u knjižnici knjigu za koju ne znaju o čemu govori.
Ivo je nato uzeo rukopis moga romana okrenuo prvu stranice i počeo je pažljivo iščitavati te odjednom rekao:
– Ovdje piše „u mojoj glavi svašta ima“, neka ti to bude naslov.
Ja sam se zamislio i uzvratio:
– Svašta u mojoj glavi, dobro zvuči – rekoh.
I tako je ostalo.
Cijenio sam Kušana kao pisca sjajne povijesne satire Svrha od slobode, volio sam njegove romane za djecu od Domaće zadaće do serijala o Koku, a posebno sam uživao u njegovoj knjizi Sto najvećih rupa, za koju sam često kolegama piscima govorio da je jedna od najboljih postmodernističkih knjiga, uz to beskrajno duhovita i otkačena.
Kada je prije petnaestak godina serija moždanih udara narušila Ivino zdravlje i vezala ga više uz postelju, nastavila su se naša druženja u njegovu novom stanu u Novoj Vesi, a posljednjih godina i u Domu za starije i nemoćne Sanatorij Ćorluka.
Radostan i vječno radoznao prijatelj
U posjet Kušanu u Sanatorij Ćorluka uvijek idem s Dubravkom Jelačićem Bužimskim. Ivo je i njemu bio urednik njegovih knjiga za mlade iz serijala o Martinu, koje je Dubravko objavio u Hit-junioru. Poput mene i Dubravko je prema Ivi osjećao zahvalnost kao prema uredniku, a istinski ga cijeni i kao pisca i kao čovjeka.
Naša druženja s Ivom, unatoč njegovoj bolesti, bila su i ostala ugodni razgovori o književnosti i umjetnosti. Kod Ive na noćnom ormariću uvijek je bila neka nova knjiga, nerijetko ruska, saznali bismo od njega mnogo toga što Dubravko i ja u žurbi propuštamo. Komentirali bismo sve aktualne društvene i kulturne događaje. Ivo je bio i ostao intelektualno radoznao i razigran dječak kojega sve zanima. Saznali bismo o čemu je razgovarao sa Zlatkom, s Pajom, sa Šmitom… vidjeli smo kako očinski prati sina Danijela u njegovu redateljskom sazrijevanju.
Nerijetko se Ivo u tim razgovorima vraća u svoje studentske dane s Likovne akademije, prisjećajući se svojih profesora i kolega studenata, a često su tema njegovih razgovora i Ivini kolege pisci iz krugovaškog naraštaja. Bužimski i ja s radošću svaki put odlazimo u posjet Ivi u Ćorluku, i svaki put imamo dilemu što mu ponijeti na dar – knjigu, vino ili žesticu. A Ivo nam se svaki put beskrajno obraduje i svojom radošću i nama učini druženje s njim iznimno ugodnim. Na kraju ovoga teksta reći ću tek to da je Ivo Kušan kao čovjek uvijek bio i ostao duhovit i zanimljiv te da je zato i njegova literatura tako zanimljiva i duhovita.
