O, kako je lijepo prigrliti tišinu, mir malenih jaslica u Betlehemu u vlastitome srcu.
Koliko često možemo priznati da mir tišine ispunja čitavo naše biće, kao što je one noći ispunio Svetu Obitelj u skromnoj betlehemskoj štalici?
Odbačeni od ljudi i izloženi prodornoj hladnoći… a ipak su u miru nastavili dalje, prihvaćajući Božju volju. Kakav divan prizor za razmatranje!
Teško je sačuvati mir usred patnja i nevolja koje podnosimo na ovome svijetu. Pravi je napor utišati bučne misli u našem umu i srcu kada se svijet čini poput nemirnog vrtuljka koji neprestano traži našu pozornost, uvijek nas nastojeći odvratiti od onoga što je doista važno.
Nažalost, mnogi uzalud traže nutarnji mir na pogrešnim mjestima. Najnoviji pametni telefon, najveći televizor, najbrži automobil ili najsjajniji dijamant neće nam dati nutarnji mir, bez obzira na to koliko nam marketinški stručnjaci to obećavali i koliko novca na njih potrošili (ili uštedjeli).
Moramo listati Sveto pismo i vratiti se onoj noći kako bismo pronašli uzorni primjer i izvor tišine, mira, radosti i nade.
Promatrajmo Djevicu Majku, Gospu, kako se ponizno, s majčinskom ljubavlju, nadvija nad kolijevkom svoga novorođenog Sina, u klanjanju Sinu Božjemu. Osjeća da malo toga može učiniti kako bi tjelesno utješila Njegovo sićušno tijelo, osim da Ga povije u povoje i privije božansko Dijete-Čovjeka uz svoje grudi. Za nju je to radost. To klanjanje, ta sveobuhvatna ljubav… dovoljni su.
Vidimo da je Marija u Svetom pismu tiha, osim kada nas želi dovesti k svome Sinu.
Zamislimo budnoga poočima svetoga Josipa, koji u tišini bdije dok skromni pastiri dolaze s obližnjih polja kako bi se pridružili njegovu klanjanju Svetom Djetetu, dugo iščekivanom Mesiji. Žrtvena odanost toga božanski određenog zaštitnika ispunja ga radošću… i to mu je dovoljno.
Ni jedna jedina riječ svetoga Josipa nije zapisana u Svetom pismu. Pa ipak, njegova je komunikacija s Bogom duboka i sigurna kroz njegova djela. On sluša. Njegova je tišina gorljivo svjedočanstvo potpune i bezrezervne usmjerenosti na Gospodina.
Primijetimo da je jedina „buka“ u evanđeoskim izvještajima o Isusovu rođenju veličanstveno klanjanje čete anđela koji siromašnim pastirima naviještaju najradosniju vijest cijele vječnosti:
„I u taj se čas pojavi s anđelom mnoštvo nebeske vojske, hvaleći Boga i govoreći: ‘Slava Bogu na visini, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim!’“
Jasno je da se čitavo Nebo raduje ostvarenju Božjega plana spasenja ljubljenoga ljudskog roda. Zamislite tu radost! Kad bismo čuli glasove anđela, vjerojatno bismo se srušili od strahopoštovanja pred tom ljepotom. Odmah bismo utišali rastresenosti svoga srca kako bismo se pridružili slavnom hvalospjevu i radosti anđela te noći. Ne bismo željeli biti „uključeni“ preko svojih uređaja. Ne bismo bili zaokupljeni društvenim mrežama, uronjeni u pametne telefone ili bježali u zabavu. Bili bismo prisutni!
Naš se duhovni život hrani tišinom. Sveta Terezija Avilska opisuje kontemplativnu molitvu kao „razgovor među prijateljima; to znači često uzimati vrijeme da budemo sami s Onim za kojega znamo da nas ljubi“. Kada to jednom naučimo, tada i onda kada više nismo izvanjski tihi, možemo čuvati nutarnju tišinu.
U svojoj knjizi Snaga tišine kardinal Robert Sarah naziva buku „diktaturom“ zbog vlasti koju ima nad našim životima. On primjećuje:
„Tišina nije odsutnost. Naprotiv, ona je očitovanje prisutnosti, najintenzivnije od svih prisutnosti. U suvremenom društvu tišina je pala na loš glas; to je simptom teške i zabrinjavajuće bolesti…“
Možda možemo nešto naučiti iz primjera naše Gospe u trenutku Isusova rođenja, kada je ona „pohranjivala sve te događaje i prebirala ih u svome srcu“.
Gospa nije trebala njegovati nutarnju tišinu jer ju je već u potpunosti posjedovala. No za nas se takva tišina mora njegovati. Molimo za milost da to uspijemo.
To zahtijeva žrtvu i svjesnu odluku, za razliku od pogodnosti trenutačnih odgovora s interneta i neposredne dostupnosti tisuća proizvoda nadohvat ruke (koji nam, ni manje ni više, stižu za dva dana!). Sa svakom novom pogodnošću čini se da se postavljaju novi zahtjevi pred naše vrijeme i pozornost. Kada se njima služimo, ne smijemo dopustiti da naruše naš nutarnji mir. Moramo čuvati tišinu srca. Ponekad to znači da se od njih moramo udaljiti.
Ovaj Božić možemo započeti iznova: odvajajući vrijeme za razmatranje i promatranje Svetoga Rođenja ne samo tijekom božićne liturgije, nego kroz cijelo božićno vrijeme (od Božića do Bogojavljenja, 6. siječnja… ili čak do Svijećnice, 2. veljače); utišavajući svoje telefone i druge uređaje kako bismo posvetili nepodijeljenu pozornost svojoj vjeri i svojim obiteljima; čuvajući i njegujući obiteljske božićne običaje u svome domu, kućnoj Crkvi.
Kako učimo čuvati nutarnju tišinu u svojim srcima, unatoč vlastitim padovima, možemo sačuvati nadu (sestru mira) i razmatrati pronicljivo zapažanje kardinala Saraha o životu našega Gospodina:
„Isus dolazi na ovu zemlju u mirnoj i tihoj noći, dok čovječanstvo spava… Njegovo je rođenje okruženo samoćom i tišinom… Trideset godina nitko Ga ne čuje. Krist živi u Nazaretu u velikoj jednostavnosti, skriven u tišini i poniznoj radionici Josipa, tesara (Mt 13,55). Sigurno je da već tada živi u molitvi, pokori i nutarnjoj sabranosti. Taj skriveni Isusov život odvija se u tihoj sjeni Božjoj.“
Tek kada najprije utišamo rastresenosti u svome srcu, Kristovo rođenje može u nama probuditi najbujniju radost i divljenje!
Izvor: Catholic Action for Faith and Family
Prijevod i uređivanje: Hrvatska udruga Benedikt
Poštovani,
Vama i članovima Vaših obitelji, kao i svim članovima i prijateljima Hrvatske udruge Benedikt, od srca želimo čestit i blagoslovljen Božić te sretnu i uspješnu Novu 2026. godinu!
