U hrvatskom je kolektivnom sjećanju kralj Tomislav najpopularniji vladar narodne dinastije, premda o drugim vladarima, i prije i poslije njega, znamo mnogo više. Posjedujemo čak sedam kamenih natpisa o Branimiru, niz darovnica Petra Krešimira IV., u detalje opisanu Zvonimirovu krunidbu u njegovoj zavjernici Velikom papi Grguru VII. O Tomislavu i njegovu dobu pak znamo iz pisma pape Ivana X. i akta crkvenih splitskih sabora, iz Historiae Salonitane Maior, iz bizantskih izvora Porfirogeneta, Cedrena i Zonare, te iz Barskog ljetopisa popa Dukljanina. Ne posjedujemo pak ni jedan ulomak s Tomislavovim imenom, ni jednu njegovu darovnicu, spomen ni o jednoj njegovoj zavjetnoj crkvi. No narodna predaja i historiografija upravo su njega izdvojile kao živi simbol narodne dinastije i začetnika hrvatske državnosti. A dobro znamo da narodna predaja, za razliku od legende i mita, čuva povijesnu istinu i da je dragocjena za pravu povijest jer nadopunjava materijalne izvore kada zakažu sile klasičnih središta.
Predaja je našeg naroda znala da je Tomislavu bilo najteže. U njegovo se vrijeme kako je Belloc naglasio u svojoj Europi i Vjeri činilo da je Europa osuđena na propast. S istoka dolinom Dunava napreduju poganski narodi, na jugu na Mediteranu i na Pirenejima caruje islam, a na sjeveru stalne borbe protiv gusara sa sjevera. Francuska je uznemirena do vrata Pariza, Britanija toliko opsjedana da se kralj Alfred skrivao. Cijela granica kršćanstva linija je tvrđava i stalnih bojnih polja. Da su vojne institucije Europe zakazale u toj borbi, Europa bi bila osuđena na propast jer ovi nisu kao barbari za antike ciljali na naseljavanje unutar Carstva, nego na njezino uništenje.
Tomislav je malo gradio i darivao. Nalikovao je onoj Bellocovoj slici Karla Velikog, uvijek u sedlu, u jednom dijelu godine na Pirenejima, u drugom na Elbi. Branimir je postigao međunarodno priznanje, Tomislav je Hrvatsku učvrstio do sjeverne granice nekadašnjeg Ilirika. Uz pomoć Rima, preustrojem Crkve u Hrvata, državi je udahnuo život. Uz starodrevne Hispaniju, Britaniju, Italiju i Galiju, Hrvatska je postala peta država katoličke Europe. Tomislav ju je učinio dijelom njene jezgre. Od Tomislava Hrvatska je Zapad, od Tomislava Hrvatska je dio nove Europe.
Chesterton nas uči da nije sretan onaj narod koji se mora vezati za svoje velikane. Da štujemo velike ljude u razdoblju slabosti. Da se držimo velikih kada smo maleni. Doista, Hrvati su tijekom povijesti, bez vladara svoje krvi i vlastite države, prionuli uspomeni na svoje nacionalne junake koji su branili interese naroda i njegovog državnog prava. Hrvati nisu imali luksuz poput npr. Francuza, koji su za svoj nacionalni simbol izabrali alegorijsku figuru djevojke Marianne, simbol Republike i revolucije, koju su različito prikazivali čas sa žitom, čas s ćupom, s frigijskom kapom, ali najčešće s trikolorom u rukama poput obnažene djevojke na Delacroixovoj Slobodi koja vodi narod. Hrvati za svoje velikane nisu birali alegorijske figure nego one stvarne – žive i mrtve, najčešće pak mučenike kojih nije nedostajalo: poput junaka iz krbavske i sisačke bitke, Gvozdanskog, Nikolu Sigetskog, ostale Zrinske i Frankopane, Radića i kardinala Stepinca jer je uspomena na njih čuvala i državnost i identitet koje su predaja i historiografija prenosile na sljedeće generacije i onda kada su institucije podlegle. Matoš je napisao da su za razliku od Engleza, Nijemaca i Francuza koji su se nemilosrdno obračunavali sa svojim izdajnicima, Hrvati takve često nagrađivali. Doista, brojni su Hrvati u službi mađaronske, germanofilske, talijanaške ili srpske politike uživali za života časti i počasti, no nakon svoje smrti odmah su pali u trajni zaborav. Tu su Hrvati bili nepogrješivi jer su kao mali narod morali biti nepogrješivi i za svoje su velikane birali ponajbolje. I ta ih je svijest očuvala kroz stoljeća. Hrvati su se vezali za Tomislava ne samo jer je bio prvi hrvatski kralj nego zbog toga što je, kako iščitavamo iz skromnih zapisa, stvorio državu reda, duha i slobode. Vezali su se za njega jer je sok te države kolao kroz stoljeća od korijena do krošnje i održao je živom i zelenom sve do našeg vremena.
Danas nije popularno govoriti o tradiciji jer da nas tradicija određuje, a da je svako određenje nepravedno i nepoželjno: ono vjersko, spolno, rasno, nacionalno. Danas nije popularno govoriti ni o zapadnoj civilizaciji jer živimo u vremenu fatalnog gubitka središta i samopouzdanja, kada caruje ideologija relativizma, nihilizma i posramljivanja čije nam okove nameću u našoj suvremenoj stvarnosti.
To je trenutak u kojemu podižemo ovu spomen-ploču. Podižemo ju u središtu grada Hvara, na njegovu trgu – agori, koja nije za nas samo Pjaca, nego je ona „dobra zemlja“ iz Prispodobe o sijaču, koja donosi plod, podižemo ju u srcu javnog života grada, položenu između katedrale i lože, tim središtima duha i demokracije, zakriljenih jakom tvrđavom i arsenalom. Spomen-ploča sve ih danas skladno povezuje kao sklopljene ruke Melkisedeka, i kralja i svećenika.
Na ovaj se trg ljeti slijeva na tisuće turista koji grad i otok Hvar ne biraju samo zbog njegovih plaža, hotela i restorana, jer bolje i drugdje mogu naći. Oni posjećuju Hvar zbog ovog uređenog mikroreda koji često ne prepoznaju, ali ga prepoznaje njihova urođena kršćanska duša koja iznutra grebe. Stoga ova spomen-ploča nije na korist samo našem narodu nego i drugima, jer nas Burke uči da u nama žive naši mrtvi predci i njihove vrline i mane i da se stoga povijest ne može graditi ispočetka, kako su nas uvjeravali prošla dva stoljeća, po cijenu milijunskih žrtava.
Mazzini je smatrao da je svakom narodu Božja providnost odredila njegovu posebnu povijesnu misiju. Kralju je Tomislavu putem dva ključna splitska sabora namijenila misiju evangelizacije, a na istu nas je posjetio sveti Ivan Pavao II. rekavši da smo „ narod nade“.
Narod smo „nove evangelizacije“, od Tomislava do danas. Po tome ova ploča, koju slijedom te naše misije podižemo za sebe i druge, sadrži svu snagu svemira. Podižemo ju kao zahvalu za sve naše naraštaje koji su krvlju i znojem gradili ono što nam je dalo snagu i ono što nas je održalo. Podižemo ju kao znak i kao jamstvo slobode. Zbog toga ovih nekoliko uklesanih riječi na ploči sažimaju čitav naš Ustav i čitav naš nacionalni program. Na spomen i slavu, kralju Tomislavu!
Napomena uredništva: prenesen je govor prof. dr. sc. J. Vrandečića prilikom otkrivanja i blagoslova spomen-ploče posvećene 1100. obljetnici Hrvatskoga Kraljevstva i u čast prvomu hrvatskom kralju Tomislavu u gradu Hvaru 7. veljače 2026. g. Događaj je organizirao Ogranak Matice hrvatske u Hvaru na čelu s predsjednikom, akademikom Kuzmom Kovačićem u zajedništvu s Gradom Hvarom.
Izvor teksta i fotografija: https://www.hkv.hr/kultura/47062-k-kovacic-zavrsno-svehrvatsko-slavlje-tomislavove-godine-u-hvaru.html
