U dvorani Nadbiskupskog sjemeništa u Splitu u četvrtak, 8. listopada 2026., predstavljena je knjiga „Nestali“ autora Romana Leljaka, posvećena masovnim stradanjima Hrvata nakon Drugoga svjetskog rata. Tijekom programa nastupila je i glazbena skupina „Hrvatske ruže“, koja je izvela pjesme „Ako ne znaš što je bilo“ i „Nestali“. Potonja pjesma, čiji je autor Nenad Ninčević, nadahnula je naslov istoimene knjige, čime je glazbeni dio večeri izravno upotpunio temu predstavljanja. Predstavljanje je organizirala Hrvatska udruga Benedikt.
Uvodnu riječ održao je poznati hrvatski skladatelj i tekstopisac Nenad Ninčević. U svojem se izlaganju osvrnuo na pjesmu „Nestali“, koju je napisao i po kojoj je knjiga dobila naslov. Istaknuo je da u pjesmi nema revanšizma ni mržnje, već isključivo ljubavi prema domovini i onima koji su za nju prolili svoju krv.
Ninčević je naglasio da je krajnje vrijeme da se politika, ali i svi mi, pokrenemo u radu za dobrobit domovine. „Postoje bolne teme o kojima se ne razgovara. Ne možemo ih više preskakati, moramo razgovarati o svemu, pa i o nestalima.“ Dodao je da se u društvu svako malo pojavljuju goruće teme, a da se već 80 godina ne uspijevamo pozabaviti nevinim ljudima koji su bez suda izgubili život i koji su zakopani negdje u Sloveniji. Krajnje je vrijeme, zaključio je, da to pitanje riješimo i „cvijet hrvatskoga naroda“ dovedemo kući.
Na kraju izlaganja Ninčević je najavio autora knjige. Prema njegovim riječima, Roman Leljak sam je otkrio Hudu Jamu, gdje su ljudi pokopani iza deset pregrada. Kada je ušao u Hudu Jamu, istu su ga večer zatvorili, a ujutro pustili, no Leljak je nastavio kopati. Nakon treće pregrade ljudi su postali sumnjičavi i nagovarali su ga da prestane. Nastavio je uporno kopati vlastitim sredstvima i novcem te je na desetoj pregradi ugledao ruku koja viri, što znači da je netko već probio prvu pregradu, ali nažalost samo rukom. Nakon toga otkopan je Barbarin rov, odnosno Huda Jama, u kojoj je pronađeno oko 3000 ljudi.
Potom se okupljenima obratio i sam autor. Knjiga „Nestali“ početak je velikoga i svake hvale vrijednoga Leljkova projekta popisivanja svih žrtava križnih putova. Dosad je popisao oko 46 800 osoba koje su umrle na križnom putu u Sloveniji. U prvoj je knjizi objavljeno 14 600 imena, jer ih u jedan svezak ne stane više. Nova će knjiga izlaziti svaka tri mjeseca, a projekt će obuhvatiti oko deset knjiga s popisom od 264 tisuće osoba koje su umrle na križnom putu u Sloveniji, Hrvatskoj, Srbiji i drugim zemljama nakon 9. svibnja 1945.
Podatke za ovaj golem projekt Leljak je primarno dobio od komisije koju je vodila Hrvatska katolička crkva pod vodstvom biskupa Mile Bogovića, a koji mu je popis osobno predao prije smrti. Popis je nastajao od 1990. do 1997., a nakon toga na njemu više nitko nije radio. Drugi izvor jest oko 142 žrtvoslovlja koja su povjesničari izrađivali u svojim gradovima od 1945. godine. Treći su izvor dokumenti iz slovenskih i beogradskih arhiva, kojima je Leljak upotpunio svoj rad na objedinjavanju svih tih podataka u jedan zajednički popis. Popis i dalje nastaje te zbog golema broja žrtava vjerojatno nikada neće biti potpun. Ipak, takav popis mora postojati, a rad koji je Leljak posvetio tom cilju zaslužuje svaku zahvalu i čast.
Riječ je o velikom zločinu nad jednim narodom od čijih se posljedica ni nakon 80 godina nismo oporavili. Nestale su cijele generacije. Muškarci u najboljim godinama ostavili su svoje kosti od Bleiburga, preko Celja i Maribora, koji su najveće stratište u povijesti hrvatskoga naroda, zatim na Macelju, u Jazovki, Osijeku i Beogradu, sve do Bitole. Broj je golem i ne postoji riječ koja bi ga dostojno opisala.
U drugome dijelu knjige Leljak donosi sveobuhvatno istraživanje temeljeno na dokumentima, ponajprije izvornim partizanskim zapisnicima koje je pronašao i u kojima se spominju počinjene likvidacije. Primjerice, u jednom je zapisniku pronašao podatak da je od 9. svibnja do lipnja 1945. na ušće Drave u Dunav svakodnevno stizalo oko 50 tijela.
Od 2020. do 2023. eshumirana je jedna od jama Kočevskog roga. Iz nje je izvađeno 3400 tijela, od kojih više od 2000 pripada Hrvatima. O tome, kako je rečeno, nema ni riječi u hrvatskim medijima jer se o tome nije govorilo. Posmrtni ostaci i danas čekaju u jednom komunalnom poduzeću, a nitko ih ne želi pokopati. Traženo je da se pokopaju u Ljubljani, no tadašnji gradonačelnik to nije dopustio. Pokrenuti su novi postupci koji će, nadamo se, rezultirati dostojnim pokopom žrtava.
Hrvatska bi trebala iskoristiti činjenicu da je sadašnji slovenski premijer Janez Janša iznimno naklonjen Hrvatima i ima osobni interes da se hrvatske žrtve eshumiraju i dostojno pokopaju. Janšin je otac kao mladić odveden u Kočevski rog, gdje su ga, kao i ostale, pokušali strijeljati. Prije strijeljanja skočio je u jamu, pokrio se tijelima i kasnije pobjegao sa stratišta. To je velika prilika da hrvatska strana napokon riješi pitanje više od 200 000 Hrvata koji već 80 godina čekaju povratak kući.
Leljak je nekoliko godina tragao za jednim tunelom. Prema nekoliko dokumenata, kod Vojnića (u Karlovačkoj županiji) nalazio se željeznički tunel koji su 1945. na jednoj strani zatvorili, u njega ugurali više od 2000 ljudi, a zatim minirali drugu stranu. U listopadu 2025. potres je u tom području otvorio dio tunela. Iznad tunela cesta je izgrađena pedesetih godina 20. stoljeća, pri čemu je tunel zatvoren s obje strane pa se ništa nije vidjelo. Desetak dana nakon potresa došla je hrvatska vojska, označila područje, a svi su očekivali da će se tunel uskoro otvoriti i da će tijela više od 2000 ljudi biti izvađena. Međutim, od listopada 2025. do danas, dakle gotovo godinu dana, na mjestu su samo zaštitne trake i ništa nije učinjeno. U međuvremenu je Leljak otkrio dokumente koje posjeduje hrvatski MUP. Godine 1995. nekoliko se Srba vratilo u to područje. Dvojica su policiji prijavila postojanje tunela i čak su joj dostavila njegovu skicu. Hrvatska policija, dakle, od 1995. zna za tunel i za počinitelje zločina, a ipak se ništa nije poduzelo da se žrtve dostojno pokopaju.
Godine 2018. Leljak je s trojicom članova udruge „Huda Jama“ u Radečama otkrio vojarnu punu kostiju hrvatskih civila. Radeče su u Drugome svjetskom ratu bile strateški važne jer je kroz njih prolazila željeznička pruga kojom se prevozilo oružje za Grčku, pa je partizanima bilo najpogodnije minirati upravo tu prugu. Tada su od Radeča do Celja svakog kilometra gradili bunkere i punili ih žrtvama. Kada su otvorili jedan od bunkera i uklonili beton, naišli su na redove i redove kostiju. Nakon što su nalaz prijavili policiji, glavni državni tužitelj Republike Slovenije podnio je protiv njih četvorice kaznenu prijavu zbog oskvrnuća grobišta. Nakon pet godina suđenja oslobođeni su, no oslobođeni su ne zato što nije bilo pravne osnove za tužbu, već zato što su stratišta pogrešno evidentirana. Najtužniji dio suđenja nije bilo pitanje što učiniti sa žrtvama i koliko ih ima, nego činjenica da je bunker jednostavno ponovno zazidan jer je slovenska komisija ocijenila da je riječ o hrvatskim žrtvama i da je to problem Hrvatske, a ne Slovenije. To je samo jedan od događaja koje je Leljak proživio. Unatoč nepravdi koju je doživio i koju i dalje doživljava, nastavlja uzdignuta čela raditi za dobrobit hrvatskoga naroda, kulture, povijesti i budućih naraštaja.
