S vrha brežuljka orilo se veselo vriskanje. Ratnici su gledali poskakujući od oduševljenja. Radosno su trljali oči, što zbog snažnog bljeska, što zbog nevjerice. Četvorica se prijatelja spustiše u dolinu koja je nakon udara izgledala zaista zastrašujuće. Na mnogo mjesta tlo se dimilo i pušilo, a posvud naokolo šištalo je i krckalo.

Devetnaesto poglavlje

Dva dana kasnije, kad je oduševljenje malo splasnulo, Jonas je sjeo na osamljeno mjesto pažljivo promatrajući stvari koje su bile u sanduku s mačem. Uzeo je zamotani predmet i skinuo tkaninu. Unutra je uistinu bila knjiga. Čim je razmotao tkaninu ispadne jedan papir koji je bio ostavljen zajedno s njom. Jonas ga uzme u ruku i baci pogled na koricu knjige. Pisalo je: Rovatanska kratka povijest i najveća dostignuća – napisao pjesnik Onatar.

Zatim pogleda list papira. Na njemu je čitkim rukopisom bio napisan sljedeći tekst:

`Ja, Gevin, pri punoj svojoj svijesti i s jasnom namjerom, donio sam ovaj sanduk na najmračnije mjesto na svijetu. Mnogi su se već polakomili za njim želeći se domoći njegovog sadržaja. Ako bi ovi predmeti dospjeli u krive ruke, a poglavito pri tom mislim na mač, nad cijeli svijet bi se nadvila velika opasnost. Na ovom mjestu će do sanduka moći dospjeti samo jedan čovjek, čovjek hrabar i dostojan njegova sadržaja, čovjek koji ga neće zlorabiti, a samo onaj koji uspješno prođe sve opasnosti i teške ispite koji ga čekaju na putu do ovog mjesta bit će dostojan. Samo će taj čovjek moći pronaći sanduk i upotrijebiti ono što je u njemu.
Moćni blagoslov čuva ga čak i od pogleda demona.
Neka se sadržaj ovog sanduka upotrijebi za borbu protiv zla, dakle za onaj cilj u koji je plemeniti rovatanski narod uložio najveći svoj trud i potrošio najveći dio svoje slavne povijesti. Tebe časni nalazniče pozivam da ne podlegneš negativnim porivima koji će pratiti tvoj rast uz ovaj sveti mač.`

Znači plemeniti Rovatanac je namjerno ostavio sanduk na onom groznom mjestu. Umijeće prolaska do samog sanduka bilo je konačan test sposobnosti i dostojnosti. Jonas zadovoljno uzdahne:
– Pa, ja sam izgleda položio taj čudni test. Znači ovaj mač je moćniji od ostala tri – razmišljao je – ali je, izgleda, i puno opasniji jer može povući svog gospodara na stranu zla… ja sam položio težak test pa ću valjda uspjeti odoljeti i toj napasti.

Promatrao je mač još uvijek mu se diveći. Zatim uzme štit i lagano ga zavrti u ruci. Bio je od nekakvog iznimno čvrstog, a vrlo laganog materijala. Savršeno je pristajao maču. Onih nekoliko medaljona bili su složeni na tlu ispred njega, a do njih je bila kutijica koju Jonas nikako nije mogao otvoriti. Bila je zatvorena malenom, ali jako čvrstom i kompliciranom bravom. Na kutiji je bilo nešto napisano, nažalost nekakvim nerazumljivim jezikom.

– Čemu li to služi?- prene ga Ejnarov glas. Pokazivao je na predmete pred Jonasom.

– Pojma nemam. Valjda ću ovdje pronaći odgovor – Jonas uzme knjigu i lagano je počne listati. Nailazio je na mnoge zanimljive detalje o rovatanskoj povijesti i o povijesti njihove borbe sa silama tame. Oduševljavao se njihovim zanosom i predanošću, divio se njihovoj iskrenosti i spremnosti na otpor čak i kad je to izgledalo potpuno beznadno.
Čitajući o povijesti tog naroda uglavnom je potvrdio svoje dotadašnje znanje o njemu. Naime, znao je da su Rovatanci nekad davno nastavali maleni dio današnje Asurije. Mnogi su vjerovali da se njihova domovina nalazila točno u centralnom dijelu te velike kraljevine, a drugi su, posve uvjereni da su u pravu, kazivali da su Rovatanci obitavali negdje u njenom istočnom dijelu. Autor knjižice nije naznačio gdje su njegovi preci nekad živjeli jer je taj kraj jednostavno nazivao pradomovinom. Kasnije su se za velike seobe naroda pomakli više na jug i na zapad. O tome već postoje sigurni dokazi. Uvijek su se svim silama borili protiv nepravde i općenito se držalo da su gotovo neporočan narod. Da, o njima se uvijek govorilo kao o narodu pa su oni kao narod bili plemeniti i vrijedni. Kod drugih se spominjalo pojednice koji su znali biti heroji ili plašljivci, dobri ili loši, ali Rovatanci su oduvijek spominjani kao cjelina, kao jedno biće. Kad se zna da su nerijetko smatrani potomcima drevnih Artanaca, onda to i nije bilo čudno. Naime, ako je netko i dvojio o poštenju Rovatanaca (bilo naroda, bilo rijetkih pojedinaca koji su se tu i tamo spominjali), čast i poštenje Artanaca nikad nitko nije dovodio u pitanje. Svi su znali da su oni bili pravi nebeski odsjaj, nažalost odsjaj koji je već odavna ugašen. Za njih se znalo reći da nisu bili ljudi nego dobri duhovi u ljudskom obličju. Kako su nestali i gdje su živjeli ostala je velika nepoznanica. Tek su tu i tamo spominjani u starim spisima koji su se mogli pronaći u rijetkim arhivima većih gradova Aremije i Asurije. Narodna predaja o njima u nekim krajevima bijaše još uvijek živa, a u novije vrijeme se često njihova povijest preplitala s rovatanskom. Mlađe su generacije teško razlikovale ta dva naroda, bolje kazano predaje o njima. Nažalost, kako nam je poznato, već su i Rovatanci bili gotovo istrebljeni. Zlo se neviđenom silom obrušilo najprije na Artance, a kasnije i na njih. Zna se pouzdano da su Artanci izumili mnoge korisne stvari, a među njima su posebno mjesto zauzimali predmeti koji su bili brana zlu i oruđe protiv njega. Kasnije su njihovu tradiciju nastavili Rovatanci.
Potpuna suprotnost Rovatancima bijahu Angri. Onatar ih je spomenuo na nekoliko mjesta. Ti ljudi sa sjevera bijahu oličenje zla. Živjeli su od pljačke i razbojstava, a nisu prezali ni od najgorih zločina. Neki su vjerovali da su nekad nastavali drevni Erid, no vjerojatnija je teorija da su u vrijeme procvata tog grada bili tek divlja plemena koja su harala širokim prostranstvima oko njega. Kad je Erid uništen u davnoj katastrofi koja ga je pogodila, napustili su one krajeve jer su postali nepogodni za život. Krstarili su uglavnom ledenim područjima na sjeveru Asurije i Aremije odakle su ponekad kretali u krvave pohode na jug. Često su se na njihovu putu nalazila nekad slobodna prostranstva koja se prostirahu između dviju kraljevina. Zato nije bilo čudno da su se pridružili Prokasu.

Ejnar je u međuvremenu odšetao malo dalje stalno razmišljajući što bi sad trebali učiniti. Poslijepodne će imati ozbiljan sastanak na kojem će pokušat naći neko pametno rješenje. Gledao je revlonce kako bezbrižno trčkaraju neprestano zbijajući šale. Stalno su se igrali i veselili. Neki su se spretno pentrali po stablima izvodeći vratolomije od kojih je zastajao dah. Činilo mu se da se koji put svojski trude ne bi li zadivili goste. Katkad bi letjeli sa stabla na stablo upotrebljavajući neku vrstu krila koja su sami izradili. Ejnar je bio njima istinski oduševljen. Na poseban način ga se dojmila nevinost i čistoća kojom su ova mala stvorenja naprosto zračila. Činilo mu se da jednostavno ne znaju što je zlo i patnja, a što žalost i tuga.

– Kako je moguća takva suprotnost između ovoga ovdje i onoga vani? – teško uzdahne.

– Kako je moguće da se dogodi takva strahota kad je ovdje sve tako savršeno? Kako je moguće da netko uopće ima potrebu da bude zao? Mislim da bi se i najgori demon na ovom mjestu morao zamisliti… – misli su mu lutale, a onda se ispod glasa zapita: – A što da uradimo? Napasti ili čekati njihov potez?
Ispred sebe ugleda Aretusa. Dogovore se da će odmah poslije ručka okupiti ljude na dogovor.

……

Nakon pažljivog razmatranja situacije odlučeno je da se jedna grupa odvažnih boraca uputi u blizinu Wiltona. Znatiželjno promatrajući čarobno ogledalo, Ragmar je primijetio da se u Toruku, malenom gradiću položenom nešto južnije od Wiltona, vrši strašan teror nad lokalnim stanovništvom. Izgleda da su se ljudi zbog nečega pobunili pa su pozvane kraljevske trupe da mačevima uvedu red. Prava strahota valjala se prema tom naselju s juga. Bile su to horde nakaznih spodoba koje su zacijelo žurile sprovesti svoj krvavi pir. Trebao im je nepun dan da stignu do odredišta. Ragmar je bio užasnut onim što se trebalo dogoditi uvjeren da se tim ljudima nikako ne može pomoći.

No, tada se javi Petas: – Onaj portal kojim smo pobjegli iz okolice Mokasa nije jedini koji vodi do ovog mjesta. Ima ih ukupno pet, a jedan od njih se nalazi na skrovitom mjestu blizu Wiltona. Ako biste odmah krenuli onamo možda stignete prije ovih hordi. Još nije sve izgubljeno.

Borcima nije trebalo govoriti dva puta. Za čas su bili pod punom opremom i slijedili Petasa koji ih je vodio ka drugom portalu. Uskoro su bili na drugom kraju, dakle blizu Wiltona. Potjeraše konje ka jugu i pred večer ugledaju onaj gradić. Zlokobna stvorenja još nisu bila blizu. Očekivali su ih tek kroz koji sat, a za to vrijeme su se odlučili obračunati s vojnim trupama. Kraljevih vojnika nije bilo mnogo, tek oko dvadesetak pa nije trebalo puno vremena i truda da s njima izađu na kraj. Iznenadili su ih i brzo onesposobili. Potom ih zavezane strpaše u jednu praznu štalu na rubu gradića. Nakon obavljenog prvog dijela posla, na pogodnom su mjestu postavili zasjedu nadolazećim spodobama i čekali. Bilo ih je strah da sa sjenama ne bude kakav morg. On bi ih zacijelo osjetio pa bi im propalo iznenađenje. Međutim, sad su imali paretske mačeve, a Jonas se zadovoljno smiješio jer je čitajući knjigu saznao kako se trebaju upotrijebiti da bi bili posebno efikasni.

Mladić je u tom trenu sa svojim suborcima stajao na brežuljku koji se nadnosio nad malenom dolinom. Dolina se kupala u mjesečini. Vidljivost je bila sasvim dovoljna da na pristojnoj udaljenosti mogu vidjeti kad spodobe naiđu.
Primijetit ćemo ih čim stupe u dolinu, razmišljao je Jonas. Valjda ih čudovišta, ako je s njima morg, neće prije toga osjetiti.
Nisu dugo čekali kad u gluhoj tišini noći začuše tiho udaranje kopita o kamenje. Pratio ga je struganje i jedva čujno njištanje.

– Tu su  -uzbuđeno prošapta Ragmar. Holdar koji je ležao pored njega i napeto zurio u mrak, svom snagom stisne teški mač. Naježi se sjetivši se crnog čudovišta s kojim se nedavno borio.

– Bit će gadno ako onaj mač zakaže – pomisli zadrhtavši, dijelom od svježine kojom je prohladna noć štipala strpljive i hrabre ljude, ali još više od straha koji je izazivalo ovo neprijatno prisjećanje.

Tamna masa se lagano valjala srebrom obasjanom dolinom. Kad su došli do polovice doline odjednom stadoše. Nisu se micali ni koraka dalje.

– Prokletnici su nas osjetili. Što ćemo sad?- začuje Jonas Aretusov glas.

– Napast ćemo ih – odvrati mladić.

– Ti lezi tu gdje jesi  -Ejnar rukom pritisne Erica. Ovaj mu se kiselo nasmiješi i klimne glavom.

Jonas se lagano počne spuštati niz brežuljak, a za njim su išli Aretus, Ejnar i Visoki.
Dolje pred njima se odjednom dvije goleme mračne prilike izdvoje iz mase na sredini doline i krenu lagano naprijed. Cijelom dolinom se zaori grozan urlik, urlik koji je onome koji ga prvi put čuje doslovno ledio krv u žilama. Bio je to urlik bijesnog morga. Dva čudovišta su se lagano približavala, a mračna gomila se polako zagiba za njima.
Jonas stane i pažljivo pogleda dolje. One dvije zvijeri su već jurile punom snagom.
Četvorica prijatelja sjahaše i stanu jedan pored drugog. Jonas izvuče svoj mač i podigne ga uvis. Isto učine i ostala trojica, a onda zavikaše uglas: – Smrt paklenim spodobama, smrt Marduku!

Nakon toga ukrstiše mačeve i dogodi se nešto što je teško riječima opisati. Oko mjesta na kojem su stajali u djeliću sekunde se stvorila tako jaka svjetlost da je na trenutak obasjala cijelu dolinu. Bljesnula je jače nego sunce usred dana istovremeno prouzročivši pravi pomor među spodobama u dolini. Prvi su se na udaru našli morzi koje je snažni svjetlosni val zbrisao s lica zemlje. Malo kasnije isto se dogodilo gotovo svim ostalim nakazama. Pod strašnim udarom moćne sile naprosto su se raspadale.
S vrha brežuljka orilo se veselo vriskanje. Ratnici su gledali poskakujući od oduševljenja. Radosno su trljali oči, što zbog snažnog bljeska, što zbog nevjerice. Četvorica se prijatelja spustiše u dolinu koja je nakon udara izgledala zaista zastrašujuće. Na mnogo mjesta tlo se dimilo i pušilo, a posvud naokolo šištalo je i krckalo. Aretus, Ejnar i Visoki se začudiše kad su naišli na tri spodobe koje su stajale gotovo neozlijeđene. Jonas im je polako prilazio, a u ruci mu je igrao sjajni mač. Činilo mu se da žudi da poskoči i prereže zelenkasto-sivkaste vratove ovih rugoba. Prilazeći, nekoliko puta je zamahnuo, a silina energije koja se prenijela u sječivo gotovo bi ga odlijepila od tla. Mač je upio svu njegovu silu i onda je udeseterostručio. Jonas poskoči i nađe se pred jednom spodobom. Svim bićem je želio udariti i prerezati joj vrat, a kasnije što bude. Ionako je to obična zločesta kreatura koja, na koncu, i ne zaslužuje ništa bolje. Ako to što uradi i bude loše – a zašto bi bilo loše, pitao se – uvijek će to kasnije moći popraviti. Nema loše stvari koja se ne može popraviti, slasno uzdahnu i podigne mač. U taj čas ugleda Erica kako im znatiželjno prilazi. Sljedeći tren pogled mu zapne na spodobi pred njim. Onda opet pogleda brata, pa lomeći teškim naporom ubilačku želju u sebi polako spusti mač.
Sjeo je na spaljenu zemlju, a iz njega se pušilo jednako kao i iz nje. Malo je trebalo da ga zlo povuče.

– Morat ću ubuduće biti puno oprezniji – zamišljeno prošapta.

Kad su mu prišli Aretus, Ejnar i Visoki, Jonas im reče da ne diraju one tri nepokretne prilike jer su sad u povratnom procesu. Objasni im da se nisu potpuno pretvorile u paklene spodobe, a da je udruženo djelovanje četiriju mačeva bilo slično onome događaju u dolini. Sila koju su stvarali uništavala je samo ono što je bilo zlo, dok je sve drugo ostajalo netaknuto ili je započinjalo proces povratka u pozitivno stanje. Na sličan način su i one tri sjene u dolini bile spašene.
Malo kasnije hrabri ratnici krenuše natrag. Ujutro su stigli pred portal. Pažljivo su uklonili sve tragove i vratili se u revlonsku dolinu. Prije toga su organizirali brzu evakuaciju stanovnika nesretnog naselja, jer bi zločinci zasigurno vrlo brzo po njima udarili još većom žestinom. Evakuirali su ih preko revlonske doline daleko na jug, u onu skrovitu dolinu koju su pronašli nakon pokolja u Carasu.
Pred čarobnim ogledalom su postavili stražara koji je pazio, koliko se to na taj način moglo, da se ne dogodi štogod nepredviđeno.
Na to nije trebalo dugo čekati. Velika vojska je već idućeg dana napredovala prema onom istom naselju, ne znajući da je već napušteno. Marduk je, po svemu sudeći, odmah saznao da mu je nešto pošlo po zlu, pa je sad slao mnogo jaču vojsku. Bilo je tu zacijelo nekoliko stotina uvježbanih bojovnika, a među njima se moglo uočiti i desetak opasnih nazera. Na čelu vojske jahalo je desetak brzih konjanika koji su izviđali teren. Za otprilike dva sata trebali su proći blizu mjesta na kojem se nalazio portal pa su stanovnici skrovite doline užurbano uzimali svoje naoružanje hitajući u još jednu bitku. Za tren su bili na drugoj strani. Uputiše se odmah na jedno mjesto za koje su već otprije zaključili da će u ovakvom slučaju biti pogodno za zasjedu. Na vrijeme su se sakrili i sad su strpljivo čekali protivnike. Uskoro se pojaviše tri konjanika. Pažljivo su promatrali teren pred sobom, a kako nisu vidjeli ništa sumnjivo oprezno nastaviše dalje. Uskoro su se našli na dometu preciznih strijelaca. Kad su ih vidjeli još su se jedino mogli predati ili uludo izginuti.
Uskoro se pojavio i ostali dio Wiltonske vojske. Nisu vidjeli ništa sumnjivo pa su polako napredovali prema blagom uzvišenju na kome su ih čekali branitelji. Ovo mjesto je jako sličilo onome od prethodnog dana samo je dolina kojom se kretala neprijateljska vojska bila puno veća.
Za nekoliko trenutaka odigra se gotovo identična bitka. Četvorica nositelja mača ukrstiše svoje moćno oružje i neprijateljske trupe za čas bijahu potpuno poražene. Sad je ostalo mnogo onih koji su bili tek taknuti zlom. Oni su se nakon dolaska u revlonsku dolinu i oporavka od nekoliko dana pridružili Jonasovim trupama. Mladić je odmah nakon okršaja još jednom vodio tešku borbu s golemim ubilačkim porivom. Dok je gledao nemoćne ljude kako nakon poraza sjede na konjima ništa ne shvaćajući, pržila ga je želja da ih pobije. Teškom mukom se svladavao. Svakom novom bitkom taj mučni poriv bio je, na svu sreću, sve slabiji. Vremenom je mladić ukrotio moćni mač, a svoju ionako jaku volju posve očeličio.
Branitelji su s vremena na vrijeme imali slične akcije, a nakon svake bitke njihov broj je bivao sve veći. Znali su da Marduk intenzivno traga za njima, a također su znali da mu je reputacija ozbiljno poljuljana i da će morati hitno nešto poduzeti.
Prošlo je nekoliko tjedana od pronalaska mača. Broj branitelja se već povećao na više stotina, pa im je skrovita dolina postala tijesna. Zato je dio ratnika pošao na daleki jug.

Povremeno se na čarobnom ogledalu moglo vidjeti neprijatelje kako tragaju za njima. Bijesno su rušili sve što im je bilo na putu, ubijajući one na koje bi pala i najmanja sumnja. Očito je zlo poludjelo, a nitko osim Jonasovih boraca nije mu mogao stati na put. Činilo se da je došlo vrijeme za konačan obračun tim prije što je lukavi Marduk uspio i svoje poraze prikazati kao uspjeh. U nekoliko je navrata prizvao sjene i njih proglasio glavnim krivcima za sve napade. Potom ih je uništavao. Tim potezom je kupio nešto vremena nadajući se da će uskoro otkriti gdje se skrivaju neprijatelji. Često su njegove ophodnje krstarile oko mjesta gdje su bili izlazi iz portala tražeći i najmanji trag koji bi im pomogao, ali su se uvijek vraćale neobavljena posla. Tragovi su vodili u pećine, a onda su iznenada prestajali. Bjegunci kao da su u zemlju propadali.
U međuvremenu je Jonas do kraja pročitao knjigu koju su pronašli u eridskim ruševinama. U njoj je bilo detaljno zapisano sve o brojnim pothvatima koje su Rovatanci poduzimali kroz svoju povijest, ali, što je još važnije, o brojnim predmetima koje su tijekom vremena stvorili pokušavajući se suprotstaviti zlu. Nažalost, mnogi od opisanih predmeta su tijekom vremena bili izgubljeni, ali najvažniji od svih, četvrti mač, bijaše tu. Jonas je o maču i prije znao skoro sve, no sad je saznao da onaj mali štit u kombinaciji s djelovanjem mača može izdržati i najžešći napad crne magije. Također je sve saznao o četiri pronađena medaljona. Tri su mogla zaštiti od manjih demonskih utjecaja, a jedan je onome koji ga nosi davao moć da uoči demone koji su svima ostalima bili skriveni. Taj medaljon je u okruglom zlatnom okviru imao pričvršćen prozirni kristal u kojem se nalazio bijeli kamenčić. Sve ovo je visjelo o debelom zlatnom lancu.
O kutijici s čudnim natpisom koju nije mogao otvoriti nije našao nikakav tekst.

……

Stanovnici ove predivne i mirom oplemenjene doline, živjeli su zadnjih dana u uvjerenju da su na sigurnom i da je samo pitanje vremena kad će takvim učiniti cijeli svijet. Moglo bi se kazati da je njihova glavna briga kroz sve to vrijeme bio Zoras. On se mogao sjetiti ovog mjesta, ali, ako je i prešao na Mardukovu stranu, što nije bilo sigurno, čini se da se nije dosjetio da bi oni mogli biti ovdje. Tek sad se moglo vidjeti koliko je stari Petas ispravno postupio kad im nije kazao za portale. Sve da Zoras i želi izdati svoje nekadašnje prijatelje, teško bi mu revlonska dolina pala na pamet jer su se svi napadi na Mardukove postrojbe događali blizu Wiltona i Mokasa, a dolina je bila daleko odatle. No, ipak, znajući da dolina nije potpuna tajna, branitelji su stalno morali biti na oprezu.

……

Marduk je šetao po sobi nervozno otpuhujući. Odnedavno su se dogodile mnoge loše stvari kojima se baš i nije nadao. Prokleti mladić je našao onaj nesretni mač, a on nikako nije očekivao da je to oružje uistinu toliko moćno. Njemu uvijek mrski Rovatanci uspjeli su napraviti nešto zbog čega se čak i on morao zamisliti. Mač nije, kao sve ostalo do sada, bio posve smiješan i djetinjast. Ona tri prijašnja mača su kod Marduka mogla izazvati jedino veselje. Mogli su, naime, uplašiti morge ili kakvog njegovog beznačajnog slugu sličnog bijednom Aberodu. Pa čak ni njemu nisu mogli ništa, a kamoli nekom ozbiljnijem. Sve i da su mogli bilo je samo pitanje vremena kad će nositelji mačeva izginuti. Sve skupa, to je bilo nešto gotovo potpuno beznačajno. Doduše, prvi put su i njihovom moći bili iznenađeni, a to je najbolje prije nekoliko godina osjetio glupi Prokas. No, sad su nastupila neka druga vremena.
Ipak, zbog straha nekih spodoba, odlučio je odmah na početku doći glave nositeljima mačeva. Nisu uspjeli u tom naumu, ali to Marduka nije posebno brinulo. Točnije nije ga gotovo uopće brinulo. Unatoč tome nije htio da pronađu onaj četvrti mač, jer je mogao nanijeti nepotrebnu štetu. Zato je poduzeo potrebne mjere u tom pravcu. Zaista je mislio da je nemoguće da se netko probije do mjesta za koje su mu tvrdili da bi na njemu trebao biti taj nesretni mač. Međutim, mladić i njegov pratitelj su ipak uspjeli svladati sve prepreke. Bio je iznenađen, ali opet nimalo zabrinut. Prokleti Aberod, da njega nije bilo ne bi nikad uspjeli… No, ovo sad je ipak nešto drugo. Mač je tu i to moćniji nego što je mogao i pomisliti. Donio mu je bar dvije velike brige.
Prva loša stvar bilo je rušenje njegova ugleda. Naime, neki ljudi su počeli širiti glasine kako čak ni on nije svemoguć. Govorili su da čak ni on ne može izaći na kraj sa svim problemima. Ono božansko udivljenje bijednih glupaka prema njemu, počelo je polako kopniti. No, bar su još uvijek vjerovali da su ovi napadači na njegove postrojbe zločinci i pljačkaši. On se svojski potrudio da ih nakon svakog okršaja prikaže takvima. To nije bio nikakav problem jer su ljudi začas nasjedali njegovoj propagandi. No, njegov lik je, htio on to priznati ili ne, izgubio dio nekadašnjeg sjaja. To mu nije trebalo jer nije bio siguran do kad će ovo trajati i u što se sve može izroditi. Osim toga prilično mu se žurilo da sve konačno privede kraju.
Drugi veliki problem bio je strah koji se počeo uvlačiti među njegove sluge. Posebno se to odnosilo na manje demone i druge paklene zvijeri kojima nije bilo jasno što se točno događa niti kakav je sad odnos snaga. Oni bliski njemu, kao Enodus i brojni drugi, nisu se previše bojali jer su imali povjerenja u njegovu snagu i moć. Oni niži i slabiji su strepili. Bojali su se pakla jer su tu, u slučaju poraza, morali biti sami sa sobom. A tada bi pakao i njima bio pravi pakao. Sve ih je morao uvjeriti da je on taj koji vlada situacijom. Doduše, nije to morao, jer ih je mogao uništiti ili im zaprijetiti, no ta mu se opcija nije sviđala. To bi učinio Aberod da je na njegovu mjestu, no on to ne želi. On želi da ga svi slijede jer je to njihova volja. Čak i ljudi. Njih bi mogao začas uništiti, mogao bi im do kraja uzeti slobodu, mogao bi ih prisiliti na sve što poželi. Ne, ne… on želi da ga oni slijede iz osobnog uvjerenja da je to ispravno, ma koliko to, u stvari, bilo pogrešno i okrenuto protiv njih. U tom prikazivanju najgore i najpodlije laži najvećom, najočitijom i najprivlačnijom istinom, zaista mu nije bilo ravna. Dobro je to znao i zato se otvoreno divio samome sebi.
Moglo bi se čak dogoditi da zbog ovih zadnjih događaja izbije kakva pobuna među paklenim zvijerima. Kad je malo bolje razmislio ipak zaključi da je to gotovo nemoguće jer su ga se previše bojali. Ali opet, zar ga se i Aberod nije bojao pa ga je ipak napao?… Tko zna što je sve moguće zbog ove šačice bijednika koji mu se usuđuju suprotstaviti? Crv sumnje mu nikako nije dao mira, pa mu se sam po sebi nametao zaključak da mora biti brz i čim prije uništiti neprijatelje.

Činilo se da zaista ima mjesta brizi pa je pozvao Enodusa, Ibadora, i Esagara na razgovor. Bila je to demonska trojka od maksimalnog povjerenja, a trebali su stići svaki čas. Bilo mu je žao što im se ne može pridružiti i Aperos, no budala je sama kriva. Ova trojica su moćni bar jednako kao što je bio i Aperos, no on je imao i neke druge kvalitete koje će Marduku ipak nedostajati. Iz razmišljanja ga trgne ponizan glas:

– Gospodaru, stigao je tvoj vjerni sluga.

Ugledao je Esagara.

– Uđ i -reče mu – sad će stići Enodus i Ibador.

Malo kasnije svi su bili na okupu. Trojica došljaka su šutjeli kao zaliveni. Nisu se usuđivali početi bilo što govoriti jer nisu znali što se događa u Mardukovoj glavi.

– Što se priča među našima? Kakvo je sad stanje u Mokasu?

– Sve je pod kontrolom iako moram priznati da je prije koji tjedan bilo bolje. Dolaze mi glasovi da neki šapuću protiv tebe. Ne baš protiv tebe, ali ljudi više nisu sigurni kao prije – javi se Enodus.

– U podzemlju se osjeća komešanje. Nitko ne govori glasno, ali rekao bih da se također osjeća lagana nesigurnost – progovori konačno Ibador.

– Čini se da je zadnji čas da krenemo u akciju. Ovo se više ne može tolerirati. Ima li ikakvih saznanja o tome gdje se kriju prokletnici?

– Ja sam dugo vremena s vojnicima prerušen obilazio one krajeve – opet će Ibador – no nisam im uspio ući u trag. Doduše, jednom smo ih skoro uhvatili na djelu. Naime, stigli smo kratko poslije bitke koja je za naše snage imala stravičan ishod. Posvuda su naši sljedbenici ležali mrtvi, spaljeni i iskasapljeni. Kad sam vidio tu sliku gotovo pomislih da su naši protivnici prešli na našu stranu i prihvatili naše metode. To je bio takav prizor da od miline dugo nisam mogao skrenuti pogled s njega. Još samo da ta pusta tjelesa nisu pripadala našima. Interesantno je da su opet jedan dio vojnika odveli sa sobom. Vojnici nam govore da na bojištu uvijek pronađu samo manji dio vojske koja je sudjelovala u sukobu. Očito je, dakle, da veći dio zarobe i povedu sa sobom. Svakako, tog dana smo ih divljački jurili. Činilo se da su samo malo ispred nas, što se na koncu pokazalo točnim. Došli smo u brda južno od Mokasa i opet do one pećine kod koje smo ih već dva puta izgubili. Stigosmo baš na vrijeme da vidimo zadnje prokletnike kako nestaju unutra. Konačno smo ih imali u rukama, mislili smo. Međutim, kad smo ušli u pećinu opet nismo nikoga zatekli. Tragova je bilo na sve strane pa je bilo jasno da su ušli unutra, a unutra opet ništa. Po tko zna koji put smo sve pretražili, no bez koristi. Nigdje ne mogosmo pronaći nikakav tajni prolaz ili kakvu skrivenu prostoriju. Pomišljao sam da je jedino rješenje ove enigme da i oni imaju teleporter, no nigdje mu nijednom nismo pronašli ni traga. Postavljali smo i straže ne bi li štogod otkrili, no ni to nije dalo rezultata. Samo smo nekoliko puta ostali bez ljudi. Odjednom se pojave na sasvim drugom mjestu, a teleporteru ni traga. Drugi put nam otmu straže. Zbilja je to zbunjujuće. Kao da padaju s neba.

– Ne izgovaraj takve riječi u mojoj nazočnosti – štrecne se Marduk, a onda nastavi – i ja sam u nekoliko navrata pregledavao mjesta na kojima prokletnici nestaju. Naravno da je i meni prva bila pomisao o teleporteru, no, nisam mogao ništa pronaći. Nestanu kao da se radi o duhovima. I još me jedna stvar muči. Često mi se čini da znaju naše pokrete, kao da je negdje među nama kakav izdajnik. Što mislite o tome?

Trojka ga uplašeno pogleda.

– Ne vjerujem da bi nas netko mogao odavati, a da to ne primijetimo – tiho će Esagar.

– A što je s onim koji je htio osloboditi sina… Zorasom?

– Još je kod nas. Više puta sam ga promatrao i ispitivao. Siguran sam da on s ovim nema ništa, a po svemu sudeći ništa i ne zna – javi se Enodus.

– Možda bi ga trebalo malo više pritisnuti. Već su nas mnogo puta iznenadili ovi bijednici. Dosta mi je iznenađenja.

Nakon kraće šutnje Marduk opet progovori:

– Hmm,… a što mislite da bismo trebali činiti?

– Trebamo im postaviti stupicu – javi se Enodus.

– I ja sam to mislio – opet će Marduk – no prije toga moramo još nešto napraviti.

Upitno ga pogledaju.

– Moramo još malo dobiti na vremenu. Žrtvovat ćemo nekoliko vojskovođa u Wiltonu i Mokasu. Moramo njih, odnosno njihovu nesposobnost i izdajstvo proglasiti glavnim krivcima za sve. Ili bi možda upravo Zoras ovaj put mogao biti glavni krivac… Da, upravo tako, njega ćemo žrtvovati. Ionako si rekao da od njega nema velike koristi. Ovaj put ga dobro pritisni da oda ako što zna, a onda ga proglasi krivim. Ako misliš da je potrebno možeš i onog malog, njegova sina… Pinasa, mislim. Također ćemo se potruditi da ovi prokletnici koji nam zadaju nepotrebne probleme… da ih ljudi i dalje doživljavaju kao zločince i ubojice, da i dalje misle kako su oni jedini problem i najveća zapreka na putu ka sreći i blagostanju. Što je to duže moguće to bolje. A stupicu smo trebali davno postaviti, no što je tu je. Ima li tko kakvu ideju?

– Imam ja – opet će Enodus.

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save