Približavajući se obljetnici bezpoštednog razaranja Vukovara od strane jugo-srbo četničke agresije a istovremeno prateći društveno-političku zbilju u Hrvatskom saboru i medijima, teško je odoljeti šutnji. Tko muči dva uči…govorila je moja baka, ali ipak nije šutjela. Rasla sam uz nju dok bi hodajući dugim hodnikom naše kuće govorila: čerce, upamti, nitko ne može biti gori od crvenih. Nisam shvaćala tu poruku koja je nosila toliko teškog sadržaja koji je pritiskao moju baku. Danas, dok ovo pišem, mislim na nju. I pišem, ne iz narcisoidnih zabluda kako je moja riječ važna i premudra, već zato što sam uvjerena da sam kap u slapu domoljublja kojeg nam neki danas pokušavaju osporiti. Tom slapu pridonosi svaka kaplja koja hrani hrvatsko tlo. Držim da moramo zastupati vrijednosti na kojima smo odrastali i za koje je život položila, ne tako davno jedna hrabra, sanjarska mladost. Dragovoljnih maloljetnih branitelja prema evidenciji Ministarstva hrvatskih branitelja bilo je 2.750. Pored njih, djelovale su i dragovoljne studentske postrojbe. Upravo je obilježena 35. godišnjica Prve hrvatske studentske postrojbe u Osijeku. Kronološka dob između 18 i 21 godina starosti. Što dodati o ubijenoj djeci, njih preko četiri stotine stradalo je tijekom nametnutog nam rata. Kako živjeti s boli od takvoga gubitka?
Stoga je nepodnošljiva lakoća postojanja dijela oporbenih saborskih zastupnika, kao i onih okupljenih za dekor u defamaciji svega hrvatkoga.
Zašto je važno pamćenje? Ja zapišem neke riječi i događaje koji me posebno dirnu, razljute, rasplaču. Važno je to naše hrvatsko, nacionalno domoljublje i ponos, jer čuva stvarnost od zloporabe. To je borba pamćenja protiv zaborava. Pada mi na pamet davni intervju na HRT-u tadašnjeg ministra Radomira Čaćića koji niti danas ne bježi od dociranja -u kojem je izrazio čuđenje zbog arbitraže oko Piranskog zaljeva. „ U Piranskom zaljevu ima vjerovatno malo ribe, da bi se zbog toga države sporile.“ Tada mu je predstavnik ribara gospodin Danilo Latin odgovorio: „Zar ćemo ribom kvantificirati hrvatski teritorij? Zar smo se 91. pitali koliko ima kukuruza u slavonskim poljima kad smo ih išli braniti?“
Jasan identitet uvijek je ukorijenjen u pripadnost. Zato odgonetavam pripadnost nekih najnedobronamjernijih saborskih zastupnika .
Ne zamjeravam utemeljenu kritiku, kad je namjera čista. To ide u kategoriju odgoja i to bih jedino prihvatila, jer u aktualnom političkom trenutku, manjinskim zastupnicima i predstavnicima oporbenih strančica i stranaka, kao i dijelu visoko honorirane scene privilegiranih udruga, istina se guši, gađa i izvitoperuje nasilnim lažima. Koja je njihova domovina? Ovo što ovih dana gledamo i slušamo nije borba za vrijednosti, već nemilosrdna borba za vlast. Kritizerstvo, pronalaženje mana pod svaku cijenu, ocrniti i omalovažiti aktualnu vlast ali i sve neistomišljenike,ponašanje je koje možemo svrstati u mržnju. Ti mrzitelji sve češće sebe opisuju kao žrtve srama zbog nečeg što drugi rade, misleći na aktualnu Vladu i sve hrvatsko. Poručuju kako trpe susramlje. A to im je zapravo obrambeni mehanizam, jer nemaju djela iza sebe. Rupa, praznina, neinventivnost,frivolnost,nedobronamjernost,bešćutnost, nezahvalnost, zloba i zloća. A zapravo bi trebali osjećati sram, prije svega sram zbog nesuosjećanja s boli koju je ostavio Domovinski rat u cijelom hrvatskom narodu, zbog ubijenih i onih još uvijek nepronađenih, zbog stradalništva preko 400 djece … Mali križ- velika žrtva. A s boli nema rasprave! Nikada dočekati da se toj istini priklone i poklone.
Eto zašto je važno pamćenje. Djecu trebamo učiti da pamte, ne da mrze. Uspijevaju li u tomu oporbenjaci o kojima je u ovom tekstu riječ a koji toliko pate od susramlja? U svojoj moralnoj plitkosti neki saborski zastupnici ne umiju ili odbijaju svom umu prihvatiti istinu i spoznaje koje se temelje na činjeničnom poznavanju uzroka. Suočimo ih s pitanjem što im to vrijeđa osjećaj za ispravno?
Živeći „ civiliziranije“ kao da nam temeljne vrijednosti ostaju onkraj puta.
Danas, kada su tim čovjekoljupcima usta puna demokracije i ljudskih prava, dok istovremeno štite tajnovitost svoje financijske stabilnosti, pitam se nema li naš narod kao skup pojedinaca pravo na zaštitu nacionalnog dostojanstva?! Kao zrela osoba, iskustveno znam da nema idealnoga društva jer svako čine pojedinci, ljudi…koji nisu idealni. Ali težiti onome boljemu u sebi, činiti dobročinstva umjesto pričati o tomu, upozoravati na greške umjesto ih koristiti za vlastito naratorstvo u javnosti, iskreno se radovati svakom napretku svoje zemlje… Koliku nam radost poklone hrvatski sportaši svojim uspjesima! Naši znanstvenici i umjetnici. A prije svega oni poginuli, nestali i preživjeli junaci, naši branitelji, zaslužni za hrvatsku zastavu! Ona nije i nikada ne smije postati komad tkanine.
Negdje sam pročitala Tolstojevu misao o čovjeku, gdje stoji …ljudi često nisu sebi nalik. Životinje nije moguće deanimalizirati. Tigrovi ne mogu postati netigrovi. No, mi ljudi se možemo odljuditi. Dehumanizirati. Eto zašto je važno pamćenje. Zbog ispravnih odluka za budućnost, temeljenih na istini koju ne smijemo odbaciti kad nas osuđuje već je zagrliti kao prosvjetljenje.
Jedino Dobro mijenja sve.
Vini Rakić
Split, 20.listopada 2026.
