Ovogodišnja trinaesta manifestacija Tjedan sjećanja na Vukovar i Škabrnju, koju organizira Hrvatska udruga Benedikt te Muzej Domovinskoga rata u Splitu, svečano je otvoren u ponedjeljak, 9. studenoga, u Velikoj dvorani Nadbiskupskoga sjemeništa u Splitu, pod pokroviteljstvom Splitsko-dalmatinske županije i Grada Splita, tijekom kojega je otvorenja ujedno predstavljena knjiga Nevidljivi suborac urednika Jure Ćorušića. Najprije je klapa Pasika otpjevala hrvatsku himnu. Potom je odana minuta šutnje za sve poginule i nestale hrvatske branitelje te sve stradalnike u Domovinskom ratu, kao i za prvoga hrvatskoga predsjednika dr. Franju Tuđmana, nakon čega je don Mladen Parlov, duhovnik Hrvatske udruge Benedikt, izmolio molitvu odrješenja za duše preminulih hrvatskih branitelja.
U svojoj uvodnoj riječi Petar Sekelez pozdravio je izaslanika predsjednika hrvatske Vlade te predsjednika Hrvatskoga sabora splitsko-dalmatinskoga župana Blaženka Bobana, u pratnji dožupana Stipe Čogelje i potpredsjednika županijske skupštine Antu Grubišića. U publici je također bio nazočan i zamjenik splitskoga gradonačelnika Ivo Bilić, načelnik Općine Škabrnja Ivan Škaro i ratni zapovjednik obrane Škabrnje Marko Miljanić, burno pozdravljen od publike. Ujedno, među okupljenima bili su hrvatski generali Mirko Šundov i Željko Glasnović. „Ovogodišnje obilježavanje nosi osobitu povijesnu i emocionalnu težinu: navršava se 35 godina od stradanja Vukovara i Škabrnje, dvaju mjesta koja su u hrvatskoj povijesti postala trajnim simbolima patnje, hrabrosti, otpora i nekolebljive težnje za slobodom“, istaknuo je. „Vukovar i Škabrnja nisu samo zemljopisna imena niti tek datumi u našim povijesnim udžbenicima, oni su mjesta našeg zajedničkog pamćenja, mjesta na kojima je ispisana jedna od najbolnijih, ali i najsnažnijih stranica suvremene hrvatske povijesti.“
„Promijenio se svijet oko nas, promijenili smo se i mi, no tuga i suosjećanje s patnjom Vukovara i Škabrnje i drugih mjesta koja su se našla na udaru JNA i ostalih velikosrpskih snaga, ostali su isti“, rekao je Matej Gabrilo, ravnatelj Muzeja Domovinskoga rata u Splitu, dodavši kako, uz tugu, istodobno osjećamo i ponos na one koji su se odazvali kad je bilo najpotrebnije. „S vremenskim odmakom, još jasnije razumijemo veličinu njihove žrtve i odgovornost koju imamo prema njima“, naglasio je.
Predsjednik Hrvatske udruge Benedikt Radoslav Zaradić zahvalio je ravnatelju Gabrilu te svima koji su pridonijeli organizaciji ovogodišnje manifestacije. Iako je prošlo 35 godina, kazao je, naša odgovornost da čuvamo sjećanje na Vukovar i Škabrnju nije ništa manja. „Naprotiv, sve je važnije da istinu o Domovinskom ratu prenosimo najmlađima.“ Hrvatska udruga Benedikt, kao udruga vjernika laika, nadahnuta krilaticom sv. Benedikta Ora et labora, drži kako se ljubav prema domovini „ne iskazuje samo riječima, nego i konkretnim radom i služenjem zajednici“, naglasivši da udruga čuva povijesnu istinu, hrvatski identitet i kršćanske vrijednosti, što se očituje u knjizi Nevidljivi suborac u kojoj susrećemo svjedočanstva hrvatskih branitelja koji su s krunicom oko vrata nosili i medalju i križ sv. Benedikta kao znak vjere, duhovne zaštite i pouzdanja u Božju providnost. „Ta ista vjera koja nam je mnogima bila oslonac u ratnim danima nadahnjuje nas i danas u miru“, rekao je, a ovogodišnja manifestacija posvećena je upravo svjedočanstvima hrvatskih branitelja.
Ivo Bilić osvrnuo se na dvojakost osjećaja koji se u hrvatskom narodu javljaju u ovo doba godine: tuga nad razorenim životima i sudbinama koja je istodobno isprepletena s ponosom i zajedništvom. Naglasio je važnost prenošenja istine o Domovinskom ratu, osobito glede obrazovnoga sustava, no to je nešto što mora biti zadatak i poziv svih nas.
„Zahvaliti treba svakome onome i najmanjem koji je dao svoj prilog stvaranju hrvatske države“, rekao je Marko Miljanić. „Nama nitko ništa nije poklonio ni dao, donio na pijatu. Za sve smo se morali sami izboriti. I izborili smo. I stvorili smo svoju hrvatsku državu, na čast i slavu onih kojih danas više nema, onih koji su s nama počinjali stvarati hrvatsku državu. I njima ostaje vječna zahvalnost.“ O sadašnjem vremenu, Miljanić je istaknuo kako njega, ali i sve hrvatske branitelje, boli nepravda. „Boli me ono što se danas događa u hrvatskoj državi“, rekao je, misleći na one koji „štuju zvijezdu petokraku“ koja je „poklala Škabrnju i Vukovar“, a ti isti braniteljima „drže lekcije“. Naposljetku, izrazio je zahvalnost svima Splićanima i Splićankama koji posljednjih trinaest godina koji ustrajno obilježavaju ove važne dane hrvatske povijesti, na koje je, kako je istaknuo, ponosan te bi opet učinio isto, bude li trebalo.
„U studenom se prisjećamo najtežih i najbolnijih trenutaka novije hrvatske povijesti“, rekao je Mirko Ramljak, koordinator braniteljskih i stradalničkih udruga u Splitu i Splitsko-dalmatinskoj županiji. Žrtva Vukovara i Škabrnje ne smije postati prigodno sjećanje samo jednom godišnje. „Moramo biti svjesni da narod koji zaboravlja svoje žrtve, koji zaboravlja svoju povijest i cijenu vlastite slobode polako gubi i vlastiti identitet. Narod koji zaboravlja nema budućnost.“ Ne smijemo dopustiti da „šutnje prikrije žrtvu“ i da novi naraštaji ne znaju da je sloboda plaćena „životima najboljih od nas“.
„Kroz hrvatsku povijest bilo je jako puno studenih mjeseci, mjeseci gdje je Hrvatu bilo studeno oko srca, gdje majci Hrvatici suza se smrzavala na licu“, rekao je župan Blaženko Boban. Boban je naglasio da svaki trenutak Domovinskoga rata treba „znati kao Očenaš“. Odgovorni ljudi na visokim dužnostima moraju se preispitivati glede boljitka i napretka Hrvatske, imajući u vidu da smo ipak danas postali etablirana svjetska i europska država, rekao je župan koji je na kraju svoga govora, prenoseći publici pozdrave predsjednika Vlade i Sabora, proglasio ovogodišnju manifestaciju otvorenom.
Potom je klapa Pasika izvela jednu pjesmu, nakon čega je publika pogledala arhivsku snimku propovjedi fra Ignacija Vugdelije na pogrebu legendarnog general-bojnika Andrije Matijaša Pauka koji je održao nadahnutu propovijed, usporedivši Domovinski rat s izlaskom Izraelaca iz egipatskoga ropstva te pozvavši okupljene da svojoj djeci i unucima, kada ih upitaju što je bilo od 1991. do 1995. godine, jednostavno odgovore: „Sine, to su ljudi od Boga poslani vodili narod prema budućnosti, prema sreći…“
Na kraju otvorenja manifestacija predstavljena je knjiga Nevidljivi suborac. Njezin urednik Jure Ćorušić, i sam sin hrvatskoga branitelja dragovoljca, prisjetio se kako je počeo prikupljati svjedočanstva hrvatskih branitelja u Vukovaru. Knjiga donosi 20 svjedočanstva o nadnaravnoj prisutnosti Gospodina na ratištu, a Ćorušić je naglasio da je potpuno promijenio svoje mišljenje o tome što je to junaštvo, rekavši da je to zapravo spremnost čovjeka da, u svim svojim ljudskim ograničenjima, iz ljubavi prema bližnjemu i domovini, izabere staviti svoj život na raspolaganje, a ne beskrupulozna hrabrost. „Ako se Gospodin očitovao u manifestaciji zla zvanoj rat, ja vjerujem da se može i nama očitovati u miru, ali pod jednim uvjetom: da svoga bližnjega i da se svojoj domovini velikodušno darujemo na način na koji je to činio hrvatski branitelj.“
Željko Glasnović u svom je govoru istaknuo da se borba između svjetla i tame, dobra i zla, nastavlja i danas, 24 sata na dan. „Bitka traje na globalnoj razini, ona je univerzalna“, rekao je. No u Hrvatskoj, smatra, zavladala je apatija, osvrnuvši se na Orwellov roman 1984. u kojem je Orwell istaknuo kako prošlost nikad zapravo nije prošla te da, ako mi zaboravimo svoje žrtve, ne možemo imati budućnost.
Dr. sc. Adrijana Perković Paloš osvrnula se na važnost usmene povijesti koja uvelike pomaže povjesničaru upotpuniti sliku o prošlosti, osobito kada arhivsko gradivo nedostupno,. Istodobno, usmena povijest stavlja u središte istraživanja iskustvo pojedinaca, čiji su glasovi nerijetko izostavljeni iz službenih povijesnih zapisa, smatrajući da je svako svjedočanstvo branitelja jedinstveno jer je svako ljudsko iskustvo jedinstveno i neponovljivo, govoreći o običnom hrvatskom čovjeku koji je „podnio apsolutnu žrtvu“.
Pukovnik u miru Mirko Čondić rekao je da treba poznavati podatke o hrvatskoj povijesti, no da iza svakoga nadnevka, bitke i povijesnoga zapisa stoje hrvatski branitelji, „njihove sudbine, odluke, strahove, nadanja i iskustva koja se ne mogu uvijek obuhvatiti povijesnim prikazima.“ Svjedočanstva u knjizi vrlo su osobna i dojmljiva, a neka od njih Čondić je i izdvojio. Knjiga je izuzetno vrijedna jer su takva sjećanja sačuvana od zaborava za mlađa pokoljenja.
Don Bobić istaknuo je kako je rad na knjizi i samoga autora počelo mijenjati kao čovjeka, njegove poglede na hrabrost i požrtvovnost. Branitelji u knjizi nisu „kanonizirani svetci“, već „ranjive i krhke osobe“, sa svojim poteškoćama i manama, no „trenutak velikodušne ljubavi, Bog je nagradio svojom prisutnošću“. Tko dopusti da drugi bude prvi „stvara prostor da se Bog utjelovi, da bude živ, da bude realan“ u našoj svakodnevici, a jedino tako „možemo živjeti u ljubavi, možemo živjeti iskustvo nadnaravne Božje prisutnosti“, što svjedočanstva u knjizi pokazuju i dokazuju.
Toni Ćapeta
