DUHOVNA MISAO: Don Mladen Parlov – Sedma nedjelja kroz godinu
SEDMA NEDJELJA KROZ GODINU
Središnja tema misnih čitanja je iznova, nova pravednost o kojoj Gospodin Isus govori u Govoru na Gori, a koji u konačnici predstavlja poziv na savršenstvo na koju su pozvani svi Isusovi učenici. Starozavjetno poimanje pravednosti zahtijevalo je, u određenom smislu, uzvratiti istom mjerom: oko za oko, zub za zub. Gospodin Isus svojim sljedbenicima postavlja drugačiji zahtjev: A ja vama kažem ne opirite se zlomu. Naprotiv, pljusne li te tko po jednom obrazu okreni mu i drugi. Čuli ste da je rečeno ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja. A ja vam kažem: Ljubite svoje neprijatelje, molite za one koji vas progone da budete sinovi Oca svoga koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada i pravednicima i nepravednicima. Ako ljubite one koji vas ljube kakva li vam plaća?… Budite, dakle, savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski (Mt 5, 44-48).
Starozavjetna je objava također govorila o kreposti ljubavi kako prema Bogu tako prema bližnjemu kao najvišem moralnom načelu ljudskog života. No problem je bio u definiciji bližnjega. Iz izvorne zapovijedi ljubavi prema bližnjemu, dakle svakom čovjeku, postupno je zapovijed ljubavi svedena na ljubav prema sunarodnjacima ili ukućanima ili onima koji nam čine dobro. U odnosu prema Bogu ljubav se iskazivala nadasve u kultnoj praksi, dakle u točnom i vjernom vršenju kultnih propisa. Tako je Božji zahtjev zapisan u Levitskom zakoniku: Sveti budite jer sam svet ja, Gospodin Bog vaš, za židove, Isusove suvremenike, ponajprije značio strogo obdržavanje kultnih zakonskih propisa. Točno i strogo obdržavanje brojnih propisa u prinošenju hramskih žrtava. Riječ je dakle o kultnoj, a ne o moralnoj svetosti i to je posve naravno moglo dovesti, i dovodilo je, do formalizma, do izvanjskog obdržavanja propisa dok je osoba u nutrini mogla ostati nedotaknuta Bogom i njegovom ljubavlju.
Gospodin Isus kritizira takvo poimanje svetosti. On traži promjenu srca, traži drugačije ponašanje, ne više čisto, izvanjsko obdržavanje propisa, nego promjenu srca. Čovjeka ne onečišćuje, veli Gospodin ono što ulazi u njega nego što izlazi iz srca. Isus ne odbacuje kultnu svetost, nego ukazuje kako i ona mora biti plod nutarnje promjene čovjeka. Tek promijenjen čovjek može stupiti u istinske odnose prema bližnjima. Takav, milošću Božjom promijenjen čovjek, može proširiti svoje srce da u njega stanu ne samo članovi obitelji ili sunarodnjaci, nego čak i njegovi neprijatelji. Zahtjev ljubavi prema neprijateljima Isus obrazlaže i motivira odnosom prema Ocu nebeskom koji daje da sunce njegovo izlazi i nad zlima i nad dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima. To naravno ne znači da su u Božjim očima svi ljudi isti: i pravedni i nepravedni i zli i dobri. Ne, jer bi tada i Bog bio nepravedan, a to ne može biti jer je Bog u sebi ne samo ljubav nego i pravednost. No, Bog lako uspijeva u onome što je nam ljudima jako teško. On naime razlikuje čovjeka od njegovih dijela. Bogu je lako razlučiti čovjeka od onoga što čovjek čini. On uvijek i zauvijek ljubi čovjeka, djelo svojih ruku, a istodobno može ne prihvatiti, može odbaciti čovjekova zla djela, osobito ona kojima ugrožava i umanjuje Božju sliku u sebi i u drugima.
Isus nas poziva da budemo savršeni kao što je savršen Otac naš nebeski. Poziva nas, u biti, da uvijek iznova usvajamo Božju perspektivu pogleda na čovjeka i na ono što čovjek čini. Istina je da nas naša djela određuju i izgrađuju ili razgrađuju, ali je istina i to da se mi ne možemo svesti samo na vlastita djela, da smo mi po sebi više od onoga što činimo ili ne činimo. Naša iskustva, dakako, oblikuju naše osobnosti, oblikuju nas kao osobe. Naš način razmišljanja, govora i djelovanja ovisi o tome kakvi smo, kako smo odgojeni, oblikovani, ovisi o onome što smo kao djeca, kao mlade osobe proživjeli i što trenutno proživljavamo. No usprkos tome mi smo više od toga, mi smo više od zbroja vlastitih iskustava, nismo posve određeni svojim iskustvima ni svojim nasljeđem, ni onim pozitivnim ni onim negativnim. Mi jesmo, i ostajemo u konačnici, slobodni premda je naša sloboda ograničena, uvjetovana, ugrožena, ali ostajemo slobodni koliko kao stvorenja možemo biti slobodni. Gospodin Isus nas poziva da s Božjom pomoću u sebi izgradimo veliko srce, srce u koje može stati sav svijet, sve nama drage osobe, ali i one koje nam nisu drage pa čak i one koje nas mrze, progone i proklinju. Uči nas da u takvim trenucima, a ima ih u životu gotovo svih ljudi, ojačani Božjom milošću, znamo i možemo reći: Oprosti im Bože jer ne znaju što čine. Jer kad bismo mi uistinu znali tajnu vlastita života nikada ni najmanje zlo ne bismo učinili. Život je jednostavno predragocjen i prekratak da bismo dozvolili da i najmanje zlo svjesno počinimo. Tajna našega života otkriva se u Isusu Kristu koji je, kako reče sv. Petar, prošao zemljom čineći dobro. Nije to lako razumjeti osobito osobama koje sve prosuđuju isključivo zemaljskom kriterijima utjecaja, moći, snage, novca, važnosti. To je ljudska mudrost o kojoj govori drugo misno čitanje. Mudrost ovoga svijeta je ludost pred Bogom.
I mi, suvremeni Isusovi sljedbenici, trajno smo u napasti da u odnosu prema Bogu zapadnemo u formalizam, u izvanjsko vršenje religioznih obreda, a u odnosu prema bližnjima da vršimo selekciju na bližnje i daljnje. Jedino učeći od Isusa, jedino hodeći za njim i njega nasljedujući moći ćemo proširiti vlastito srce da postane dovoljno veliko i za bližnje i za one koji nam nisu baš bliski, koji nam nisu ni dragi ni simpatični. Gledajući ih Isusovim pogledom naučit ćemo razlikovati neizmjernu vrijednost ljudske osobe od ograničene vrijednosti njegovih djela, ma kako malena ili velika mogla biti.
Don Mladen Parlov
