DIKTATURA “PROLETERA”
ČEKATI, ILI NE (GODOTA)? Dok se u sjeni zidina ‘dvorca Remetinec’ popunjava (iako presporo) vlada, hoćemo li se-konačno-upitati : kuda, kako, što dalje? Koga, što čekamo? Ići naprijed, ali u krivom smjeru, očito je: uzalud, pogrešno, beskorisno.
Tko je slijedeći za ‘dvorac’, tko za tron??
Zaslužnika za dvorac je mnogo: procedura se ‘usložnjava’; kriminal; nepotizam; jetki amoralni familizam; zloba; . .švrljaju na svim razinama. Zar sjeći ‘granu’ na kojoj udobno sjediš; sinekura teče; smiješ se ‘onim jadnicima’ dolje.
A poštenje, etika, moral?! Odgovornost!? Politička? Rijetko se i spominje ta tako ‘čudna’, ‘odvratna’ riječ: odgovornost!? Tek povremeno, kada nam ulagivački namigivaju, koketiraju, obećavaju nemoguće,.. pozivaju da im damo ‘svoj glas’. Jesmo li zaboravili da su nas već lagali? Izgleda-jesmo! Zašto ne izbrisati tu ‘riječ’, tog duha, iz našeg ‘života’, i iz rječništva-neka ostane samo za osebujne ulične i birtijaške diskurse? Jer, hedonistička relevantnost, i pristranost, postaju ‘normalne’ uzdanice. Čovjek pade, ‘čovjek’-zombi ustade! Dokle trpjeti? Predugo traje ‘rat’, konačno treba sklopiti mir, ali ne na način pristaša čestih ‘hrvatskih defenestratora’.
‘Zaslužnika’ za tron također je mnogo, i svakim danom sve više. Sa ‘svih strana’ izranjaju nove skupine, ‘stranke’ , partije, pravednici, treći put-i, gong-ovi, forumi,ora(h/s)-i… (pa tek ih je stotinjak), mnogi samo promijeniše ‘oprave’. Narod, iako često zbunjen, može se i dobro zabaviti njihovim sofisticiranim –a stvarno sofističkim-programima. Toliko bahatih ‘nastupa’ njihovih frontmena: ciljaju na ‘najniže’ emocije; uvlače se; zaplotnjavaju; gaze čovječji um, dostojanstvo, intelekt; besramno se dodvoravaju. Brzi su i jaki ‘na jeziku’. A kameleonov jezik je dva puta duži od tijela. Kako ih uvjeriti da ‘hodaju po oblacima’? Kako ih spustiti na zemlju? Ali, malo po malo, eto i mi ‘dolazimo sebi’. Shvaćamo, zaista sporo, da su oni – nakon što su se ‘nakrcali’, zgrnuli carstva – samo blijede kopije onih za ‘dvorac’. Cijepljeni od utjecaja etike, morala, čovječnosti, …mizantropski ‘koaliraju’ sa svojim tribusom. Grandomanija tih pauperiziranih ‘genijalaca’ ne podnosi zdravu kompeticiju, nadmetanje. Jedini cilj je tron, pa je svako sredstvo opravdano. O Machiavelli! Udahnimo duboko, zastanimo, i upitajmo se: zar smo baš na njih spali; ima li iznimki?
Ako ne postoji, ili se ne uspostavi aktivna oporba naroda, ‘država’ može postati diktator, a narod ‘kao poklon’ dobije diktaturu, tiraniju, totalitarnu ‘vlast’. Ne trebamo gajiti iluzije da će ‘novi’ ( koji će ‘ove’ zamijeniti’, ili smijeniti) zapostaviti isti način vladanja (ne upravljanja), tj. biti drugačiji. Nesvjesni svog povampirenog ega, već sadašnjim ponašanjem ‘otkrivaju’ svoje komplekse, razularenost i buduće paranoje, nudeći i obećavajući ‘babilonske kule’, ‘elizeje’. . . Psihologija je tu jednostavna, a uistinu prosta: vrlo brzo će se ‘uštimati na već svirani akord’ i spokojno nastaviti već utabanim stazama. Uostalom metafizički pojam tiranija, diktatura ili totalitarizama, ‘ozračen’ je nekom čudnom eudajmonističkom maglom, pa zamotan u demokratski celofan postaje čak prijemčiv, te lakše zavarava ‘korisnike’.
Čitave biblioteke su napisali velikani uma i pera o ovim ‘politički opravdanim’ pošastima. Bacon, Montesquieu, Aaron, Neumann, Bruneteau, samo su neki od njih. A događale su se u većem dijelu ljudske povijesti. Nažalost, i ovovremenost im je ‘svjedok’. Arhitekti i ‘tehnolozi’ ovih vladavina oštroumno,suptilno, ih razrađuju, a ‘naručitelji’ provode.
Vlast tiranina postaje totalnom kada svi moćnici (dotadašnji i tadašnji) trebaju njemu zahvaliti svoju moć. I položaj vojnih poglavara ovisi o njegovij ‘volji’. Stara elita gubi položaje i onda kada čak i njeni pripadnici dobivaju neke položaje od novog ‘gospodara’-tiranina. Slijedi ‘postupna legalizacija’ tiranije. Treba ‘ukloniti’, uništiti, suparničke snage: oporbu; opasne udruge; moguće zamjenike; alternative. Voljeni vođa i njegova partija, ili stranka, zauzimaju sve položaje. Tiranin postaje vođa vlade, države, ‘gospodar’ života i smrti. Vlast se centralizira, podređuje. Partija, ili stranka, postaje zakonitom ustanovom države. Uzima, monopolizira, javne službe: svoje ljude raspoređuje na čelo upravnih tijela, a velik broj ljudi duguje sve poretku.
Tiranin nije nezahvalan: ‘vraća dug’ svojim ‘vjernicima’-sljedbenicima. Apetite podanika, slugana, za ‘bogatstvom’ zadovoljava držeći ih u šaci. Naravno, on određuje iznose, količine i dosege. Ponekad nagonima svojih ‘životinja’ dozvoljava i ‘slobodnu igru’. Ova taktika je naizgled proturječna. Podanici postanu svjesni ‘proturječja svog lika, kao i djela’, ali nastavljaju ‘služiti’. Tiranin se ne smije svesti na običnog, izabranog čelnika, niti onog tradicionalnog. Njemu treba povlađivati, živi od povlađivanja i teži novom povlađivanju. Ne smije se banalizirati i raspršivati u predaje ili običaje. Njegovu karizmu mora potvrđivati vrijeme i drugi ljudi. Otkriva skandale prethodnika i koristi ih za svoj politički i ini probitak. Nerijetko stradaju i nevini. Rafiniranim metodama se izopćuju i ‘upućuju’ u puki, svakojaki egzistencijalni minimum. Protivnicima se ‘ne dozvoljava’ niti da u miru skončaju, pogotovo ne sa aureolom mučenika. Nastoji im se ‘prišiti’ etiketa bezimenosti, a vrijeme će otvoriti ‘rupe zaborava’.
Čini li nam se ovo poznato? Scenarij ,i princip finalnosti, svih: ‘kapitalaca’-totalitaraca i diktatora i tiranina je isti. Nijansiranja potvrđuju pravilo.
Iznimka nisu ovi koji nas trenutno vod(e)aju. Njima nije strana niti primogenitura, i to raznih oblika, a sustav im nije važan.
Umreženi, još se i množe, mutiraju. Bljedoliki, kauboji- a tek duhovni vođe, mentori ‘pravde’- čiste teritorij od ‘indijanaca’: branitelja (oni imaju svoje branitelje i petokrakaše i troprstaše); talibana,. ..itd.; a ‘crveno-košce’,tvrdo-košce, etabliraju i instaliraju u sustav. Moramo priznati – rade sistematski, i sustavno. Posebno nas ‘zadive’ njihovi savjetnici i ‘spasitelji’ regiona: veterani kumrovečke akademije; ‘sinovi’ udbe, ozne; nekadašnji skoj-evci (neki sada čvrsto stišću u jednoj ruci križ u drugoj petokraku,ili se forum-ski dodvoravaju svim ‘svjetonazorima’); malo ostarjele nezajažljive ‘dame’; . . . Zadivili bi i ‘priznata’ imena totalitaraca. Šteta što imamo trodiobu vlasti-iako samo na papiru. Jer zakonodavna i izvršna ‘uživaju plodove’ simbiotskog sindroma, tek ‘oni neki suci’ se još opiru.’Imamo mi konje i za tu utrku’, kažu njihovi ‘giganti’ (samo po ‘nadmorskoj visini’ pozicije mozga) pravnih znanja i vještina, pokušavajući i sudove stjerati u svoj obor. Krenuše njihove vojne u još jednu ‘ofenzivu’. Prevršiše mjeru. Zapuhaše ‘zapadni vjetrovi’ i malo ih primiriše. Iako im ‘nastupi’ vrve i ‘vrlinama’ Medeje (zavist, častohleplje,osveta) nađoše zajednički modus vivendi: interes, interes. Naravno- osobni. Očito kod njih nema sukobljenih ‘sukoba’,ili sukoba sukobljenih interesa. Sinovi nastavljaju raditi ono što očevi nisu dovršili, pa to mogu i ‘pravednik’, i obitelji ‘tajnih’ dinastija, i njihova bratija ! Uostalom, močvaru treba što više zamutiti. Što je mutnija voda ‘krokodili’ lakše pronađu omamljeni plijen. Ono što ne stignu proždrijeti zviznu zamahom repa. A mi- uglavnom lamentiramo. Shvatimo već jednom: ‘zmiju’ smo samo rasporili, nismo je ‘ubili’- zacijeljet će, i opet ujedati, upozorava nas Macbeth.
Skandali postaju čuda za tri dana . .Kriminal, pod ‘paskom’ dorh-ova, ne-omete(a)n, gazi naprijed. Tako unedogled. U našoj bolno realnoj stvarnosti Beckett nas,opet, upozorava i podučava . Ova antidrama je i drama i tragična farsa, a ima i svoj duboki srh. ‘Junaci’ ove dramatike očekuju, dolaskom Godoa, i svjetlo u svom životu . . Ali, nisu ga dočekali . . .
Dakle, čekati, ili ne,Godoa? Ili krenuti u potragu za njim? Ali, tko, ili što, je ‘on’;što znamo o ‘njemu’;što nam može ponuditi da ‘postanemo’ bolji i krenemo naprijed-u pravom smjeru? Je li to: famozni ‘plan 21’; neodlučnost i bezlična, nedefinirana, nemuštost oporbe; ‘nova’ pravda i zamp; sveznajući forum-ist; razni orah-i; 8 ‘veličanstvenih’; ili … „Ogledalce, ogledalce, . .“ Zar je moguće od stabla ne vidjeti šumu? Koji mamac ćemo progutati? Davus sum, non Oedipus.
Ili možda narodu nije dosta: agitpropa; ‘domaćeg’ Tavistock instituta (centar za masovno pranje mozga i socijalni inžinjering); političkih tumarala i gizdelina; eklekticističkih sunovrata; skeptičko-materijalističkih svjetonazorskih gatara;
…Odlučimo već jednom!
Autor: Ante Luetić
