Najveća srpska ratna pobjeda (I.)
Srbi nemaju pobjeda kojima se mogu dičiti u ratovima koje su vodili sami. Još krajem prošlog stoljeća zaratili su s Bugarima i bili poraženi za nekoliko dana. Dali su povoda i za Prvi svjetski rat. I tu su imali nekoliko “pobjeda” na početku rata kojima se ponose na isti način kao i s Vukovarom. Naime, tada su Hrvati u austrougarskoj vojsci bacali oružje i s podignutim rukama bi išli predati se svojoj “braći”. A braća bi ih poubijala.
‘Dosta je holivudske crno-bijele sheme da su Srbi loši! Dobit ćemo spor protiv Hrvata u Haagu i dokazati genocid!’
Vjerojatno Savo Štrbac ponajbolje opisuje stanje među Hrvatima i njihovo nerazumijevanja onoga što se doista dogodilo u Domovinskom ratu. Već sam naslov u Dnevno.hr, 21. 02. 2014. skoro sve kaže: ‘Dosta je holivudske crno-bijele sheme da su Srbi loši! Dobit ćemo spor protiv Hrvata u Haagu i dokazati genocid!’. Naravno, i on slično meni govori o genocidu u “Oluji”. I doista sam u nizu tekstova upozoravao Hrvate o stravičnom genocidu pravljenja zečeva od Srba, na što je ukazao Slobodan Milošević, ali čini mi se bez velikog odjeka.
Ta crno-bijela shema pogleda na Srbe vidljiva je iz dana u dan. Npr. prof. dr. sc. Zdravko Tomac (Dnevno.hr, 21. 02. 2014.) se prisjetio kako je prof. dr. sc. Milorad Pupovac za vrijeme rata bio dio tzv. Pete kolone koja je sasipala monstruozne optužbe na račun kardinala Kuharića i Katoličke crkve. Pupovac je, prema mišljenju našeg sugovornika, zločinac protiv čovjeka i hrvatskog naroda. A zapravo Pupovac je samo govorio neistine, a prof. Tomcu je poznato da su one najviše pomogle srpskom narodu u povijesti. Dakle, čovjek je pokazao da je dobar pripadnik svoga naroda, a Hrvat ga za to odmah proglasi zločincem. Strašno, zar ne?
Zato, da bi Hrvati uopće mogli razumjeti što g. Štrbac govori moramo se vratiti Vukovaru. Naime, Hrvati pokazuju potpuno nerazumijevanje značaja Vukovara u srpskoj povijesti. Zato oni ne prestaju razbijati ćirilićne ploče u Vukovaru. Pridružuju im se i branitelji Srbi. Čak Stožer poziva: ‘Hrvati solidarizirajmo se! Pajčić je ostao bez pola glave! Oblijepimo cijelu zemlju plakatima maloljetnog branitelja’. Naime, maloljetni branitelj Darko Pajčić mjesecima se oporavlja od ozlijeda koje je zadobio nakon obračuna s policajcem Sašom Sabadošem, čija obitelj je dobro znala da se treba boriti za srpski Vukovar (Dnevno.hr, 20. 02. 2014.).
I ne samo to. Hrvati s nevjericom gledaju na bilo kakvo veličanje srpstva u Vukovaru, na izjavu Predsjednika Srbije o Vukovaru kao srpskom gradu ili pak na srpsku zastavu na kojoj piše BYKOBAP.
Tako je u tekstu Šajkača, tri prsta, srpska zastava… Čačak? Ne, Borovo selo 2014. (Dnevno.hr, 09. 01. 2014.) posebno izdvojen dio:
Ovakve slavljeničke kolone ne poznaje ni Zadar, ni Zagreb ni Dubrovnik. Kolone koje iritiraju i vrijeđaju Hrvate kraj kojih prolaze, rezervirane su, čini se, za Borovo selo i nemaju nikakve veze s pravoslavnom tradicijom. Jedina tradicija o kojoj se sad već može govoriti je tradicionalna kolona provokacije susjeda Hrvata.
Ili pak u tekstu Hrvati iz cijele Hrvatske moraju znati da Sabo po Lijepoj našoj ‘žica’ novac za vukovarske Srbe (Dnevno.hr, 14. 01 2014.):
Naš gradonačelnik nije sasvim normalan, postoje i psihijatrijski papiri o tome. Da je normalan, Vukovar ne bi i danas bio okićen. Evo, sinoć je Vukovar gorio, bio je doček srpske Nove Godine… Pucalo se kao ’91. Ma, zamislite, on je prije godinu dana nudio velikom, istaknutom SDSS-ovcu da bude predsjednik Hrvatskog doma – kaže Tarle.
To nerazumijevanje pokazuje i jedan tako sjajni kolumnist kakav je Josip Jović, koji u tekstu Što je Hrvatskoj Srbija, 7Dnevno, 31. 01. 2014. kaže:
Hrvatska vlada na sve načine, tražeći sve moguće i nemoguće izlike, pokušava povući tužbu za genocide i samo je strah od gubitka izbora u tome sprječava, šalje mirovine pobunjenima u Srbiju, izdvaja značajna sredstva za stambeno zbrinjavanje onih koji su pobjegli iz državnih stanova u gradovima izvan ratnih djelovanja, financira nimalo prijateljski raspoložene novine, a ministar Jovanović svojim kolegama u Beograd šalje udžbenike povijesti na recenziju. Postaje sve razvidnije kako je inzistiranje na uvođenju ćirilice u Vukovaru samo jedan od elemenata novog, mirnog osvajanja ovog namučenog grada. Ako je vjerovati dijelu zaposlenika Veleučišta koje nosi ime Lavoslava Ružičke, u toj se školskoj ustanovi ubrzano provodi etničko čišćenje Hrvata, pa je tako među njezinim zaposlenicima uz asistenciju ministra željka Jovanovića, za godinu dana od 40 posto Srba među zaposlenima taj broj porastao na 90 posto, od pet članova Upravnog vijeća su Srbima, a od tri pročelnika ureda njih su dvojica, dok je dekanica također iste nacionalnosti. I opet će se reći da krvna zrnca prebrojavaju oni koji to primijete, a ne oni koji to rade.
O problemima Veleučilišta govorilo se i na konferenciji za novinare Stožera za obranu hrvatskog Vukovara kojoj je okosnica bilo pitanje “tko želi srpski Vukovar” (Dnevno.hr, 27. 01. 2014.). Na kraju su iz Stožera poručili:
“Nabrajanje suludog nasilja prema Hrvatima Vukovara, posebno braniteljima, moglo bi trajati puno duže, no onaj tko nije shvatio do sada i neće. Poručujemo kreatorima kaosa koji žele provesti velikosrpsku politiku u Vukovaru – Stožer za obranu hrvatskog Vukovara i hrvatski narod vam to neće dopustiti.”
A Vukovar spominje i Mladen Pavković (Hrsvijet, 01. 02. 2014.; Dnevno.hr, 02. 02. 2014.):
Tamo branitelji, ti Junaci Domovinskoga rata dobro moraju paziti da im se nešto ne dogodi, jer za ovu vlast oni su “neprijatelji”. Jedan hrvatski branitelj još leži teško ranjen u bolnici jer je pokušao skinuti dvojezičnu ploču. Ostao je gotovo bez pola glave (za sve je kriva rakija, odgovorio je ministar policije). Tako kako su prebili toga branitelja, tako su srpski četnici udarali po hrvatskim braniteljima kad su okupirali ovaj grad.
Netko je očito zapovjedio tom navodnom hrvatskom (?) policajcu da “ubije” svakoga tko će pokušati skinuti ploču koja vrijeđa ne samo vukovarske branitelje, već sve one koji su branili i obranili hrvatsku državu.
Međutim, da su iole tolerantniji Hrvati bi, upravo zato što su u povijesti uvijek pokazivali kako su veliki ratnici, morali voditi računa o tome kako je bitka za Vukovar najveća srpska pobjeda u nekom ratu koji su sami vodili, a danas znamo kako je Domovinski rat završio strašnim genocidom u Oluji kada su od Srba napravljeni zečevi.
Još 03. 06. 1996. (Večernji list – inozemno izdanje) upozorio sam i Crnogorce kada su pokazali nerazumijevanje značaja pobjede u Vukovaru za Srbe.
O čemu se radilo? Crnogorski nezavisni tjednik Monitor narugao se Srbima tvrdeči kako je Vukovar srpsko Galipolje jer su Srbi imali daleko više žrtava od branitelja iako “je za vrijeme borbi JNA, zajedno sa srpskim paravojnim formacijama, koncentrirala oko grada snage jačine 30.000 do 50.000 ljudi, dok je branitelja Vukovara bilo između 1500 i 1800 ljudi. Prednost srpske strane u tenkovima i topovima bila je upravo nevjerojatna 100:1 (…) POBJEDA, uz ovakav odnos snaga, međutim, uvrštena je u program proučavanja unutar tzv. jugoslavenskog školskog sustava i smatra se SVIJETLIM PRIMJEROM”. Monitor piše i o Ovčari i svemu što je uslijedilo nakon “svijetle” pobjede.
U spomenutom tekstu sam to komentirao ovako:
Naravno, onaj tko malo bolje poznaje srpsku povijest znat će da je veličanje takve pobjede kod Srba nešto najnormalnije. Iz jednostavnog razloga što to jest pobjeda. A Srbi nemaju pobjeda kojima se mogu dičiti u ratovima koje su vodili sami. Još krajem prošlog stoljeća zaratili su s Bugarima i bili poraženi za nekoliko dana. Dali su povoda i za Prvi svjetski rat. I tu su imali nekoliko “pobjeda” na početku rata kojima se ponose na isti način kao i s Vukovarom. Naime, tada su Hrvati u austrougarskoj vojsci bacali oružje i s podignutim rukama bi išli predati se svojoj “braći”. A braća bi ih poubijala. Na isti način na koji se Monitor čudi slavljenju “pobjede” u Vukovaru, Srbima se čudio Krleža za slavljenje ovih pobjeda iz I. svjetskog rata. Ali, pitam se ja, pa čime onda da se pohvale. Pa u Vukovaru se ona šačica ljudi branila i odoljevala tolikoj sili 3 mjeseca, a u ovim pobjedama u Prvom svjetskom ratu ubijani su ljudi s rukama dignutim uvis! A ima još jedna stvar. Danas se parafraziraju Miloševićeve riječi i kao “Srbi ne znaju da rade, ali znaju da bježe”. Zaista, vukovarska epopeja hrvatskih ratnika, doprinijela je da četiri godine kasnije vidimo kako cijela srpska vojska iz tzv. “Krajine” bježi zajedno s narodom. Ipak tu se radi samo o “Krajini”, dok je u I. svjetskom ratu bježala cijela cjelcata srpska vojska preko Albanije u Grčku. Istina, cijeli narod nisu tada mogli povesti sa sobom, jer ne bi uspjeli pobjeći. Visoke i surove su albanske planine.
Kao da sam tada znao za Miloševićeve riječi izrečene poslije Oluje kada je o srpskim vojnicima govorio kao o zečevima, a usporedio ih upravo s hrvatskim braniteljima Vukovara, koji su ga toliko impresionirali da je tvrdio kako su branili Vukovar čitavih šest mjeseci.
Miloševića je očito tek Oluja naučila kako treba gledati na srpsku povijest i zašto ga je srpski akademik i povjesničar Vaso Čubrilović (za vreme gimnazijskih dana je postao član organizacije Mlada Bosna i bio je učesnik u atentatu na prestolonaslednika Franca Ferdinanda 28. juna1914. godine u Sarajevu) upozorio: “Ratuj s kim god hoćeš, samo nemoj s Hrvatima jer ćeš taj rat izgubiti.” Slično je Miloševića – izgleda – upozoravao i Milovan Đilas.
Sjećam se kako sam jednom Srbinu to objasnio odmah poslije pada Vukovara.
Nazvao me sav ushićen tom njihovom veličanstvenom pobjedom. Rekao sam mu:
Da smo mi imali polovicu naoružanja kojim vi raspolažete, već bi u bijegu stigli do granice s Bugarskom. A koliko smo mi Hrvati glupi rekli bi vam: Pa zašto ste pobjegli tako daleko. Pa naše je samo do Zemuna.
Sjetimo se jos nekih srpskih pobjeda iz 1991.
Voćin
Hrvati, kao poznati ratnici, nemaju razumijevanja prema onima koji znaju ratovati samo s nenaoružanima. Čudi ih ponašanje Srba u takovim pobjedama. Tako (inače) izvrsni komentator Damir Kalafatić (Hrsvijet 11. 01. 2014.) s dubokim nerazumijevanje piše o srpskoj pobjedi u Voćinu:
Advent u Voćinu, 1991.g: Neviđeni masakr koji se dogodio prije 22 godine, pred sam katolički Božić, u Voćinu, bio je za to malo mjesto genocidnih razmjera, teško shvatljiv zbog morbidnog iživljavanja nad pobijenim ljudima. Taj 13.- ti prosinac 1991., crni petak, za 48 civila bio je koban.
Pokrenut je optužni postupak protiv 71-og poznatog počinitelja, ali je najveći broj zločinaca do danas nedostupan hrvatskom pravosuđu, no mnogi su i abolirani. Za 48 okrutnih, zvjerskih ubojstava Hrvata, civila nije, dakle, nitko kriv. Zločin u Voćinu je dokumentiran čvrstim i nepobitnim dokazima zahvaljujući poznatim, inozemnim forenzičarima koji su se vrlo brzo pojavili na poprištu i to na poziv Foreign Press Biroa iz Zagreba.
Ono što su zatekli kad su stigli u oslobođeni Voćin, bilo je i za njih neshvatljivo, neljudski, neviđeno i nadasve stravično. Ceste, podrumi i kuće bili su prekriveni leševima za koje su zaključili da su zaklani, ubijani sjekirama i rezani motornim pilama. Četnici su bračnom paru Katici i Tomi Martinoviću odrezali glave i šutali ih po dvorištu a druga horda četnika isti je dan ispred kuće ubila Romana Ridla, kojem su motornom pilom odsjekli ruku, a istom pilom na komade sasjekli Ivana Banovca i Marka Vukovića, itd., itd…..Nakon toga su ih spalili ispred kuće.
Dat ćemo podatke o još nekim srpskim pobjedama s početka Domovinskog rata iz 1941. godine:
Široka Kula
Najveći dio pokolja je bio 13. listopada 1991., kada su pobunjeni Srbi ubili 8 Hrvata, a pokolj se nastavio i idućih dana, kada su ubili još 32 osobe. Među njima je i djevojčica od 13 godina, 17-godišnji dječak, cijela peteročlana obitelj te mnoštvo starijih osoba.
Baćin
Oko 7. listopada, srpske snage su zauzele širu okolicu Hrvatske Kostajnice. Oko 120 seljana Hrvata, mahom starije dobi je ostalo živjeti u selima oko Hrvatske Dubice, Cerovljanima i Baćinu. U jutro 20. listopada 1991., srpske postrojbe su odvele 53 seljana iz Dubice i držala ih u vatrogasnom domu. Za vrijeme dana i iduće noći, desetero njih je bilo pušteno zbog toga što su bili Srbi ili u svezi sa Srbima. Idućeg dana, 21. listopada 1991., paravojne snage su odvele 43 osoba na mjesto u blizini sela Baćina. Najmanje 13 drugih ne-Srba civila se još dovelo na isto mjesto iz Cerovljana. Svih 56 je smaknuto na mjestu. U isto vrijeme, pobunjeni Srbi su dovukli još 30 civila iz Baćina i 3+24 iz Dubice i Cerovljana te ih ubili na nepoznatoj lokaciji. Događaje su opisali svjedoci na suđenju Slobodanu Miloševiću i ostalima na Haaškom sudu.
Škabrnja
Škabrnja je napadnuta istog dana kad su srpski četnici i JNA ulazili u Vukovar. Prvotno su krenuli sa uništavanjem kuća, crkvenih građevina i gospodarskih objekata. Nakon toga je krenuo napad na civile. Unatoč činjenici što žene, djeca i starci nisu pružali nikakav otpor agresorima pri izlasku iz svojih skloništa, već prvog dana su Srbi ubili 43 hrvatska civila. Ubijali su Hrvate na slijedeće načine: iz neposredne blizine, hitcima iz vatrenog oružja; udarcima po glavi hladnim oružjem i tupim predmetima; mučenjem do smrti, a tijela su potom izmasakrirali; neke su civile pregazili tenkom.
Po okončanju napada, Srbi su Škabrnju spalili i u potpunosti uništili. Nakon što je opustošeno selo, kraj je miniran. Od posljedica prisiljenosti kretanja kroz minska polja, još je nekoliko škabrnjskih civila poginulo. Osobito je stradala obitelj Šegarić; na najokrutniji način su smaknuti baka, otac, tri sina te još nekoliko članova obitelji. Sve obiteljske kuće su uništene i/ili spaljene. Mora za tamošnje Hrvate nije prestala ni sutradan. Velikosrbi su napali susjedno selo Nadin, u kojem su također napravili masovni ratni zločin.
Mi Hrvati se moramo ponositi jer su i neki Hrvati izuzetano zaslužni za ove srpske pobjede. Prije svih tu je Ivica Račan i SDP koji su predali oružje teritorijalne obrane (znamo da slovenski komunisti to nisu učinili, pa su tako onemogučili pobjedu Srbima), a priznanje se mora odati Budimiru Lončaru koji je izborio čuveni embargo na uvoz oružja (jer i kad oduzmeš srpskom neprijatelju oružje moraš spriječiti da ga ovaj kupi). Na taj način su oni sve učinili da Srbi mogu ratovati na način na koji oni znaju, a koji je dobro opisan na primjerima Voćina, Široke kule, Baćina, Nadina i Škabrnje ili pak kao onoj u Saborskom o kojoj je bilo riječi u tekstu “Srbi su mnogo tolerantniji od Hrvata”, 7Dnevno, 31. 01. 2014.
“Živuća ustaška zmija” je u ovim srpskim pobjedama itekako stradala, zar ne?
Autor: Josip Pečarić/dnevno.hr
