USEFUL IDIOT: Priča o prljavoj politici, o jutarnjem i indexu – a sad zbogom Matija
Babić je u cijeloj priči ispao tipičan primjer “useful idiota”, korisne budale. Gazeći mrske “katolibane” i kamenjerce u koje i sam spada, zapravo je pomogao izgraditi ideološki monopol partije koja je uradila ono što svaki razuman i nemoralan vladar radi kad se dočepa apsolutne vlasti: ukloni sve one koji su mu pomogli da tamo dođe
Direktor EPH Peter Walter Imberg u patetičnom pozivu vjerovnicima rekao je da se “ne glasuje samo za spas EPH, već i za ‘spas 800 hrvatskih radnih mjesta, 800 hrvatskih obitelji, ali i demokracije u Hrvatskoj’. Na prihvaćanje plana restrukturiranja pozvao je i suvlasnik EPH Ninoslav Pavić, nekadašnji glavni urednik lista “Komunist” i društveno politički djelatnik.
Tih osamsto “hrvatskih” obitelji uključuju Butkoviće, Dežuloviće, Tomiće, Jergoviće, Lovriće i mnoge druge – sve Hrvat do Hrvata, kao u Thompsonovoj pjesmi – od kojih neki za svoj “posao” primaju plaće od pedeset i više tisuća kuna. Taj novac zarađuju manipulirajući ljudima. Njihovim malograđansko – elitističkim rječnikom se to zove “opinion making”. Glavni urednik živi u jednoj od najskupljih vila u Zagrebu, vrjednijoj od tri milijuna eura, kojom bi se mogao pozabaviti Linićev tim za ispitivanje porijekla imovine kad bi ga to zanimalo, a uza sve mu ostaje dovoljno novca za posjete najskupljim restoranima po New Yorku i Londonu i kušanje skupih vina u velikim količinama. Uz te hrvatske pregaoce, tamo kruh zarađuje i određen broj elitnih dobro plaćenih novinarki. Istovremeno, nad portalom “Index”, Matije Babića, pokrenut je stečaj.
Treba li se taj sukob građane koji nisu indoktrinirani komunizmom i zadojeni panslavističkim šovinizmom ticati išta više od sukoba navijača Zvezde i Partizana? Da, i te kako. Jer, koliko god su obje kuće odigrale pretežno negativnu ulogu na hrvatskoj medijskoj sceni i kumovale današnjem stanju, smrti demokracije i uspostavi svevlasti udbaško-mafijaških klanova, ovakav rasplet situacije nije pravedan, što opet ne znači da je Matija Babić pravednik i heroj dana. Ovdje se radilo o čistoj namještaljci. Babićev Index je stradao po istom sustavu po kojem se pekarima i mesarima zatvara radnja zbog dvije kune viška ili manjka u blagajni, dok se Linićevim prijateljima i, da se izrazimo korektno, “kontroverznim poslovnim ljudima” kalibra Pavića, Minevskog ili Sinovčića, poznatijim po svojim upletenostima u mutne poslove nego po poslovnim rezultatima, opraštaju milijarde kuna našega novca.
Oprost dugova nije slučajan. EPH je odigrao određenu, iako ne presudnu, ulogu u dolasku Ive Josipovića i kasnije Kukuriku koalicije na vlast, naročito minoriziranjem svih afera Ive Josipovića, od Zlatice i ZAMP-a do porijekla imovine i istovremeno napuhavanjem svih Bandićevih grijeha, stvarnih i izmišljenih. Kasnije je tome dodana vulgarna hajka na Jadranku Kosor – iako je EPH bio praktički dio kriminalne hobotnice HDZ-a i Ive Sanadera. “U tom razdoblju su izdanja EPH bivšem premijeru pružala medijsku podršku u svemu što je radio, pa i u kriminalnom vođenju države”, rekla je Nataša Škaričić, nekad novinarka Slobodne Dalmacije koja je 2009. godine dobila otkaz. Ključno za tu vezu je bilo kad je Sanader omogućio Paviću da kupi Slobodnu Dalmaciju i tako gotovo ostvare monopol na tržištu tiskanih medija – a slična stvar se događa i danas, kad Pavić, iako u stečaju, preuzima portal net.hr, a da to nadležne službe uopće ne istražuju.
Sanader je tim poklonom Paviću dobio poseban status u EPH, a poslije su se odnosi bivšeg premijera i najveće novinske kuće, čiji su se novinari Miljenko Jergović i Davor Butković natjecali tko će se “dragom Ivi” više ulizati, duboko premrežili. Nekadašnji urednik “Komunista” je postao jedan od najvećih kapitalista u Hrvatskoj, preko leđa među ostalim radnica Kamenskog, ali paralelno s besprizornim bogaćenjem odvijao se i njegov sve očitiji povratak integralnom jugoslavenstvu i titoizmu, samo ovog puta ideološki popraćen filozofijom liberalnog kapitalizma.
O tom periodu prozborila je i novinarka Jasna Babić, nakon što je također dobila otkaz u EPH, i neki drugi otpušteni novinari razotkrivši kako EPH reketari restorane, poduzetnike i političare, prikriva afere “svojih” političara i podmeće afere protivnicima, te vodi specijalni i obavještajni rat. Na žalost, dio tog rata je godinama bila i ona sama: kasnije, nakon što je splasnuo revolt zbog otkaza, o tome više nije govorila, što je šteta jer je kao insajder očito mogla razotkriti mnogo o tome kako se kroz medije rat i obračun obavještajnih službi nastavio – drugim sredstvima.
Novinarka Nataša Škaričić je na kraju ere Ive Sanadera rekla: “Sada još osluškuju koja bi to politička opcija mogla postati važnom, zbog čega je unutar EPH zavladao pravi kaos. Zadnji primjer za tu tezu je brutalni napad jedne od glavnih kolumnistica EPH Tanje Torbarine, na drugog važnog kolumnista EPH, evidentno zbog njegovog navijanja za SDP-ovu političku opciju, a sve zbog raskola u političkim stajalištima”, te dodala: “Vrlo je zanimljivo da je, nakon objavljivana brojnih korupcijskih priča, hrvatska javnost dobila na uvid i ugovor o upravljačkim pravima MOL-a u Ini, ali da još uvijek ne može dobiti na uvid ugovor o kupovini Slobodne Dalmacije od strane EPH, koji je i predmet kaznene prijave.
Čičak: Medije u Hrvatskoj vode djeca oficira JNA, Udbe, KOS-a, a komunistički klan kontrolira pravosuđe
O kojoj i kakvoj se opciji radilo, progovorio je nešto kasnije Ivan Zvonimir Čičak: on je također dobio otkaz kao kolumnist Jutarnjeg jer se drznuo spomenuti oca Ive Josipovića, Antu, napisavši u kolumni od 6. veljače 2010: “U prvih šest mjeseci 1972. iz SK je isključeno oko 1150 članova. Glavni naredbodavac bio je Vladimir Bakarić zvani Buda, dok je glavni egzekutor za izbacivanja, hapšenja i pripreme optužnica bio drug Ante Josipović (otac novog predsjednika Ive Josipovića), član Izvršnog biroa CK SKH. On je u vlaku od Karađorđeva do Zagreba prevalio vlastiti političko-povijesni put od Savkinog pristaše – ustaše (što bi rekao drug Tito) do ponovno vjerna titoista. Kao predstavnik Partije nalazio se na čelu komisije u kojoj su bili Mane Trbojević (šef istražnog odjela Okružnog suda u Zagrebu), Bogumil Cukon (državni tužitelj), Mirko Bilić (sekretar za informiranje u vladi SRH) i Ivica Krizmanić (partijska batina na RTV Zagreb). Zadaća im je bila provođenje u djelo liste za odstrel koju je radio drug Vlado Bakarić. U procesu obračuna s ‘proustaškom’ Maticom hrvatskom i studentima, koji su radili na uspostavi države po uzoru na Pavelićevu, što je rekao drug Tito u Karađorđevu ’71, između ostaloga saslušano je 50.000 članova Matice. Pohapšene su i osuđene stotine ljudi.”
2011. godine on je u “Vijencu” dao intervju, u kom je bez ustezanja ustvrdio da je Jutarnji postao glasilo urbanoga rasizma i prepoznatljive nostalgije za komunizmom i Jugoslavijom, da medije vode djeca oficira JNA, Udbe, KOS-a i drugih komunističkih kadrova. “Bio sam protivnik lustracije i to je moja velika pogreška”, rekao je on tada, “komunistički klan i danas kontrolira pravosuđe”. Razvoj događaja potvrdio je svaku njegovu riječ. “Kod nas totalitarizam nije ni nestao”, govorio je tada Čičak. “To nije samo pitanje komunista-očeva i njihove djece, nego je problem medijskoga formiranja svijesti. Medije i dvadeset godina nakon pada komunizma u Hrvatskoj vode izdanci jugoslavenske komunističke omladinske štampe. Vode ih djeca oficira JNA, Udbe, KOS-a i drugih komunističkih kadrova. Njima je demokracija ono što oni kažu da je demokracija. Ovih sam dana prelistavao stare brojeve Danasa i čitao tekstove Jelene Lovrić koja nam sada drži lekcije o demokraciji. Tada nije pisala demokratske tekstove, nego je primjerice pisala protiv Slobodana Miloševića jer je on svojim ponašanjem zorno prokazivao komunizam kao oblik zla. Kritikom Miloševića nije se zalagala za liberalno društvo i hrvatsku državu, već je grčevito spašavala Jugoslaviju, titoizam i komunizam. Ona se ne može promijeniti. On je i više od toga. On je na stanovit način promotor i ideolog te velikosrpske tvorbe u Hrvatskoj.”
Ona je, međutim, i dalje udarno pero Jutarnjeg lista: bivša članica centralnog komiteta, koja bi u civiliziranijim državama od Hrvatske, recimo Njemačkoj ili Češkoj, potpala pod lustracijski zakon i ne bi smjela raditi za javne medije, kao ni Radman uostalom. Kao i mnogi drugi, i Čičak je imao svoj trenutak istine kad je izletio iz udbaškog legla zvanog EPH: ta organizacija za medijsko reketarenje političara i poduzetnika, promoviranje pokojnog veselog diktatora i zaštitu britanskih interesa u Hrvata, funkcionira po sistemu: red sisa, red recepata i slika skupih vila za malograđane, red izvještaja o skupim restoranima koje si ne možete priuštiti, a sve te navlakuše su samo mamac za poglupe: stvarajući lažnu sliku o sebi kao o urbanom mediju namijenjenom obrazovanima i intelektualcima, a u stvari prodajući Big Brother bozu, sise i guzice, Jutarnji želi kod svojih čitatelja stvoriti sliku o sebi i svojim novinarima kao o superiornim bićima, naprednim gay friendly građanima svijeta. Jutarnji voli pisati o licemjerju biskupa Bozanića koji se vozi u Citroenu C5 umjesto da kao Isus jaše magare, ali ne voli pisati o svojim urednicima i novinarima, redom bivšim (?) komunistima, koji se kupaju u šampanjcu, kokainu, voze se u Mercedesima Tito – klase i ručaju u najskupljim restoranima. Jer, jelda, vjera propovijeda skromnost. A komunizam ionako propovijeda otimačinu i pljačku, pa je to onda OK i nije licemjerno.
PDV na žuti tisak 5 %, na dječju hranu 13 %
No, potpuni moralni i profesionalni pad Jutarnjeg lista, koji je započeo kao mainstream dnevnik prozapadne orijentacije usmjeren obrazovanijoj publici da bi postao opskuran apologet jugoslavenstva, balkanštine i kanal britanske obavještajne službe za širenje dezinformacija i spinova, započinje s dolaskom na vlast Kukuriku koalicije. Po dolasku na vlast svojih novih pulena, trudio se ne napisati nikad niti riječi o kriminalu u SDP-u.Ignorirajući slučajeve poput “rapskog Sanadera” Antešića, te spretno manipulirajući i spinajući činjenicama u aferi nelegalnog prisluškivanja (u korist vjerojatno upravo Pavića, koji je htio znati što radi konkurencija) gdje su nevjerojatnim manevrom medijski opravdali prisluškivanje a cijelu aferu sveli na pitanje “odakle je to špijunčina Karamarko saznao”.
Ukratko: problem nije bio što se nekog nelegalno prati, bez sudskog naloga, nego kako je ta “povjerljiva” informacija procurila do šefa oporbe. Za nagradu je Pavić dobio smanjen PDV u doba kad se isti povećavao na dječju hranu i sve ostalo, a zakon je bio tako pisan da bi praktički samo njegova izdanja i Večernjak bila oslobođena poreza dok bi npr. 24 sata konkurentske Styrie i dalje plaćalo puni iznos PDV-a, što je jasno palo na ustavnom sudu. I ne samo to, dobio je nekoliko povlaštenih kredita. 27.12.2011. Europapress holding dobio je kredit od 29 milijuna kuna prema vladinom modelu A+ s kamatom manjom od tržišne, a HBOR je od toga dao 40 posto, što je zapravo državna potpora. Taj novac, nas poreznih obveznika, je otišao u vjetar.
EPH mediji su do savršenstva razvili manipuliranje osjećajem straha i egzistencijalne nesigurnosti naslijeđenim iz komunizma, koji su jednostavno ugrađeni u hrvatsko biće, to su strahovi iz vremena kad su se ljudi bojali i vlastite sjene, a prije svega gubitak perspektive. Oni nam nude parareligijsku sliku stvarnosti: s jedne strane pakao, rasizam, šovinizam, propast oličeni u vrijednostima proisteklim iz katoličkog naslijeđa i kroatocentričnog identifikacijskog okvira, s druge raj oličen u potrošačkom malograđanskom društvu, po Big Brother shemi lažiranom verzijom stvarnosti, u kojoj mladi, lijepi, uspješni i izmišljeni građani svijeta pohađaju skupe restorane, tjeraju londonsku modu, rade kao financijski savjetnici. S druge, zatucani kamenjarci, katolibani, krezube “Hrvatine” koje slušaju cajke. Prodavanje takvih u osnovi rasističkih stereotipa je postalo zaštitni znak epehazije. Već spomenuti Čičak je zavapio, “pretvorili su hrvatske građane s juga; Hercegovce, Dinarce i Dalmatince u zaostale primitivce. Samo još ne pišu da ti južnjaci, zato što većinom glasuju za HDZ, imaju i šiljaste glave.
Moj Jutarnji postao je glasilo urbanoga rasizma, prepoznatljive nostalgije za komunizmom i Jugoslavijom. Zato nisam više htio pisati u tim novinama ni biti smokvin list novinarstvu koje mi je neprihvatljivo.”
Korisna budala Babić
Epilog priče je da je EPH dobio predstečajnu nagodbu – na prevaru. Kada ne bi bilo tvrtki-kćeri EPH sa svojim nepostojećim tražbinama, onda bi iznos osporenih tražbina bio veći od 25 posto. To znači da bi se postupak predstečajne nagodbe morao obustaviti, a FINA bi morala tada po službenoj dužnosti pokrenuti stečajni postupak nad EPH. No Pavić spasio od stečaja: vlast žmiri nad Pavićevim makinacijama, koje državu i banke koštaju više od pola milijarde kuna.
Iako zapravo nema uvjete za nagodbu, izmišljene tražbine tvrtki – kćeri su prihvaćene od novog mecene EPH, Slavka Linića, kog su noktima i zubima branili od Karamarkovih optužbi za ratno profiterstvo i korupciju: Grobničanin im je vratio uslugu. Jutarnji ide dalje, i ne samo to: imat će medijski monopol na lijevoj strani političkog spektra. Jer, glavni konkurent za simpatije urbane neuke ljevice, Index, ide u – stečaj. Priča o njemu je toliko slična i toliko različita od Pavićeve. Matija Babić nema rodoslovlje, ali je uvijek znao s koje strane vjetar puše i koje “liberalne” vjerske postulate i dogme mora prihvatiti da bi urbana publika prihvatila njega: homoseksualnost, agresivni ateizam, antihrvatski, jugocentričan stav zamotan u lažni “kozmopolitizam”, začinjen ekonomskim antieuropskim nacionalizmom, kuknjavom o tome kako su nam stranci sve pokupovali i pljuvanjem po tom zločestom, zločestom liberalnom kapitalizmu.
Babić je u cijeloj priči ispao tipičan primjer “useful idiota”, korisne budale. Gazeći mrske “katolibane” i kamenjerce u koje i sam spada, zapravo je pomogao izgraditi ideološki monopol partije koja je uradila ono što svaki razuman i nemoralan vladar radi kad se dočepa apsolutne vlasti: ukloni sve one koji su mu pomogli da tamo dođe, kako im to nikad više ne bi palo na pamet – da pomognu rušiti vlasti i uspostaviti neku drugu. Babić je, kao inteligentna osoba, ali ipak ograničena svojom socijalizacijom, nesvjesna kako se igraju igre koje su oni koji su prošli elitne zagrebačke gimnazije i družili se s djecom režimskih umjetnika i partijskih sekretara naučili još tada, pokušao postati dijelom urbanog, “antifašističkog”, elitnog miljea. Odigrao je svoju ulogu u gaženju branitelja, HDZ-a, crkve, a sad zbogom, Matija.
Ima neke poetske pravde u onom što se događa Indexu: nekom će Matija, možda, u ovom trenutku, izgledati simpatičan, jer u konačnici on je “true believer”, pravi vjernik: za razliku od svojih pandana u EPH holdingu, on, u stvari, stvarno vjeruje u ono za što se zalaže. On iskreno mrzi crkvu i vjernike. On iskreno vjeruje da je prihvaćanje homoseksualaca korak na putu čovječanstva do spasenja. Međutim, on je jedan od onih koji su stvorili čudovište. Sličnost s Trockim jednostavno nije moguće ne vidjeti: radikalniji od Staljina, ali i ideološki zatucan i time nesvjestan stvarnog odnosa snaga. Zato će kao Trocki, izgleda, i završiti.
Njegov rat protiv Josipovića i Linića je od početka bio osuđen na propast: Matija, ipak, ne razumije političke procese u onoj mjeri u kojoj misli da ih razumije, a ni Hrvate koji imaju potrebu, naučeni stoljećima živjeti u strahu od politike, čkomiti kad god je to oportuno. On nikad nije shvatio na koji način su ga iskoristili i odbacili. Ne treba ga žaliti: on je, također, bio manipulator i samoreklamer. Dugove Indexa je samo prebacivao s tvrtke na tvrtku – u osnovi, radio je što i EPH samo na mnogo nižoj profesionalnoj i lupeškoj razini. Zapravo, najtragičniji ishod toga što Index nije dobio predstečajnu je upravo u tome: nepravda nanesena Babiću, koji je zapravo imao pravo na predstečajnu unatoč svim svojim spinovima i lažima, dok ju je istovremeno dobio EPH koji je do nje došao preko izmišljenih tražbina izmišljenih tvrtki bez imovine i prihoda, bi od šmrkavca mogla napraviti heroja, a Babić se trudi u tom smjeru pričajući o tome kako ga mafija želi ubiti, što je u konačnici infantilno i nezrelo.
Babić sebe želi prikazati kao žrtvu, neovisnog novinara i pravednika, računajući da su simpatije ljudi uvijek na strani slabijeg, onog kom je nanesena nepravda. No istina je da Babića ne treba žaliti, jer u konačnici on nije onoliko različiti od onih protiv kojih vodi svoj privatni rat. A ironija je što je njegovom padu kumovala ista afera s kojom je počeo njegov nagli uspon: holivudski scenaristi ne bi to dramaturški bolje zamislili. Severinina snimka seksa je nuđena mnogima, no svi su je odbili: nitko nije bio toliko nizak da to objavi. Osim Babića: njemu nikad ništa nije bilo previše nisko. Na kraju ga je upravo Severina koštala Indexa, i u tome ima neke pravde. Ali ne treba se veseliti tome da EPH ide dalje bez konkurencije u vidu Babića: da se poslužim riječima suca iz filma “Ničija budala”: “Moja politika je, ako naoružaš jednog idiota, onda moraš naoružati sve idiote: inače jednostavno nije sportski”.
Autor: M.H./dnevno.hr
