Genocid, taj zločin nad zločinima, ne može biti predmetom pogađanja – krojači tužbe Račanove vlade ojačali srpsku poziciju

Profesora emeritusa doktora Zvonimira Šeparovića, viktimologa, hrvatskoj i svjetskoj javnosti nije potrebno predstavljati. To čak ukratko nije ni moguće jer je riječ o čovjeku iznimno aktivne, atraktivne i bogate karijere, točnije karijerâ. Oni, koji su poput mene imali tu sreću slušati predavanja na ondašnjem Pravnom fakultetu, već sedamdesetih godina prošloga stoljeća (u nimalo lako doba hrvatske šutnje), bila je kristalno jasna profesorova rodoljubna nota uz neospornu elokvenciju, čvrst stav i široku erudiciju koja je u pravom smislu riječi prštala.

Za ovu priliku, čineći grubu simplifikaciju, navest ću sveučilišnu domaću i međunarodnu karijeru profesora Šeparovića (uz brojne znanstvene radove), zatim diplomatsku i međunarodnu državničku karijeru kao ministra vanjskih poslova, a zatim kao sukus: lobiranje, sudjelovanje i aktivno participiranje na konferencijama i sastancima na kojima se stvarala suverena hrvatska država.

Krunom svega nazvao bih profesorovu inicijativu, stručni rad i konačno ostvarenje Tužbe protiv Srbije i Crne Gore još krajem devedesetih godina prošloga stoljeća. To, u hrvatskim političkim krugovima na vrhu, nije bilo prihvaćeno ni kao pravovremeno, a niti kao potrebno i logično.

Pa ipak, nakon što je Hrvatska obranjena u nametnutom i nepravednom ratu, nakon svih razaranja i patnji – što je logičnije nego otvoriti vrata pravomoćnoj međunarodnoj odluci o tome tko je agresor a tko žrtva, i tko je taj koji treba platiti ogromnu ratnu štetu počinjenu u Hrvatskoj. To je trebalo donijeti (da nije bilo odgađanja) i konačni svršetak rata napaćenoj domovini, repovi kojega kako vidimo, vuku se naročito Vukovarom, sve do danas.

Profesor emeritus dr Zvonimir Šeparović upravo je objavio svoju najnoviju knjigu uoči početka dvojne rasprave o obje tužbe, a pred međunarodnim sudom. Riječ je o izvornom tekstu naše Tužbe u biblioteci Documenta Croatica, izdavača Hrvatskog žrtvoslovnog društva kojemu je profesor i dugogodišnji predsjednik te u tisku Hrvatskog grafičkog zavoda a pod naslovom “Hrvatska tužba”. To je samo jedan od brojnih mogućih povoda ovom, kratkome razgovoru.

Umanjivanje odgovornosti

Profesore Šeparoviću, odjeknula je Vaša izjava kako je izvorna Tužba mijenjana i kljaštrena te kako su u toj raboti sudjelovale Vlade RH od smrti Prvog hrvatskoga predsjednika do danas. Kao eksperta, zamolit ću Vas da, koliko je to moguće, ukratko istaknete žarišne točke tog nedopustivog umanjivanja odgovornosti u oba agresora na Hrvatsku.

Umanjivanje odgovornosti započelo je odricanjem/ispuštanjem od odgovornosti Crne Gore. Mi smo tužili Jugoslaviju (Srbiju i Crnu Goru) kako se tada, 1999. godine zvala ta državna tvorba. Mi smo isticali odgovornost Crne Gore jer je iz te zemlje, koja je u međuvremenu postala samostalna međunarodno priznata zemlja, izvršena agresija na krajnjem jugu Hrvatske, na Konavle, Dubrovačko Primorje, a u prvom redu na Dubrovnik, grad pod zaštitom UNESCO-a.

Procjenjuje se da je na gradsku jezgru palo više od 2.500 artiljerijskih i avionskih projektila, te projektila ispaljenih s ratnih brodova, različiti vrsta i kalibara, od kojih je veliki dio na popisu međunarodnim pravom zabranjeno oružje. Vice-admiral Miodrag Jokić, komandant VPS „Boka” izjavio je u listopadu 1991. za titogradski dnevnik Pobjeda: „Nije daleko pretpostavka da će ustaše, kojim nije stalo ni do kakvih vrijednosti, osim do vlastite kože, same razoriti stari Dubrovnik, kako bi to nedjelo pripisale jedinicama JNA”.

Predsjednik Vlade Srbije Dragutin Zelenović piše Vladi Republike Hrvatske 5. listopada 1991… između ostalog sljedeće:

„Zabrinut za civilno stanovništvo i grad Dubrovnik, koji predstavlja deo istorije srpskog i hrvatskog naroda… Vaša odluka da u gradu od neprocenjive istorijske i kulturne vrednosti smestite vaše paravojne formacije, crne legije i mnogobrojne strane plaćenike i da sa tog prostora započnete oružane napade na naseljena mesta u Hercegovini i Boki Kotorskoj predstavlja krajnje necivilizovan, nehuman i nedostojan čin. … Upućujući vam ovaj poziv da sprečite razaranje Dubrovnika, Vlada Republike Srbije izražava čvrsto uverenje da će svi pripadnici JNA i jedinica TO uložiti maksimalne napore da se sačuva ovaj historijski grad.”

Ovoliko cinizma nije bilo ni u Goebelsovu opravdanju paljenja Reichstaga uoči Drugog svjetskog rata. Kojom su brutalnošću razarali okupirani teritorij vidjelo se u crkvi u Čilipima gdje je četnik iskopao oči kipu Majke Božje. Kada sam prije nekoliko godina vodio svoga prijatelja Alojza Mocka, bivšeg ministra vanjskih poslova prijateljske Austrije, iz Dubrovnika u Konavle, ministar Mock se skoro srušio kad je vidio taj vandalizam. A četnici i TO došli su iz Crne Gore.

Stipe Mesić je tvrdio da Crnogorci nisu nikada ratovali u Hrvatskoj, a bio je to treći pohod brđana iz Crne Gore na Konavle i Grad Dubrovnik. I ovoga puta sijali su smrt, razarali spomenike kulture, pljačkali i palili hotele i domove Hrvata južne Hrvatske.

Iz tužbe je izostavljen i onaj dio kojim smo tužili za genocid Srbiju i Crnu Goru za organizirano, plansko, prisilno etničko čišćenje hrvatskih državljana srpske nacionalnosti s prostora Knina i tzv. Krajine.

Time su krojači tužbe Račanove vlade ojačali srpsku poziciju koja je sa Savom Štrbcem bila uvjerila tužiteljstvo Tribunala u Haagu da je izvršen zločinački pothvat etničkog čišćenja Srba iz Hrvatske. Srećom i zaslugom mudrog predsjednika suda Theodora Merona, taj je pothvat propao oslobađanjem svake krivnje naših generala i Hrvatske.

Oslabljena je tužba i netočnim brojem ubijenih u Domovinskom ratu, kada su naveli da je ubijeno 10.000 ljudi, kad znamo da je taj broj službeno i prema svim procjenama veći od 15.000.

Ipak, sretni smo da je makar i ovakva, sužena tužba, stigla na raspravu jer ostala je, sačuvali smo tužbu za genocid protiv Srbije, koja je s Miloševićem na čelu bila najodgovornija za genocid nad hrvatskom.

Mi smo u posljednji trenutak uspjeli podići tužbu, u posljednjoj godini života predsjednika Tuđmana, koji se na kraju složio sa tužbom i samo nekoliko mjeseci prije nego što smo izgubili izbore. „Trećejanuarska” Hrvatska ne bi nikada podigla tužbu.

Sustavno nas uvjeravaju kako genocida nije bilo

Nakon što je krivica iz Tužbe umanjivana, politika u Hrvatskoj sustavno nas je uvjeravala kako genocida nije bilo, kako ga je nemoguće dokazati, kako nećemo dobiti pozitivnu presudu, kako Tužbu trebamo povući, te naročito od predsjednika Josipovića: kako postoje drugi načini i od ministrice Pusić: kako žali što hrvatska tužba i srbijanska protutužba nisu uzajamno povučene.

Dobro ste naveli imena onih, koji su cijelo vrijeme radili protiv tužbe. Njihovi su argumenti prozirni: cijena sudskog postupka, slabi izgledi na uspjeh, mogućnost postizanja cilja drugim sredstvima. Zaboravljaju da genocid, taj zločin nad zločinima, ne može biti predmetom pogađanja. Pa nije to pravdaški zagorski kverulantski spor kojeg možete u svakom trenutku prekinuti mirenjem ili voditi do kraja života stranaka.

U pitanju je kapitalni zločin, unaprijed planiran, s namjerom da se u potpunosti ili djelomično uništi Hrvate s prostora kojeg su okupacijom htjeli pretvoriti u Veliku Srbiju. Cilj – Velika Srbija, sredstvo, način ostvarenja – genocid. Na tome se sustavno radilo stoljećima. Tri su stupa srpske genocidne agresije: Srpska akademija, Srpska pravoslavna crkva i Srpski četnički pokret.

Ja neću reći kao Nico Hofmann, najpoznatiji njemački producent televizijskih serija i projekata, koji je pod naslovom „NEMA NEVINIH NIJEMACA” – zapamtimo: u II svjetskom ratu naši su očevi bili počinitelji, a ne žrtve”, da nema nevinih Srba. Naprotiv, ima, bilo je nevinih Srba. Naš povjesničar dr. Ivo Rendić Miočević to zove „Druga Srbija” i navodi kao primjer Nebojšu Popova.

Bilo je Srba, koji su branili svoju domovinu Hrvatsku, po onoj Teslinoj. Domovina – Hrvatska, vjera – pravoslavna. U knjizi navodim primjere Bogdana Bogdanovića, Latinke Perović, Srđe Popovića, Jevrema Brkovića, dr. Sonje Biserko koji su ustali protiv Miloševića i njegove agresije na Hrvatsku, BiH i Kosovo. Sonja Biserko je imala građanske hrabrosti svjedočiti u Haagu kao svjedok optužbe, dakle objektivno za Hrvatsku.

Mi smo u Hrvatskoj imali Srba kao što su bili Živko Juzbašić, koji je bio u našoj ratnoj Vladi RH i dr. Jovan Bamburač, koji je bio na čelu Stožera za krizna stanja i djelovao je u hrvatskom državnom Saboru. U prošlosti imali smo Svetozara Pribićevića koji se, razočaran Jugoslavijom i Aleksandrovom diktaturom obratio pred smrt iz Pariza u Pismu Srbima: „Srbi treba da shvate da oni nemaju nikakvog ni moralnog, ni političkog ni istorijskog prava da vladaju nad Hrvatima… Srbi bi morali da poštuju i da priznadu volju Hrvata… za svoju potpunu i neograničenu samostalnost.”

Nažalost današnji Srbi u Hrvatskoj predvođeni čini se neuništivim Miloradom Pupovcem i dr. Vojislavom Stanimirovićem idu putem kojim je na početku krenuo dr. Rašković, proglašavajući da su Srbi „lud narod” i pozivajući u UJDIJ-u sa Žarkom Puhovskim održanje Jugoslavije (srboslavije) po svaku cijenu.

Ovdje je riječ o otvorenoj izdaji nacionalnih interesa

Recenzent Vaše najnovije knjige “Hrvatska tužba” mr. sci. Darko Sagrak baš kao i Vi ne libi se istaknuti kako je ovdje riječ o otvorenoj izdaji nacionalnih interesa: “…u čemu su prednjačili Stipe Mesić, Ivan Šimonović, Ivo Josipović, Milorad Pupovac, Zoran Milanović, Neven Mimica, a najgrlatija je bila ministrica Vesna Pusić.” Impresivan popis hrvatskih Juda?

Za hrvatske Jude, za one koji su prešli granicu normalnog političkog ponašanja u javnom interesu, koji su došli do izdaje nacionalnih interesa pripremamo utemeljenje hrvatskog nacionalnog etičkog suda, koji bi po uzoru na Russelov sud i Komisije istine sada već pok. legendarnog crnačkog vođe Mandele sudio za veleizdaju. Stvar je u procesu stvaranja i oblikovanja pa više o tome ne bih ovom prilikom.

Kome je danas u strateškom interesu da se proizvede ekvidistanca krivnje, nasilan i lažni ekvilibrij? Tko stoji iza Srbije, kojoj ministrica Pusić otvoreno podilazi u Beogradu tvrdnjom kako današnje vlasti ni u Srbiji niti u Hrvatskoj nisu sudjelovale u ratu? Kako shvatiti takvu tvrdnju jedne, trebalo bi biti odgovorne osobe, u vrijeme kad je predsjednik Srbije Toma Grobar? Kad se Vojislav Šešelj u Haagu u kamere hvali kako su svi iz današnje srbijanske vlasti činili iste ratne zločine kao i on i kada se internetom vrte snimke javnih nastupa prvih ljudi Srbije koji upravo sada, u ovo vrijeme, veličaju Slobodana Miloševića i njegovo veliko djelo: tzv. Republiku Srbsku?

Iza Srbije stoji novi strateški partner Hrvatske – Velika Britanija. I Putinova Rusija ne zaboravlja pravoslavnu Srbiju. Eto četnici su stigli na Krim da bi pomogli svojoj braći. Zapanjujuće je s kojom snishodljivošću hrvatski kukurikavci pijuču po Beogradu i Bruxelles-u, u prilog Srbije i zapadnog Balkana. Najdalje u svemu prednjači Vesna Pusić. Ona je sada već sasvim ušla u kompleks nacionalne izdaje.

Europska unija nije jedinstveni korpus. Njemačka je očito ogorčena Milanovićevim bezobrazlukom u stvarima Perković-Mustač, koji su organizirali ubojstva Hrvata po Njemačkoj. Ova je vlast potpuno otuđena i vodi zemlju u totalnu katastrofu.

Gura li nas Europska unija paradoksalno i kroz svoje članstvo – ponovno na Balkan? U neki donekle promijenjen okvir ali ponovno na rep Europe?

Pusićka je sada već sasvim izvan pameti. U toj ludosti leži velika opasnost. Antifašizam na boljševički militantan način je opasna pojava. I nema lustracije i nema priznanja komunističkoga nasilja.

Na kraju bih Vas razgovora profesore, zamolio za ocjenu političkog stanja i novih političkih grupacija u Hrvatskoj. Kako ga Vi vidite uz ocjenu prljave, očito započete predizborne kampanje?

Vrijeme je za promjene. Glave na kup Hrvati. Da ne bude kasno.

Javor Novak/hkv.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save