Zašto Teršelić traži izjednačenje vojnih i civilnih žrtava rata?
BORDEL ANGLO-OBAVJEŠTAJNIH EXPOZITURA Kod Stankovića bila je gošća Vesna Teršelić. Činjenica da takvi ljudi dobivaju udarne termine na nacionalnoj TV, koja bi trebala propagirati interese Hrvatske, a ne raznih obavještajnih ekspozitura skrivenih iza organizacija za ljudska prava, govori da je Hrvatska jedno teško bolesno društvo. A dolaskom iz naftalina izvučene Mirjane Rakić te na jesen, vjerojatno, Gorana Radmana, stanje duha nacije se svakako neće popraviti, uz Šprajca kao voditelja udarnog Dnevnika i Stankovića kao arhitekta udarnog talk showa.
U svakoj normalnoj državi bi nekom tko je tijekom rata aktivno sabotirao njenu obranu bio zabranjen svaki oblik javnog nastupanja. Podsjetimo, antiratni centar Vesne Teršelić je za vrijeme rata pozivao Hrvate na nenasilje i time proslavio Vesnu te joj priskrbio status hrabrog borca za ljudska prava. Jesu li njeni motivi bili naivno iskreni i plemeniti, što nipošto ne isključujem, ili jednostavno izdajnički, nije uopće bitno: bitno je da je ona sred rata širila defetizam i odgovarala Hrvate od uzimanja puške u ruke, kao da smo mi išli osvajati Čačak i Niš! Situacija je to kao kad nekom kom su razbojnici upali u kuću i upravo mu siluju ženu kažete da je nasilje loše i zlo i da je najbolje da ne poduzima ništa. Ili, kao da ste u Londonu 1941. zagovarali mir i nenasilje: Englezi ne bi nimalo dvojili oko toga za kog radite i u skladu s tim bi vas i tretirali.
Stanković je pokazao da može biti i posve pristojan i suzdržati se od toga da upada sugovorniku u riječ. Neodgojeni, bezobrazni, primitivni Stanković, koji inače sam odgovara na pitanja koja postavlja ne dajući gostu da odgovori i nadvikujući se s njim u studiju kao da su na planini! To što ima jedan nastup prema narodnim neprijateljima – braniteljima i sličnim klerofašistima – a drugi prema antifašistima poput Vesne Teršelić svjedoči o njegovoj neprofesionalnosti kao novinara, ali i vrhunskoj profesionalnosti kao manipulatora i agitatora.
Vesna Teršelić je pak cijelo vrijeme treptala, gledala mimo sugovornika, pravila velike pauze između riječi, i buljila negdje dolje desno, i ne morate biti stručnjak za govor tijela da biste to protumačili. Muljajući tako rekla je da nema samo jedne interpretacije povijesti, nego više njih, što konkretno znači da si gospođa Teršelić pridržava pravo revizije novije hrvatske povijesti, tj. uvjeriti nas da trebamo vjerovati njoj, a ne vlastitim očima i onom što smo doživjeli i preživjeli.
Na pitanje tko je zapravo ta osoba i zašto bi njeno mišljenje trebalo biti relevantno, te zašto se opet moramo baviti njome, odgovor ni ovaj put nisam dobio. Ona je, onako neodređeno, lamentirala o višestrukim identitetima i problemima takvih osoba u ratu i svojim slovenskim korijenima, ali nije zapravo ništa rekla o sebi. Nekakav je red predstaviti se, nekako je običaj da negdje postoji kratka biografija javnih osoba. Na netu nigdje ne postoji ništa nalik biografiji Vesne Teršelić , bar je ja nisam uspio pronaći, što otvara mogućnost širenja tračeva i raznolikog tumačenja njenih motiva, primjerice da joj je otac bio major JNA: kako bi ona sama rekla, “svatko ima svoje viđenje istine”. Možda bi sama mogla ponešto reći o sebi da se takvi tračevi prekinu, i istina svede na jednu objektivnu temeljenu na činjenicama, ali ovaj put nije.
No to i nije bitno, jer Vesna Teršelić je nedvojbeno pripadnica crvene buržoazije, jednog sloja koji je u socijalizmu razmjerno dobro živio, zlatne mladeži koju se ljudska prava i njihovo masovno kršenje od strane tadašnjeg režima nije ticalo jednostavno zato jer – je to bila njihova država i njihovi su roditelji bili u pravilu visoko pozicionirani dužnosnici režima. Odatle i njena šokiranost time što je “antifašizam izguran na sporedni kolosijek”, a o “njegovim zločinima se počelo govoriti na njoj šokantan način”. Žena koja se cijelo vrijeme zalaže za suočavanje s prošlošću, očito, i sama ima problema sa suočavanje s vlastitom. Istina međutim jest da je antifašizam zguran na sporedni kolosijek dijelom i zahvaljujući njoj, jer gospođu Teršelić očito ne zanimaju stravični zločini koje su u njegovo ime počinili ljudi koji su i danas stupovi ovog društva, prema kojima sva kršenja ljudskih prava u DR djeluju kao dječja igra, za nju “zločini u Drugom svjetskom ratu nisu direktno relevantni!”.
Osuditi i istražiti svaki zločin na svakoj strani” znači upravo to, a ne “svaki zločin na svakoj strani osim našoj jugoslavenskoj”. I dok u svijetu i 97 godina stare naciste upravo hapse i to s razlogom, naši stari nacisti poput Manolića i dalje prolaze nezapaženo od aktivista za ljudska prava, prerušeni u “antifašiste”. Kao, nije u redu suditi tako starim masovnim ubojicama, neka njih. Nije ni čudno, ozbzirom da Teršelićku šokira činjenica da je danas Hrvatski dom na mjestu stradanja Srba u Drugom svjetskom ratu u Glini, što sugerira da i ona, kao i većina, Hrvatsku doživljava kao u osnovi fašističku tvorevinu. Njoj je ipak antifašizam prava strana i time amnestiran dok u Domovinskom ratu za nju nema prave strane – svi su jednako krivi i svima treba jednako suditi.
Podržavam ideju da svaki zločin treba rasvijetliti i osuditi, no ako to rade osobe koje za ljudska prava nije bilo briga onda kad su se najviše kršila, cijela priča gubi na vjerodostojnosti. Ovdje evolucija beskičmenjaka u sisavca i jugooficira u korifeja demokracije ide prebrzo. Njen suborac iz bitke za ljudska prava Zoran Pusić je ista kao vrijednost prihvatio tek u zrelo doba. Za vrijeme Tita, dok su im kolege sa faksa robijali nisu ih te stvari brinule. Nije se Teršelićka brinula ni za robijanje Ivana Zvonimira Čička ni za to što je Amnesty Internationalu bilo zabranjeno djelovanje u Jugoslaviji. Zanimljiva je ta naknadna pamet, ali se može jako dobro unovčiti.
Kad smo kod novca, ja sam cijelo vrijeme čekao da Stanković dobije napadaj objektivnosti i zapita voditeljicu Documente zašto ne posluju transparentno, jer im je godišnje financijsko izvješće na internetu – prazno, a zakonska im je obaveza objaviti ga. Čisto da vidimo koliko naših milijuna dobivaju i kako ih troše. Ona sama je spomenula cifru od sedam milijuna, što bi, podijeljeno na 25 ljudi koliko je rekla da ima – “volontera”, iznosilo oko 280.000 kuna godišnje po volonteru: mnogo unosnije od volontiranja u državnoj službi za 1.600 kuna. Po tome ispada da je držanje moralnih propovijedi o ljudskim pravima prilično unosan biznis. Na popisu donatora, nalaze se, uz hrvatsku vladu koja iz poreza građana financira ovu i desetke sličnih udruga vlade Nizozemske i Velike Britanije, te još nekih država, i naravno neizbježni Soros. Što su oni uradili za taj novac? Imaju popis koji je netko drugi napravio, i to nepotpun – okolica Petrinje i Gline! Od objektivnosti nema ni ‘o’, od dokumentiranosti nema ni ‘d’, sve rade volonteri, pa na što se potroši sedam milijuna kuna godišnje?
Nemoguće je reći: sama je rekla da se oni zapravo oslanjaju na podatke memorijalnog centra i da sami zapravo ne vrše terenska istraživanja. U jednom gostovanju na TV ju je Ante Nazor upozorio da se služi falsificiranjem podataka, odnosno da tuđe podatke prezentira kao vlastite. Usto, ukazao je na friziranje brojki, pa je tako broj uništenih objekata nakon Oluje bio 4.000 od pregledanih nešto preko 20.000, dok je pak njena Documenta jednostavno potonju brojku proglasila brojem uništenih objekata, po receptu kojim je SFRJ svojevremeno ukupan demografski gubitak u Drugom svjetskom ratu hladno proglasila brojem poginulih. Uostalom, Vesna i Aleksandar su se lijepo u emisiji složili oko toga da je istina o Domovinskom ratu jako važna i da je jako važno da se jednom Šprajcu dozvoli širiti istine i činjenice poput one o Tuđmanovoj izdaji Vukovara: toliko o objektivnosti, istinoljubivosti i dokumentiranosti. E da, i ona je za to da se na državne blagdane svakako izmaltretira naciju po pet tisućiti put s pričama o ratnim zločinima. Po mogućnosti s Aleksandrom Zec. Ali kad je u jednoj emisiji upitana što je sa istragama o ubojstvima četdresetak djece na Banovini, sva se pogubila. Među njima su bila dva dječaka od 2 i 4 godine koje su Srbi ubili zajedno s majkom , a kasnije su ubili i oca kao i većinu stanovnika sela. Radilo se o obitelji Jurić iz sela Kostrići.
Srećom, Stanković je nije htio maltretirati s takvim detaljima. Mali Jurići očito nisu ni približno bitni kao Aleksandra Zec. Jer, za 4 godine rata i uz 13.000 mrtvih, bar jedna Aleksandra Zec se jednostavno statistički morala dogoditi. A samo je jedna, pa je treba zato zloupotrebljavati do besvjesti.
No, ono na čem Documenta svakako radi s dosta uspjeha je relativizacija agresije, pa i prebacivanje tereta na hrvatsku stranu. Najvažnija stvar koju smo od Teršelićke čuli je ideja da država izjednači civilne žrtve rata s ratnim vojnima i – isplati odštetu? Znači li to da se Hrvatska treba ispričati obitelji spomenutih Jurića koje su ubili četnici u njihovoj kući? Nema smisla, svaka razumna država honorira one koji su se za nju borili i zbog nje stradali tu borbu, i jasno da za one koji su rat gledali iz podruma ili s druge strane ne mogu vrijediti iste beneficije.
Ili ipak ima, ako gledate s te druge strane? Jer u tom slučaju Hrvatska bi vjerojatno morala isplatiti odštetu svakom četniku koji je pijan stao na minu koju je sam postavio. Hrvatska vlada treba se ispričati i isplatiti odštetu samo za one slučajeve za koje su dokazano krivi pripadnici oružanih snaga RH. Uostalom omjer civilnih žrtava rata između Srba i Hrvata je otprilike 1:10, tj. na jednog civila Srbina ubijeno je desetak hrvatskih civila – ali to je nešto što od Vesne Teršelić i inih boraca za istinu, cijelu istinu, i ništa osim istine o ratu, nikad nećete čuti.
Pa ipak, po njima, trebali bismo gledati na obranu Hrvatske kao na uzrok nesreće srpskog okupatora koji nije došao do željenih teritorija: Vesna Teršelić je to nedvosmisleno tako definirala govoreći kako je slavlje jednog tragedija onog drugog i pokazujući slike traktorijade. Trebamo li revidirati povijesne činjenice i preuzeti na sebe krivnju za agresiju da bi se Srbi povratnici osjećali bolje? Treba li senzibilitet prema agresoru biti ispred istine? I što bi još Hrvatska trebala uraditi? Odgovorni za zločine su procesuirani, imovina je Srbima vraćena i obnovljena, dodjeljuju se stanovi povratnicima, postavljene su kvote o manjinama u državnim službama i doneseni antidiskriminacijski zakoni. Što još treba napraviti? Obeštetiti financijski agresora za neuspjeh?
Hrvatskoj ne treba posipanje pepelom kakvo traži Vesna Teršelić, ono što nam treba je jasno, nedvosmisleno, i iskreno priznanje Srbije o odgovornosti za rat i agresiji, bez fige u džepu, a ne muljanje u stilu “svi su krivi”, “Franja i Sloba su sve dogovorili a narod nije hteo rat”, i neizbježno “ko nas bre zavadi”. To, kako stvari stoje, nećemo doživjeti: možemo mi Srbiji oprostiti što god hoćemo, Srbija nama neće oprostiti nikad ništa. Ni neovisnost, ni Oluju, ni to što smo kudikamo uspješniji kao država nego što je njihova Jugoslavija ikad bila, po svim mjerljivim pokazateljima.
Dobre namjere trebaju biti uzajamne, inače ispadate budala koju drugi iskorištavaju.
M. Holjevac/fizzit.net
