Manipulacija javnim mnijenjem odvija se u suprotnom smjeru u zemljama koje su masonski oligarsi odredili kao predvodnice stvaranja jedinstvene svjetske vlade (SAD – Velika Britanija – Izrael) od one u ostalim državama svijeta.

Kod „manje važnih“ država programiranom puku se usađuje cijep globalizma, kozmopolitizma, kvazidemokracije, odmaka od počela nacionalnog suvereniteta, legaliteta, autonomije i teritorijalnosti vlastite države.
U „manje važnim“ državama pristup javnosti imaju oni kojima će biti „puna usta“ ljudskih prava, koji će što više „popljuvati“ svoju zemlju, koji će biti što veći pobornici neoliberalnog kolonijalizma i svih dvojbeno moralnih načela izopačene zapadne civilizacije, koji će najžešće kritizirati Katoličku crkvu kao najvećeg protivnika ljudskih sloboda, koji će ismijavati svoje nacionalne junake kao bolesne zanesenjake neke mračne prošlosti i sl. Hrvatska, kao neželjeno čedo „Velikog oka“, bila je (i još je) zoran primjer programirane medijske diktature.
Prisjetimo se samo nebuloznih inverzija poput onih o dogovorenom ratu, Karađorđevu, podjeli Bosne i Hercegovine, izdaji kod pada Vukovara i sl. o čemu je autor ovog teksta pisao u svojim ranijim knjigama.

Za uspostavu buduće jednosvjetske države “crnim vračevima” nisu potrebiti samo ekonomski stručnjaci i tehnokrati, već su sve više potrebni neuroznanstvenici, filozofi, sociolozi i psiholozi, oni koji imaju najveću zadaću – kako modelirati čovjeka i usaditi mu cijep kako je upravo “đavolja” globalizacija, u kojoj se sve mjeri novcem, u zajedničkom interesu cijelog čovječanstva.

‘Što više, što brže’ – kapitalistička doktrina tjeskobe
Prvo se neoliberalnom ideologijom od čovjeka stvorilo usamljenog i otuđenog čovjeka – pojedinca, čovjeka izgubljenog u svojim željama od galopirajućeg tempa življenja, čovjeka hladnog srca, čovjeka nemoralnog i desocijaliziranog, čovjeka premorenog i preopterećenog od kapitalističke doktrine „što više – što brže“, čovjeka tjeskobnog od straha gubitka posla, itd. Zatim ga se podučilo kako se on samo u globalnom svijetu može podruštvoviti, biti sretan i spokojan, uživati blagodati pluralizma, mira, sigurnosti, vladavine prava i drugih „doskočica“.
Jer između osamljene kreature čovjeka i Kozmopolitskog carstva Planeta ne postoje nikakve nacionalne države. Krajnji je cilj da taj obezglavljeni usamljenik sam izabere sužanjstvo u „uređenoj“ jednosvjetskoj državi koju će smatrati puno prikladnijom za življenje.

Pristup EU – 10 godina ‘etatizacije svijesti’ podanika ‘Velikog oka’
Zoran primjer rigidne medijske diktature kontrole uma hrvatskog čovjeka odvijao se sustavno desetak godina glede pristupa Hrvatske „sretnoj zajednici jednakopravnih naroda“, Europskoj Uniji. Deset godina trajala je „etatizacija svijesti“ nad hrvatskim čovjekom od svih političara i stranaka u Hrvatskom saboru, od svih kontroliranih medija i državnih institucija te najsuptilnija medijska i društvena cenzura prema onima koji drugačije misle, koji žele upozoriti hrvatski narod kuda ga to guraju hrvatski podanici „Velikog oka“. Krilatica Europska Unija nema alternative, jer druga mogućnost je Zapadni Balkan prestrašna je podvala jer skorim ulaskom svih zemalja bivše Jugoslavije u Europsku Uniju stvorit će se čvršće političko povezivanje svih zemalja „regije“. Riječ „regija“ postala je moderna inačica za zapadni Balkan, za novu Jugoslaviju, a sofisticiranim „pranjem mozgova“ stvorila se kobna općeprihvatljiva percepcija kako Hrvatska povijesno, kulturološki i geopolitički pripada toj nametnutoj i neprirodnoj regiji.
Pred kraj tog mučnog procesa „perači mozgova“ ipak su dozvolili da se u javnim medijima čuje i drugi glas, glas koji će pokušati obrazložiti zašto Hrvatska ne treba ući u EU. Tobožnjim „pluralizmom mišljenja“ izvršena je i najveća opsjena. Medijska svita perfidno je dovodila u svoje studije kao pobornike protiv ulaska Hrvatske u EU obično ljude koji nisu bili dorasli realnim argumentima se suprotstaviti suprotnoj strani. Na taj način poslala se poruka puku, komu će te vjerovati: „hrvatskoj europejskoj demokratskoj inteligenciji“ ili ovim „priprostim, zatucanim ognjištarima“?

Skrivanje križeva na HRT-u za sve one, željne ‘Egipatskih lonaca’
Međutim, i ovakva, duhovno i materijalno razorena hrvatska država koja je „slavno“ ušla u Europsku Uniju još se uvijek prema kriteriju „Velikog oka“ nije dovoljno desakralizirala, još uvijek previše puka odlazi u Crkvu i mari za obiteljske, tradicionalne i nacionalne interese. Da bi se Hrvatska uklopila u dekristijaniziranu Europsku Uniju, a svoju nacionalnu državu odbacila kao medij bivšeg totalitarizma, anarhije i kaosa, njenom čovjeku je potrebita dodatna antikršćanska propadanda, a na njegov um još malo više treba navući koprenu programirane svijesti bezboštva, hedonizma, relativizma. Taj posao je preuzela partijska kasta Milanovićeve vlade donošenjem političkog zakona o glavnom medijskom manipulantu – HRT-u. Novi zakon im je omogućio da s rukovodećih mjesta HRT-a smjene sve one „koji nose križić oko vrata“, a dovedu birano „partijsko“ društvo s poznatim „ideološkim zastranjenicima“. Mora se priznati da su si neki sami skinuli lančiće s križićima jer su se poput Starog Izraela u pustinji zaželjeli „egipatskih lonaca“. Najnoviji primjer konformizma je nova HT – akvizicija Sanje Doležal iz one jutarnje emisije za „domaćice“ koja je slijedila svoju kolegicu Karmelu Vukov Čolić, te je i ona svoj križić pospremila.

‘Bog je stvorio nacije prema svojim anđelima’ – zato moraju nestati…
Poništenje domovine i nacije kao brane ostalih temeljnih vrjednota, kao bitka čovjeka kao čovjeka, glavna je zadaća „Velikog oka“. Davno je netko napisao kako je Bog stvorio nacije prema svojim anđelima: zato one moraju nestati u budućoj kozmopolitskoj državi. Nacijama se odsijeca komad po komad suvereniteta (zajednička vojska, zajednička vanjska politika, zajednička politička asocijacija, zajednička valuta…) da bi u završnici postali „ništa“. Kako bi proces „nestanka nacija“ išao što brže razvile su se cijele teorije o nacionalizmu: kako je on laž; kako je primitivan i retrogradan, ali usto i krvoločan, nasilan i opasan; kako je samo u funkciji ograničavanja i sužavanja ljudskog horizonta; kako je on zapravo kolektivni egoizam i narcizam te opijanje mitovima umjesto pomaganja stvarnim ljudima; kako je uzrok mržnje i glavni krivac za suvišne ubitačne ratove itd. Odbojna riječ „nacionalizam“ postala je inačica za šovinizam, ksenofobiju. Tu „odbačenu“ riječ zamijenio je uljuđeni „patriotizam“ (domoljublje). Lingvistički gledano „nacionalizam“ je izvedenica od „nacija“, a kroz povijest je bio jamac opstojnosti svake nacije. ( Mladen Schwartz: Novi protokoli sionskih mudraca za XXI. stoljeće, Iuvenalis Samizdat, Zagreb, 2004., str. 164., 166. i 168.).

Protjerani domo(vino)ljublje i ljubav prema svom narodu
Pošto su „gnusne“ riječi „nacionalizam“ i „nacionalist“ iskorijenjene iz hrvatskog jezika kao izričaj za Hrvata koji voli i ljubi svoj narod, a nisu dobile svoju inačicu, primjerice u riječima „nacijoljublje“ (nacijoljub) ili narodoljublje“ (narodoljub), pitajmo se kako se naziva Hrvat koji ljubi i voli svoj hrvatski narod? Ta riječ ne postoji u hrvatskom pravopisu! Domoljub je nešto drugo, on ljubi svoju domovinu Hrvatsku koju može ljubiti i svaki drugi građanin Hrvatske, primjerice Mađar, isto kao što Hrvat može ljubiti svoju domovinu Njemačku ako u njoj živi. Upravo u tome je „kvaka“. U Hrvatskom jeziku više ne postoji službena riječ za Hrvata koji ljubi svoj hrvatski narod, bilo da on živi u domovini ili u iseljeništvu, a koja će se razumjeti u pozitivnom kontekstu.

Istine radi, i nacionalizam ukoliko nije posve u skladu s Augustinovom Državom Božjom i ako se ne temelji na isključivo Kristovim zakonima, već ako je kod tog nacionalizma nacija središte i mjera svih stvari, vrlo lako se i on može poput desakralizirane i globalizirane Europske Unije izroditi u đavolju državu, primjerice kao kod ideologije nacizma i fašizma.
Hrvatski katolički put s pravom upire prst na novi Ustav EU u kojemu se više ne spominje Bog niti kršćanska baština Europe, već se Nova Europa gradi na poganskim tekovinama antičke Grčke i Rima te nasadima prosvjetiteljstva.

Gdje je Božje ime u hrvatskom Ustavu (ili Himni)!?
No, gdje je Božje ime u hrvatskom Ustavu? Hrvatska je imala gotovo jedinstvenu prigodu da svoj Ustav od 22. prosinca 1990. temelji na Božjim zakonima, jer se u prvom sazivu Hrvatskog državnog sabora HDZ-ova dvotrećinska većina, bar deklarativno, izjašnjavala kao odani vjernici. Ali, u Ustavu o Bogu niti da se zucne, a nazvaše taj ustav, ironično, Božićni Ustav. Da je tada Bog kojim slučajem ugrađen u Hrvatski ustav svi bi ovi protubožji zakoni koje donosi nevjernička Milanovićeva vlada bili neustavni!
Često se također znamo hvaliti kako mi Hrvati imamo najljepšu himnu na svijetu. Hrvatski književnik i pravnik Antun Mihanović objavio je 1835. godine prvi puta svoju pjesmu Horvatska domovina u Gajevoj Danici. Krajem 19. stoljeća četiri kitice iz Mihanovićeve pjesme postale su hrvatskom himnom. Do današnjeg teksta hrvatske himne puno puta su se mijenjali pojedini stihovi i riječi (junački – hrvatski, čestna – slavna, vazda – svagda, hitra – Dravo, hitro – Drino, svog doma – svoj narod, itd.). Znakovito je, da je ubrzo nakon prihvaćanja Lijepe naše kao hrvatske himne, zadnji stih prve kitice da bi vazda sretna bila promijenjen u daj, Bože, sretna bila. Ta izmjena, iz razumljivih razloga, je ponovo vraćena u „prvobitno stanje“ u komunističnoj Jugoslaviji kada je Ustavom iz 1974. godine pjesma Lijepa naša domovino postala službena himna SR Hrvatske.
Tijekom ponovnog mijenjanja teksta hrvatske himne u samostalnoj državi Hrvatskoj na prijedlog hrvatskog književnika Milivoja Slavičeka 1990. godine kada je umjesto riječi kud li šumiš ispravljen stih u sinje more, nitko se od zastupnika nije „dosjetio“ da vrati jedini stih koji spominje Boga u hrvatsku himnu. Slučajno?

Zašto se sada čudimo ako je popločen put Milanovićevoj agenturi u pokušaju stvaranja desakralizirane hrvatske države?

Korišteni dijelovi iz knjige KONTROLA UMA (2103)

Mladen Lojkić

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save