DUHOVNA MISAO: Don Mladen Parlov – Treća korizmena nedjelja
TREĆA KORIZMENA NEDJELJA
Izl 17, 3-7; Rim 5, 1-2. 5-8; Iv 4, 5-42
„A tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne,
neće ožednjeti nikada: voda koju ću mu ja dati
postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni“
(Iv 4, 14).
U razmišljanju o katekumenskom krsnom hodu iz prvih kršćanskih stoljeća treća nas korizmena nedjelja podsjeća na vodu krštenja. Prvo misno čitanje (Izl 17, 3-7) govori o pustinjskoj stijeni, pećini iz koje je potekla voda te napojila žedni narod. Evanđelje, po Ivanu, donosi nam Gospodinov susret sa Samarijankom na Jakovljevu zdencu. Katekumene prve Crkve liturgija treće korizmene nedjelje trebala je poučiti kako ih krsna voda pere i spašava, kako u Isusu Kristu susreću izvor žive vode, a ta je živa voda Duh Sveti koji ih preporađa na novi život. Na treću korizmenu nedjelju Crkva je slavila prvu provjeru katekumena, odnosno ispitivala je tko je od njih pripravan primiti krštenje, a o tome je svjedočila ozbiljna promjena životnog ponašanja katekumena. Također je na treću korizmenu nedjelju katekumenima, koji će biti kršteni u vazmenoj noći, predavano Vjerovanje da ga napamet nauče, usvoje i životom svjedoče.
Na zanimljiv način i sebi svojstvenom rječitošću susret Samarijanke s Isusom tumači sv. Augustin. Veli da nije slučajno zapisano kako je Isus bio umoran. Onaj čija nas prisutnost jača i čija nas odsutnost slabi sam se pojavljuje umoran od puta. Krist je, veli Augustin, za nas i radi nas umoran. Njega, prepuna snage i života vidimo umorna; vidimo ga jaka i slaba; jaka jer u početku bijaše Riječ i Riječ bijaše kod Boga i Riječ bijaše Bog. Jak je jer je po njemu sve postalo i bez njega ništa nije nastalo. Slab je jer Riječ tijelom postade i nastani se među nama. Kristova jakost nas je stvorila, Kristova slabost nas je obnovila. Kristova je jakost učinila ono čega nije bilo, a njegova je slabost učinila da to ne propadne. Svojom nas je jakošću stvorio, a slabošću potražio. Svojom slabošću Krist krijepi našu slabost, njegovom slabošću mi postajemo jaki (usp. In Ioan. 15, 6-7).
Nama, suvremenim vjernicima veoma je zanimljiv Gospodinov susret i razgovor sa ženom Samarijankom. Susret se događa u podne, po najvećoj žegi. Isus je umoran od puta sjedio na zdencu. Ženi, Samarijanki, koja dolazi zahvatiti vodu iz dubokog zdenca, Isus se obraća sa zamolbom da mu da piti. Na to se žena začudi kako on, Židov, ište piti od nje Samarijanke, nevjernice. Isus joj odgovori: Kad bi znala dar Božji i tko je onaj koji ti veli: ‘Daj mi piti’, ti bi u njega zaiskala i on bi ti dao vode žive. Praotac Jakov je iskopao duboki zdenac te svome potomstvu darovao vodu, temeljni životni element. Ta voda iz zdenca, u suhim pustinjskim krajevima život znači. Bez vode nema života. No, tko pije te vode opet žedni. Voda gasi tjelesnu žeđ, no u čovjeku postoji još dublja, egzistencijalna, životna žeđ za stvarnošću, za životom koji nadilazi biološku razinu.
Iz ovog kratkog opisa susreta Isusa sa Samarijankom moguće je na simboličan način iščitati duhovni hod svakog kršćanina. Isus umoran sjede na zdenac i strpljivo čeka. Naizgled čeka da dođe netko, najvjerojatnije žena – jer su žene nosile vodu – te da zaište piti. U biti čeka pun ljubavi kako bi se susreo s čovjekom, s osobom koju je došao potražiti i spasiti. I dođe žena zahvatiti vodu. Nije došla tražiti Isusa. Došla je po vodu, a našla je Isusa. Našla je ono što nije očekivala. Nije li to slika tolikih naših duhovnih iskustava kad nam se neočekivano dogodi nešto lijepo, možda i nešto ružno, no u svim događajima na skriven je način prisutan Isus koji traži čovjeka, koji traži srce koje će s njime saobraćati i koje će odgovoriti na sadržaj srca njegova, a to je ljubav koja traži i koja se želi darovati. Isus mijenja ženin plan. Ona dolazi po vodu, a nalazi Njega, Onoga koga je tražila a da to nije ni znala, Onoga koga je tražila njezina duša. Ona se nalazi pred otajstvom, pred kojim i u kojem treba rasti. No to se može dogoditi jedino pod Božjim vodstvom. Kad bi znala, veli joj Isus, dar Božji i tko je onaj koji ti veli: ‘Daj mi piti’, ti bi u njega zaiskala i on bi ti dao žive vode. Od svoje i općenito ljudske žeđi Isus vodi razgovor na višu razinu, na razinu duha. Postupno joj otkriva prazninu koja vlada u njezinu srcu. Ona se želi osloboditi napora svakodnevnog nošenja vode, a postupno postaje svjesna praznine, upravo žeđi koja se nalazi u njezinu srcu. Od umornog putnika Isus se preobražava u Onoga koji daje, koji nudi živu vodu. On vodi ženu da u vjeri prijeđe put od umornog putnika do Krista, od Krista do samoga Boga koji je u Kristu. Na kraju razgovora s Isusom žena, već postala vjernica, postaje i blagovjesnica. Odlazi u selo te drugima donosi radosnu vijest susreta s Isusom.
Sve ovo izneseno u biti je opis razvoja kršćanskog duhovnog života. U vodama krštenja događa se naš susret s Isusom Kristom, događa se naše novo rađanje ili bolje reći događa se početak našega preporoda. Potrebno je rasti u spoznanju Isusa Krista, u otkrivanju bogatstva njegova otajstva u kojemu, kako veli sv. Pavao, prebiva sva punina božanstva i koje je stoga neiscrpivo, nikada do kraja istraživo. Isus se potom otkriva kao Onaj koji dariva živu vodu, tj. Duha Svetoga koji nas uvodi u puninu sve istine, koji nas ucjepljuje u otajstva Kristova života na način da mu postajemo iz dana u dan sve sličniji i sličniji, dok se jednom posve ne preobrazimo u Njega. To ucjepljenje u Krista nužno u sebi nosi i misijsku dimenziju, ili bolje je reći svjedočansku. Svjedočiti Isusa Krista znači živjeti novost koju donosi i dariva, a ona se može sažeti u jednu riječ: ljubav je jača od svega, čak i od smrti. Tko uđe u dinamizam njegove ljubavi taj je zajedno s Njime pobijedio Zloga; taj se Ocu klanja u Duhu i istini, taj u sebi nosi izvor vode koja struji u život vječni. Eto, to je najdublji sadržaj treće korizmene nedjelje koja nas poziva da si posvijestimo stvarnost vode vlastitoga krštenja i Kristove nazočnosti u našemu životu.
Don Mladen Parlov
