U onima koji su toliko siromašni, gladni, iscrpljeni da su na rubu smrti, u onima na koje se više nitko ne obazire, Majka je Terezija prepoznala djecu Božju te je sa svojim sestrama za njih otvorila dom kako bi (barem) njihovi posljednji trenutci bili dostojanstveni, obilježeni brigom, nježnošću i ljubavlju, jer na to ima pravo svaki čovjek

(…) Majka Terezija doslovno je shvatila Isusovu naredbu te je otpočetka usmjerila svoju pozornost na one oblike siromaštva koji pogađaju ljude na samom dnu društvene ljestvice.

To su ljudi o kojima nitko ne vodi računa i čiji se životi smatraju bezvrijednima do te mjere da se čini beskorisnim pomagati im. Jedna od prvih stvari koje je učinila jest otvaranje doma za umiruće. Bila je to sjajna zamisao kojom je sama srž kršćanskog pogleda na život postala opipljiva i konkretna. Calcutta, grad u kojem je Ma­jka Terezija živjela i u kojem je počela svoju misiona­rsku djelatnost, bila je najnapučeniji indijski grad. Kada je Indija stekla nezavisnost 1947. godine, u Calcuttu je stiglo na tisuće izbjeglica koje nisu pronalazile smještaj i koje su tada lunjale gradom, osobito u predgrađima. Ti su ljudi postajali žrtve izgladnjelosti i bolesti. Svakoga su se dana deseci siromaha bez krova nad glavom od iznemoglosti rušili na ulicama grada. Mnogi od njih nikada nisu ponovno ustali. Umrli su na ulici. Bolnice i vladine agencije pokušavale su pomoći ovim ljudima, ali s obzirom na takvo mnoštvo ljudi, a bilo ih je sve više i više, slabo su u tome uspijevali. Pokušavali su pomoći onima koje se moglo spasiti, ali su ostavljali starce, najbolesnije i one koji bi umrli bez obzira na liječničku intervenciju. Ovi su siroti ljudi bili prepušteni svojim bijednim sudbinama. Ostavši bez snage padali su na pod i vukli se uz rub ceste. Prolaznici se na njih nisu obazirali, a oni su ondje čekali smrt.

HRAM BOŽICE KALI

„Jednom kada sam izlazila iz kuće“, prisjećala se Majka Terezija, „naišla sam na čovjeka koji je ležao na pločniku i umirao. Otišla sam u obližnju bolnicu pitati za pomoć, ali ondje su ga odbili primiti kao pacijenta te su mi rekli da ga nemaju kamo smjestiti i da će ionako umrijeti. Bila sam zbunjena njihovim odgo­vorom. Za mene je taj čovjek bio sin Božji. Nisam ga mogla ostaviti nasred ulice u takvu stanju. Otišla sam u ljekarnu kupiti neki lijek, ali kada sam nakon nekoliko minuta došla k njemu, on je već bio mrtav. Umro je izda­hnuvši na prašnjavoj ulici. To je bilo sramotno! Osjećala sam se djelomično odgovo­rnom. Samoj sebi rekla sam da nešto moram učiniti. Tada mi je na um pala zamisao o otvaranju kuće u kojoj bismo umirućima mogli pomoći na način da vide ljudsko lice, osobu pored sebe koja će im se nježno nasmiješiti i dati im do znanja da se ne moraju bojati jer odlaze u Očevu kuću. Tu zamisao sestre su spremno prihvatile te smo krenule tražiti prostor u kojem bismo mogli zbrinjavati umiruće. Otišla sam do gradskog upravitelja i do ravnatelja zdravstvene službe. ‘Dajte mi barem jednu prostoriju’, zamolila sam ih. Bili su mi spremni pomoći, tako da smo razmatrali nekoliko mogućnosti. Naravno, nisam imala ni novca ni načina da sama riješim taj problem. Na kraju su odlučili dati mi dozvolu, doduše privremenu, za uporabu hostela za hodočasnike koji je bio sagrađen uz hram božice Kali i koji je već neko vrijeme bio neiskorišten. Taj sam dom nazvala Nirmal Hriday, što znači ‘Čisto srce’, a taj naziv se odnosi na Prečisto Srce Marijino. Odmah smo počele raditi. Međutim, nastali su veliki problemi. Kuća je bila smještena na svetom mjestu hrama božice Kali koja je vrlo popularna među narodom, a ondje služi četiri stotine svećenika. Netko im je rekao da smo sestre i ja onamo došle da ih obratimo na kršćanstvo. Počele su rasprave i pobune. Mnogi su se usprotivili našem radu, dok su nas drugi podržavali. Jedan politički vođa javno je obećao da će nas izbaciti odande, i to pod svaku cijenu. Došao nas je posjetiti kako bi skupio još materijala protiv nas. Prolazio je između ležajeva promatrajući kako sestre njeguju umiruće. Bio je šokiran onime što one rade jer je vidio s kojom su ljubavlju posvećene tim bijednim ljudima. Sestre su čistile rane na njihovim izmučenim tijelima i žlicom hranile one koji nisu bili u stanju samostalno jesti. Kada je završio s obilaskom prostora, obratio se ljudima koji su ga vani čekali: ‘Obećao sam da ću istjerati ove sestre odavde; i učinit ću to, ali tek onda kada dovedete svoje majke, supruge, sestre i kćeri da rade ono što ove žene ovdje rade. (…)’“

SUZE PAPE IVANA PAVLA II.

Ispričala mi je i o drugim događajima vezanima za tu kuću. „Dom za umiruće jedan je od pothvata koji su najdraži mome srcu. To je postalo sveto mjesto jer se svakoga dana u njemu isti­nski dodiruju nebo i zemlja. Zapravo, mnogi ljudi umiru ondje se sjedinjujući s Ocem. Pomažući ovim ljudima mi doživljavamo Božju prisu­tnost na opipljiv način. (…) Jednoga dana sestre su na cesti pronašle čovjeka čije su rane bile pune crva. Već je bio na samrti. Okupala sam ga i dala mu lijek. Očiju napola otvorenih on je pratio svaki moj pokret. Polako se na njegovu licu mogao primijetiti mir. ‘Boli li te?’ upitala sam ga. ‘Da, jako’, odgovorio je slabašnim glasom. ‘Ali ja sam sretan. Nikada nisam imao dom, živio sam poput životinje. Sada, okružen s toliko nježnosti i ljubavi, umrijet ću kao anđeo.’ Jednom su sestre dovele ženu koja više nije ni nalikovala na ljudsko biće i gotovo da nije davala znakove života. Oprala sam je i brinula se o njoj nježno joj govoreći. Tada sam je polegla na ležaj. U tom me trenutku uzela za ruku i nasmiješila mi se. Nikada nisam vidjela tako predivan osmijeh. Prošaptavši ‘Hvala’, zauvijek je zatvorila oči. Tijekom svog putovanja u Indiju 1986. papa Ivan Pavao II. posjetio je naš Dom za umiruće. Dugo se zadržao ondje. Želio je žlicom nahraniti nekoliko starijih ljudi te je bio ondje dok su ta trojica umirala. Cijelo to vrijeme nije progovorio ni riječi. Bio je toliko dirnut da su mu se oči napunile suzama.“

DAR LJUBAVI

Upitao sam Majku Tereziju: „Koliko je ljudi umrlo na vašim rukama?“ „Ne znam točno“, odgovorila je. „Možda tisuće. Većina umirućih koje nađemo na ulici i pružimo im dom u očajnu su stanju i rijetko se uspiju oporaviti.“ „Nakon što su mnogi u vašoj blizini izdahnuli, jeste li se naviknuli na smrt?“ „Nemoguće je ostati ravnodušan pred licem smrti. To je najvažniji trenutak u životu jedne osobe. Svaki put kada netko umre na mojim rukama, to je kao da Isus umire. Svakome od njih pomažem s ljubavlju koju gajim prema Bogu.“ Ovaj dom za umiruće postao je sveto mjesto. Od samog početka Majka Terezija smatrala ga je jednim od njezinih najvrednijih područja rada. Kada govori o toj kući, uvijek ponavlja: „Bog je ovdje“. (…) U jednom kutu stoji kip naše Gospe koja na glavi nosi krunu načinjenu od nekoliko zlatnih koluta. To su nosni prsteni žena koje su umrle na tom mjestu. (…) „Oni koji ništa nisu imali na ovoj zemlji dali su zlatnu krunu Majci Božjoj.“ (…)

Razgovori s Majkom Terezijom, autora Renza Allegrija

glasbrotnja.net

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save