Jutarnji list uznemiren zbog inicijative „40 dana za život“
Molitvena inicijativa „40 dana za život“, iako miroljubiva, izazvala je i neke negativne reakcije, čak bi se moglo reći da je prestrašila one koje, iz raznih razloga, brane pravo na pobačaj u Hrvatskoj. Goran Andrijanić s portala Bitno.net analizira reakcije Jutarnjeg lista na inicijativu. U svom članku osvrće se na dva članka koja su nedavno objavljena u Jutarnjem listu kao reakcija na molitvenu inicijativu pred bolnicom Sestara milosrdnica.
Prvi članak iznosi podatak da je Hrvatska, zemlja s najnižom stopom legalno induciranih pobačaja u Europskoj uniji, a da istovremeno ima i najnižu učestalost korištenja bilo kakve kontracepcije. U članku se otvoreno govori kako s brojkama o registriranim pobačajima u Hrvatskoj nešto nije u redu. Drugi članak je tekst omiljene teologinje ljevičarskih medija Anna Marie Gruenfelder u kojemu ona tvrdi da je abortus pomoć i da samo žene mogu odlučiti o pobačaju. I u jednom i u drugom članku Jutarnjeg lista napada se pravo na priziv savjesti.
Komentar Bitno.net-a: Ginekolozi koji odbijate raditi abortus – ne brinite, uz vas je i Božji i ljudski zakon!
Liberalni mediji krenuli su u kampanju osporavanja prava na prigovor savjesti liječnicima koji odbijaju raditi abortus
I neka onda još netko kaže da molitva ne mijenja stvari. Akcija “40 dana za život” u kojoj se kršćani okupljaju svakodnevno pred zagrebačkom bolnicom u Vinogradskoj ulici i mole protiv abortusa, očito je jako uznemirila one koje, iz raznih razloga, brane pravo na pobačaj u ovoj zemlji. Na prizore ljudi koji klečeći mole za prestanak ubojstava nerođenih u toj bolnici (godišnje se tamo obavi 500 pobačaja) koja je, gorke li ironije, svojedobno osnovana na poticaj Katoličke Crkve, liberalni mediji reagirali su s nekoliko tekstova u kojima se iznova ponavljaju argumenti zagovornika “prava na izbor”.
Najglasniji je Jutarnji list, koji je prošli tjedan objavio tekst o situaciji o abortusu u Hrvatskoj. Ono što je bilo najspornije u tom članku nije toliko sam tekst (koji je pisan, naravno, iz očekivane pro-choice perspektive) nego urednička oprema u kojoj se Jutarnji žali jer se ginekolozi usuđuju pozvati na prigovor savjesti i odbiti raditi abortus (dvije trećine njih u Zagrebu, ističe naslov). Zaključak je jasan – demokratska institucija prigovora savjesti, jedno od najplementijih prava koje su čovjeku zajamčile državne i društvene strukture obećavajući mu da neće nametati svoje interese njegovoj savjesti, počinje nekima smetati. Demokratsko postignuće odjednom postaje simptom “zaostalosti”, nešto što treba odbaciti. Zvuči poznato? Isto tako je svojedobno demokratsko pravo roditelja da odlučuje o odgoju svog djeteta također bila prikazivano kao “zadrtost”.
Nastavak te teze jest u četvrtak objavljen komentar teologinje Anne Marije Gruenfelder, također u Jutarnjem listu. Pod naslovom “Samo žene mogu odlučiti o pobačaju” teologinja u tekstu izlaže više netočnosti, koje zahtijevaju malo dulji tekst. Mi ćemo se spomenuti samo nekih, onih najopasnijih.
Teologinja Gruenfelder smatra kako je “pobačaj pomoć, makar i manjkava, ali ipak pomoć”, unatoč tome što znanost i medicinska statistika (stav katoličke vjere o začeću kao početku života nema smisla ni spominjati jer ga teologinja očito ne smatra mjerodavnim) govore protiv njezina zaključka. Zašto autorica ne spominje tragični fenomen post-abortivne depresije s kojim se žene koje su napravile pobačaj bore praktički cijeli život?
Dodatni je problem što autorica tekstom pokušava poslati poruku relativiziranja prigovora savjesti i čini nam se kako je to njezina glavna nakana. Zapravo, zanimljivo je zašto kršćanska teologinja nalazi zamjerke prigovoru savjesti, tom univerzalnom ljudskom pravu koje svoje korijene ima u mučeništvima prvih kršćana koji bi bili ubijani jer bi se odbili pokloniti i dati čast državnim bogovima. Državni bogovi postoje i danas, samo su promijenili imena, pa umjesto Jupitera ili Neptuna imamo “pravo na izbor” ili “seksualni odgoj”. Komentatorica tvrdi kako Europska konvencija o ljudskim pravima to pravo relativizira nekim svojim člancima, odnosno neizravno tvrdi kako bi se ti članci mogli primjeniti na situacije u kojima liječnik ne želi raditi abortus, do situacije mogućeg otkaza.
Nisu takvi zahtjevi za relativiziranjem prigovora savjesti liječnika u slučajevima abortusa i eutanazije ništa novo. Dolaze iz liberalnih i lijevih političkih i intelektualnih kruogva, a na njih je u listopadu 2010. odgovorilo Vijeće Europe rezolucijom svoje Parlamentarne skupštine koja je potvrdila i osnažila pravo liječnika da odbiju raditi abortus u slučajevima kada se to protivi njihovoj savjesti, pri čemu se, naravno, mora voditi računa o situacijama u kojima je ugroženo zdravlje ili čak život trudnice. Vijeće Europe je to pravo potvrdilo, ali borba za prigovor savjesti se nastavlja u europskim institucijama, a vidimo da se polako zahuktava u Hrvatskoj.
U relativiziranju prigovora savjesti Gruenfelder međutim, tvrdi kako je našla ne samo pravno, nego čak i teološko pokriće i to kod nekoga gdje bi ga se najmanje očekivalo. Ona spominje nedavno umirovljenog nadbiskupa Kölna Joachima Meisnera koji je , tvrdi ona, prošle godine napao zaposlenike katoličke bolnice koja je odbila silovanoj djevojci dati “tabletu za dan poslije”. Pa ako tako konzervativan kardinal, inače bliski prijatelj Benedikta XVI. može pronaći razlog za odstupanje od etičkog pravila, otprilike zaključuje autorica, zašto ne bi mogli i vi, hrvatski ginekolozi koji ne radite pobačaj?
Jedino, cijela ova konstrukcija zasnovana je na laži, svjesnoj ili nesvjesnoj sada je manje bitno. Abortus u slučaju silovanja, bez obzira na kakvom stajalištu stojite, teškim je emocijama nabijena tema i zato joj treba pristupiti oprezno, odgovorno i istinoljubivo, što u slučaju komentatorice Jutarnjeg lista, nažalost, nije slučaj. Naime, nisu njemački biskupi, a ponajmanje Meisner, odborili abortus s “tabletom za dan poslije”. Ono što je tada rečeno, a što Gruenfelder prešućuje, jest da takva tableta može biti eventualno korištena u slučajevima silovanja ako ima samo kontraceptivno djelovanje, dakle, ako spriječava začeće. Ako se začeće već dogodilo i tableta ima abortivno djelovanje, svaki katolik ima moralno pravo odbiti je prepisati silovanoj ženi, kao što istodobno ima i dužnost pomoći žrtvi na svaki način, poručili su biskupi (inače, Meisnerov prigovor bio je usmjeren prema neosjetljivosti medicinskih djelatnika koji su djevojci odbili pružiti pomoć). O cijeloj toj priči vodila se žestoka rasprava, o čemu smo pisali, a bilo je i onih stručnjaka koji su tvrdili kako ne postoji situacija u kojoj se sa sigurnošću može tvrditi da tableta ima SAMO kontraceptivno djelovanje, te da će zagovornici pobačaja cijelu raspravu iskoristiti za tendencioznu argumentaciju svojih stavova. Sudeći po tekstu Anne Marie Gruenfelder bili su u pravu. Naravno, tu se spominje i papa Franjo, ali na vađenje iz konteksta njegovih poruka ne treba se više uopće obazirati.
Zato, mi iz Bitno.net poručujemo svim ginekolozima u hrvatskim bolnicama koji odbijaju raditi pobačaj, bilo zato jer su vjernici, ili pak zato što shvaćaju da nisu polagali Hipokratovu zakletvu da bi obavljali takve zahvate – samo nastavite koristiti svoje pravo na prigovor savjesti! Imate našu molitvenu potporu, a sigurni smo da imate i potporu pape Franje i kardinala Meisnera. Također, i Europska konvencija o ljudskim pravima je uz vas. Bez potpore Jutarnjeg lista mislimo da ćete ipak preživjeti.t
Izvor: Bitno.net/narod.hr
