Karl Popper o otvorenom i zatvorenom društvu
KARL POPPER O OTVORENOM I ZATVORENOM DRUŠTVU
Karl Raimund Popper (1902.–1994.) je austrijsko-židovsko-engleski filozof i društveni kritičar koji je svojim djelom “Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji” uvelike doprinio filozofskom razumijevanju totalitarizma.
Neko vrijeme se zanimao za Marxa i Engelsa, no vrlo rano je postao antimarksist, skeptik i falibilist. Iako je 1929. godine bio u vezi s Bečkim krugom, ipak nije pripadao tom užem filozofskom krugu. U “Bijedi historicizma” zastupao je nemogućnost teorijske povijesne znanosti jer ne postoje nikakvi povijesni zakoni. Popper smatra da su historicistički sustavi nastali u rodovskim društvima, odnosno u mitovima o izabranom narodu. Stoga podvrgava kritici holističko gledanje na društvo, odnosno predodžbe o društvu kao organizmu. Njegova filozofija politike ne podliježe cjelovitim i utopističkim rješenjima. Za njega ne postoje posljednji izvori spoznaje. Intuicija i mašta jednako su nepouzdane, kao logičko mišljenje. Istina je iznad svakog ljudskog autoriteta.
Svoju kritiku historicizma Popper počinje od Heraklita i Platona kod kojih vidi filozofijske uzroke totalitarizma. Totalitarno društvo je zatvoreno društvo u kojem cilj opravdava sredstvo. Historicistički su sustavi kroz načela utopijskog društvenog inženjeringa uvijek iznova nastojali interpretirati povijest kao spasiteljsku povijest. Jedini smisao povijesti za Poppera daje borba za otvoreno društvo. Svaka ideologija koja želi druge ljude usrećiti je opasna, jer nas dovodi u napast da drugim ljudima nametnemo vlastite vrijednosti. Popperov kritički racionalizam postavlja zahtjev za tolerancijom i odgovornošću, slobodu mišljenja i pluralizam. U historicističkom sustavu pojedinac nije važan, nego vođa. Tu je pleme sve, a pojedinac ništa. Kolektivizam je bitno svojstvo tribalizma. Fašizam zamjenjuje izabrani narod izabranom rasom, a marksizam izabranom klasom. Platonov politički program ostaje na razini totalitarizma. U njegovoj državi svatko bi trebao gledati svoja posla, odnosno pravedno je ako vladar vlada, radnik radi, a rob robuje. Kriterij morala je sve ono što je u interesu države. To je načelo totalitarne etike i spartanskog odgoja. Hegel je državu shvaćao kao božansku tvorevinu i organizam koji postoji zbog same sebe. Polazeći od platonizma Hegel insistira na apsolutnome moralnome autoritetu države. Hegelov historicizam je optimističan, jer je promjenljivi svijet u stanju ”emergencije” i ”kreativne evolucije”. Duh naroda određuje skrivenu povijesnu sudbinu svake nacije koja se potvrđuje borbom protiv drugih naroda. Tu je Hegel sličan Heraklitu koji uči da je rat otac svega. Poput njega, vjeruje u jedinstvo ili identitet suprotnosti kao značajnu ulogu u evoluciji, odnosno dijalektičkome napretku, dijalektičkoj trijadi. Državi pripada pravo da određuje što je to objektivna istina. Dok je Platon isticao da vladar treba vladati državom, nakon Rousseaua se tvrdilo da narod treba vladati, odnosno kolektivna volja. Moderni rasistički mit povezan je dakako s Hegelovim teorijama, ali i s Haeckelovim upitnim znanstvenim postavkama. Fašistička ideologija nastala je ”transupstancijom hegelovstva u rasizam”. Umjesto ”duha” samorazvijajuća bit je postala krv naroda. Hegel je ustanovio teoriju da su ”čisti bitak” i ”čisto ništa” identični.
Marxov historijski materijalizam poistovjećuje ”zbilju” s materijalnim svijetom, a ”pojave” sa svijetom misli ili ideja. Bitnu ili zbiljsku promjenu može stvoriti samo evolucija – socijalna revolucija. Svakom pojedinom razdoblju ekonomskog razvoja odgovara određeni društveni sustav, a povijesno je razdoblje najbolje karakterizirano svojim društvenim sustavom klasa. Država je organ klasne dominacije, mašinerija pomoću koje vladajuća klasa vodi svoju borbu. Demokracija je zapravo oblik klasne diktature, dok proleterska revolucija s jednom klasom stremi besklasnom društvu. Marx je skeptično gledao na liberalizam i parlamentarnu demokraciju u kojoj je vidio prikrivenu diktaturu buržoazije. Ekonomski historicizam je metoda koju je Marx primijenio na analizu postojećih promjena u društvu. Proriče transformaciju kapitalizma u novo razdoblje – socijalnu revoluciju. Marx je prema Popperu bio lažni prorok čija se proročanstva o budućnosti nisu obistinila.
Zatvoreno društvo je povratak u kavez sa zvijerima, smatra Popper. Historicist vjeruje da ”povijest sama” svojim inherentnim zakonima determinira nas same, naše probleme, našu budućnost.
Silvana Dragun/ Prudencija.hr
