PREDLOŽITE GENERALA GOTOVINU ZA NOBELOVU NAGRADU ZA MIR
(Drugo pismo akademika Pećarića, Predsjedniku Vlade)
Poštovani Predsjedniče Hrvatske vlade,
Kada sam Vam u prošlom pismu napisao kako je glavni učinak operacije Oluja bilo spašavanje Bihaća, nisam mogao pretpostaviti kako brzo će stići potvrda te tvrdnje. Naime, State Department je skinuo oznaku tajnosti sa više od tisuću stranica diplomatskih izvješća o pripremama Dejtonskog mirovnog sporazuma. Sarajevski DANI (17. 07. 2012.) počeli su objavljivati najvažnije dijelove izvješća američkih diplomata u regiji i ključnih američkih pregovarača u Kontakt-grupi i Daytonu o najdramatičnijim i najtežim epizodama završnice ratova na području Hrvatske i BiH.
I kao najvažnije izabrano je spašavanje Bihaća:
Izvještaj je, s razlogom, označen tajnom: “Hrvatski ministar odbrane Šušak mi je rekao prošle noći (21. jula) da je predsjednik Tuđman odlučio da spriječi pad sigurnosne zone Bihać direktnom vojnom intervencijom” – napisao je državnom sekretaru SAD-a Warre nu Christopheru američki ambasador u Zagrebu Peter Galbraith 22. jula 1995. godine. “Na poziv u posljednjem trenutku, odletio sam helikopterom sa Šuškom i ministrom vanjskih poslova Granićem na Brione kako bih se pridružio maloj večeri sa turskim predsjednikom Demirelom. Tokom večere, Tuđman je rekao Demirelu da je Bihać, kao i Knin, bio glavni grad Hrvatske i ’šalio’ se o oslobađanju hrvatskih glavnih gradova. Kasnije je Tuđman navijestio da bi akcija mogla da počne u na rednim sedmicama.”
Dvije opcije
U Galbraithovom izvještaju koji nikada ranije nije objavljen, na vodi se da je poslije večere sa Tuđmanom i Demirelom, Šušak rekao Galbraithu da je donesena odluka da se ide na direktnu vojnu intervenciju kroz Krajinu kako bi se spasio Bihać: “Šušak je rekao da Peti korpus Armije BiH procjenjuje da se može suprotstavljati napadima još samo tri dana. Nije bilo letova sa isporukama municije otkako je u ma ju oboren helikopter u kome je bio pokojni ministar vanjskih poslova BiH Ljubijankić, što je imalo za posljedicu da branitelji Bihaća imaju samo 30 metaka po borcu. Koristeći ruskog pilota, hrvatska vojska će pokušati noćni let 21. jula.”
Sa Galbraithovog izvještaja o večeri na Brionima i posljedicama najave hrvatske vojne operacije Oluja, State Department je skinuo oznaku povjerljivosti u paketu sa više od 1.000 stranica diplomatskih izvještaja o pripremi Dejtonskog mirovnog sporazuma od proljeća do jeseni 1995. godine. Oznaka povjerljivosti je skinuta na zahtjev američkog novinara Johna Bergera (In telwire.com). Redakcija Dana, u sa radnji sa Intelwire.com, objavit će u narednim brojevima najvažnije dijelove izvještaja američkih diplomata i pregovarača o najdramatičnijim i najtežim epizodama završnice ratova u Hrvatskoj i BiH i pregovora sa međunarodnim zvaničnicima i lokalnim akterima u pripremi Dejtonskog mirovnog sporazuma.
U svom komentaru, ambasador Galbraith opisuje Tuđmana kao čovjeka koji se opustio nakon što je donio tešku odluku. Iako nije bio siguran da će hrvatska akcija odmah uslijediti, Galbraith kaže da Hrvatska ne može tolerirati pad Bihaća i da bi bilo kakvo pogoršanje situacije dovelo do vojne akcije. U svom prijedlogu Washingtonu, Galbraith opisuje “dva moguća odgovora na hrvatsku vojnu akciju”:
“Ne raditi ništa: pad Bihaća će stvoriti 160.000 novih izbjeglica i dalje razoriti kredibilitet napora UN-a. Ako međunarodna zajednica ne može da spasi Bihać, zar ne bi bilo bolje da ga Hrvati spasu, nego da ga Srbi zauzmu?
Ni obećanja, ni sankcije
Obećati Hrvatima da ako oni budu suzdržani, SAD će se suprotstaviti svakom daljnjem ublažavanju sankcija Srbiji, dok ne prizna Hrvatsku. Mogli smo da odgodimo sličnu hrvatsku odluku 13. novembra prošle godine, uvjeravajući Tuđmana da ćemo iskoristi sva sredstva, uključujući održavanje sankcija Srbi ji, da dođemo do mirnog rješenja situacije u Krajini. Sa našim rezultatima sa Miloševićem, nemamo bilo šta da ponudimo Hrvatskoj za miran povratak njenog teritorija. Otuda hrvatska odluka da povrati Krajinu vojnim putem. Pad Bihaća bi takvu akciju otežao, pa srpski napadi samo ubrzavaju hrvatske planove.”
“Treća opcija – prijetnja Hrvatskoj sankcijama – neće biti djelotvorna”, procjenjuje Galbraith, “jer Vlada Hrvatske vidi da međunarodna zajednica i dalje razmatra nagrađivanje Miloševića, i pored dokaza o njegovoj umiješanosti s bosanskim Srbima u zauzimanje sigurnosnih zona UN-a.
Stoga Vijeće sigurnosti neće ni postaviti Hrvatskoj ozbiljne sankcije zbog spašavanja sigurnosne zone. Galbraith naglašava da UN nisu uspjele spriječiti napade na sigurnosnu zonu Bihać sa područja Krajine zbog čega se Hrvatska može pravno pozvati i na svoje međunarodne obaveze da spriječi takav na pad sa svoje teritorije. Sve druge bilateralne sankcije ne bi imale veći značaj u usporedbi sa hrvatskim vitalnim nacionalnim interesom”, zaključuje Galbraith.
Vama je g. Predsjedniče jasno da nije ništa slučajno pa to sigurno nije ni činjenica da se State Department upravo sada odlučio skinuti oznaku tajnosti s ovih dokumenata. Nije slučajno što je američki vojni ataše prije godinu dana pokušao upozoriti hrvatsku javnost i odvjetnički tim generala Gotovine na sramotnu činjenicu da nitko u Haagu niti u Hrvatskoj ne spominje spašavanje tako velikog broja ljudi. Tim prije bi Hrvatska trebala pokrenuti postupak da general Gotovina dobije Nobelovu nagradu za mir.
Šteta što niste mogli odmah reagirati na moje pismo, jer bi tako preduhitrili i sam State Department i pomogli našim medijima da počnu doista pisati istinito o Oluji i ne samo o njoj. Kao što znate, ja sam svoje pismo poslao i svim veleposlanstvima u Hrvatskoj i medijima. Zar Vam se ne čini da su prešućivanjem tog pisma naši mediji posredno optužili i Vas da samo sprovodite politiku svjetskih moćnika? Naime, sva veleposlanstva znaju za to pismo, a o njemu nigdje ništa!? Jasan je zaključak, zar ne?
Uz to pismo poslao sam Vam i Pismo VS UN-a dvadeset biskupa, nadbiskupa i akademika, koje je supotpisalo više od 2300 naših ljudi. Da se radi o bilo kakvim supotpisnicima pokazala Vam je i Redakcija Dana. Naime, oni su komentare dokumenta o spašavanju Bihaća tražili od dva supotpisnika Pisma VS UN-a: dr. sc. Davora Marijana, povjesničara koji sistematski istražuje događaje iz ratova devedesetih od Vukovara do Oluje i autora knjige Oluja i prof. dr. sc. Miroslava Tuđmana, koji je kao ravnatelj Hrvatske izvještajne službe sudjelovao u ovim događajima. Sarajavska redakcija je komentar tražila od dvojice od 2300 hrvatskih supotpisnika, a hrvatskim redakcijama nije bilo vrijedno objaviti činjenicu da je VS UN-a pisalo dvadeset hrvatskih biskupa, nadbiskupa i akademika, a supotpisalo ga je više od 2300 ljudi (spomenut ću samo nekoliko stotina sveučilišnih nastavnika i znanstvenika)!?
Vjerojatno će Vam za pokretanje postupka da se generalu Gotovini dodijeli Nobelova nagrada za mir itekako potrebana suradnja dr. Marijana kao povjesničara koji je napisao i knjigu o Oluji.
Naravno, držim kako će Vam od posebne važnosti biti tekst prof. Tuđmana:
Dokaz što je tko radio
Izvješće veleposlanika SAD-a Petera Galbraitha State Departmentu od 22. srpnja 1995. samo je još jedan dokaz o razjedinjenosti, nespremnosti i neodlučnosti međunarodne zajednice da poduzme zajedničku akciju protiv ofanzive srpskih snaga u srpnju 1995. na UN zaštićena područja Srebrenicu, Žepu, Goražde i Bihać. Međunarodnoj zajednici bilo je već tada vrlo dobro poznato da je nakon pada Srebrenice 11. srpnja 1995. uslijedila genocidna odmazda nad civilnim stanovništvom. Istodobno je situacija u Žepi bila vrlo kritična, te je u strahu od novog masakra predsjednik Izetbegović uputio poziv da se omogući iseljavanje pučanstva iz Žepe. To znači da Armija BiH nije imala snage i mogućnosti obrane Žepe, već se orijentirala na obranu Goražda.
Načelnik općine Bihaća 21. srpnja 1995. upućuje apel predsjedniku RH i predsjedniku Sabora RH “da se spasi ovaj herojski grad i njegovo napaćeno stanovništvo”. “Sudbina 180.000 stanovnika… je neizvjesna.
Bolnici nedostaju lijekovi, bolesnici primaju samo je dan obrok dnevno, a već smo ima li i prve slučajeve umiranja od gladi’.”
U takvim okolnostima predsjednik Tuđman donio je odluku da se vojno intervenira kako bi se spasila UN zaštićena zona Bihać. Preduvjet za tu intervenciju bilo je potpisivanje sporazuma između RH i BiH.
Predsjednik Izetbegović predlaže (18. srpnja 1995.) razgovor o pitanju “vojnog saveza Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine radi zajedničke borbe protiv srpskog agresora”. Prijedlog je prihvaćen istoga dana ali s porukom da je potrebno “postići i politički sporazum o oživotvorenju vašingtonskih dogovora te ponuditi zajednički prijedlog svjetskim čimbenicima za razrješenje krize u Bosni i Hercegovini i okupiranih područja Republike Hrvatske”. Narednog dana predsjednik Tuđman primio je na Brijunima veleposlanika BiH Kasima Trnku gdje su dogovoreni detalji oko sastanka u Splitu 22. srpnja 1995. na kojem je potpisana Deklaracija o oživotvorenju sporazuma iz Washingtona i zajedničkoj obrani od srpske agresije.
Galbraith je upozoren da se Bihaćka enklava može braniti tek još nekoliko dana. Ne brine ga sudbina tih ljudi koliko ga brine to da bi novih 160.000 izbjeglica bila pljuska vjerodostojnosti naporima UN-a.
Galbraith izvješćuje da osobno “nije potpuno uvjeren” da će Hrvatska odmah vojno pomoći Bihaću, iako je svjestan što bi za Hrvatsku značio pad Bihaća. Unatoč svojoj sumnji točno nabraja dvije, odnosno tri, opcije koje SAD, odnosno međunarodna zajednica mogu poduzeti kao reakciju na hrvatsku vojnu intervenciju.
Prva je opcija – ne poduze ti ništa. Kako međunarodna zajednica nije spremna intervenirati da spasi Bihać, “bolje je da ga spase Hrvati nego da ga osvoje Srbi”.
Druga je opcija – obećati da će SAD vršiti pritisak na Srbiju kako bi priznala Hrvatsku. Sam je svjestan da SAD ne može ništa obećati Hrvatskoj da ona mirnim putem povrati svoj okupira ni teritorij.
Treća je opcija i za Galbraitha nerealna: prijetiti Hrvatskoj sankcijama ako se upusti u spašavanje UN zaštićenih zona, kada međunarodna zajednica istovremeno razmatra “nagrade” Miloševiću ako – bez obzira na genocid u Srebrenici – odustane od potpore bh Srbima za na pade na UN zaštićena područja.
Nije slučajno predsjednik Tuđman pozvao Galbraitha na večeru s turskim predsjednikom Demirelom, da ga informira o hrvatskoj vojnoj intervenciji radi spašavanja Bihaća. On je bio svjestan da će Hrvatska biti izložena međunarodnim pritiscima i osudi u oba slučaja: i ako poduzme vojnu operaciju i ako ne poduzme ništa za spas Bihaća. Zbog nejedinstva i oprečnih interesa međunarodnih čimbenika. Za to mu je bila potrebna potpora Turske, koja je članica NATO-a, ali i dobar prijatelj i Hrvatske i BiH. Dobio je od Demirela obećanje i za vojnu i za političku potporu. Za to je bilo potrebno da i Galbraith i Demirel budu upoznati s poduzetim koracima.
Splitski sporazum, potpisan narednog dana, trebao je potvrditi i vojni i politički dogovor RH i BiH radi zajedničkog vojnog nastupa protiv agresora i političkog prema međunarodnim čimbenicima. Galbraith sam piše da Hrvatska ima “obvezu i prema međunarodnom pravu da spriječi napade sa svojeg teritorija na teritorij susjedne BiH države”. Unatoč tome već drugog dana Oluje međunarodna zajednica je nametnula sankcije Hrvatskoj, odnosno EU je suspendirala sve pregovore s Hrvatskom – otpalo je potpisivanje Sporazuma o suradnji i Phare program.
Galbraithovo izvješće od 22. srpnja 1995. samo je još jedan u nizu dokaza da se na tlu RH i BiH vodio jedan rat protiv samostalnosti i teritorijalne cjelovitosti i RH i BiH; da međunarodna zajednica nije poduzela odlučne korake da odgovori na 8.000 likvidiranih civila u Srebrenici; da je hrvatska službena politika činila sve da dobije potporu međunarodne zajednice kako bi se spriječili napadi na UN zaštićena područja u BiH, i primorali pobunjeni Srbi na mirnu reintegraciju hrvatskih okupiranih teritorija.
Splitski sporazum bio je konačni pristanak Izetbegovića na vojni sporazum s RH, pa su vojne operacije Ljeto ’95 i Oluja bile jedini konkretni odgovor na srpske napade na UN zaštićena područja. Vojno-redarstvena operacija Oluja oslobodila je 10.400 četvornih kilometara hrvatskog okupiranog teritorija, ali je spasila i 180.000 ljudi u bihaćkoj enklavi od progona i masakra. Takvo rješenje očito nije bilo u interesu određenih međunarodnih čimbenika, pa su već drugog da na Oluje počele optužbe na račun Republike Hrvatske. Hrvatski generali u Haagu i danas plaćaju cijenu tog razmimoilaženja i različitih interesa međunarodnih čimbenika. Optužbama u Haagu prikriva se suodgovornost međunarodnih čimbenika, u najmanju ruku, za nečinjenje kako to svjedoči i Peter Galbraithovo izvješće State Departmentu.
Uz tekst prof. Tuđmana dana su i četiri dokumenta za koja vjerujem da Vam mogu također biti posebno važna u pokretanju postupka za Nobelovu nagradu:
1.Dopis Ambasade Republike BiH Uredu predsjednika RH, 18. 7. 1995.
2.Dopis Ureda predsjednika RH Ambasadi Republike BiH, 18. 7. 1995.
3.Pismo načelnika Bihaća predsjedniku RH dr. F. Tuđmanu i predsjedniku
Sabora RH N. Mihanoviću, 21. 7. 1995.
4.Pismo načelnika Bihaća predsjedniku RH dr. F. Tuđmanu i predsjedniku Sabora RH N. Mihanoviću, 21. 7. 1995. – prijepis.
S poštovanjem,
akademik Josip Pečarić
