Judita na kvadrat
Isplazi hrvatski jezik Prošle su jeseni dva povjesničara hrvatske književnosti, usto i akademika, i treći njihov znanac, jedan od najvećih znalaca hrvatskog jezika, sjedila u kafiću na Špici i kreveljila mi se dok teglim vreće svježih knjiga i radnih bilježnica svojih osnovnoškolaca. Za njih sam iskrcao tisuću-dvije kuna, a samo iz hrvatskog bilo je pet čitanki, gramatika i zbirki radnih listova. „Dragi akademici“, rekao sam im, „u radnoj bilježnici traže klince da nabroje šest upotreba instrumentala. Znate li ih vi?“ I dva akademika i jedan redaktor Biblije nisu znali zajedno skupiti tih šest instrumentala, a ne znam tko bi ih uopće i zašto trebao znati – no ta i slične besmislice rutinski se traže od djece u osnovnoj školi.
Kosturi iz udžbenika
Dok svaljuju na nejaku djecu terete koje ne mogu nositi ni najsnažniji odrasli, autori knjiga uzimaju si luksuz da uopće ne razmišljaju o jeziku. Na primjer, u prvom razredu podučavaju djecu slovu M uz sliku tramvaja, a nitko ne kaže ni djeci ni roditeljima da glas M u riječi „tramvaj“ uopće ne postoji. Izgovorite tu riječ i primijetit ćete da se između A i V usnice ne spajaju, nego se izgovara neki neodređeni nazalni glas koji bi mogao isto tako biti i N.
Drugi primjer: u hrvatskom u akuzativu postoji razlika između živog i neživog pa se zato kaže da smo vidjeli „čovjekA“ (jer je to nešto živo), ali smo istovremeno na njemu vidjeli „šešir“ (a ne „šeširA“). Tu užasno važnu stvar djeca uče uz sliku duha koji predstavlja neživo – ali to je baš pogrešno, jer se „duh“ u hrvatskom sklanja kao da je živ: mi kažemo „vidio sam duhA“ (a ne „duh“), a kao da su živi, sklanjaju se još i „vampir“, „mrtvac“ i „kostur“. Treba li to znanje ikome? Ne.
Takve promašene ilustracije više su od ilustratorovog gafa. One otkrivaju dvije stvari. Prva je da autori udžbenika istovare gomilu gradiva u knjige bez ikakva razmišljanja – sve je u tim knjigama točno i savršeno besmisleno. Primjerice, djeca iz godine u godinu uče izravni objekt i muče se s njim, netko naštreba da je uvijek u akuzativu, a netko i ne, ali ni u jednoj knjizi ne piše zašto predikati trebaju izravni objekt. A trebaju ga iz jednostavnog razloga jer su bez njega nerazumljivi! Naime, glagol raditi ima jedno značenje ako kažemo da netko „radi cipele“, a drugo ako kažemo da „radi gluposti“. „Cipele“ i „glupost“ su u ovom slučaju izravni objekti. Kojem od ta dva značenja je bliži izraz „raditi udžbenike“, prosudite sami.
Vuk Karadžić Šenoa
Osim što se brdo definicija svali u knjige kao na mrtvo magare, i koncept učenja materinjeg jezika je promašen. Hrvatski se u Hrvatskoj uči kao da je strani jezik, a to je šašavo jer svi znaju i sklonidbe i konjugacije – naučili su ih u vrtiću. Škola bi im trebala pomoći da razviju sposobnost izražavanja, a ne im utuvljivati egzotične instrumentale. No čitava kultura hrvatskog jezika ne ide za otvaranjem, nego za zatvaranjem: u sto godina napravili smo dvadeset različitih pravopisa, ali nijedan rječnik sinonima koji bi pomogao ljudima da povećaju vokabular. Svi naši jezični savjetnici uvijek prvo kažu: „Ne smiješ“.
Kulturi govora pomogla bi kultura čitanja, ali i ona je u školi naopako postavljena. Pavao Pavličić jednom je napisao da je suludo mlađim učenicima davati, recimo, „Božanstvenu komediju“, koju i profesori teško razumiju, a onda pred maturu suvremenu književnost koja je djeci po jeziku i temama bliža – ako čak ne ispadne posve jer se uvijek kasni s programom. Bolje bi bilo, tvrdio je Pavličić, obratno: da se počne s nečim zanimljivim i privlačnima pa onda, malo-pomalo, dođe do teškoga.
Recimo, do „Judite“. Jedan profesor s fakulteta, koji je doktorirao na Maruliću, priznao mi je da neke stihove „Judite“ uopće ne razumije. A kako da se onda školarci kroz to probiju! Zato je još davno onaj znalac s početka teksta preveo hrvatske klasike na suvremeni jezik – i umjesto čestitki pokupio grdnju. To vam je hrvatsko licemjerje: Hektorovića i Držića morate čitati u originalu, makar ih ne razumjeli, ali Šenou (kojeg biste razumjeli) nikad nećete dobiti izvornog, nego žestoko lektoriranog, kako ne biste saznali da je bio zagrebački kajkavac, a ne štokavac s Vukom Karadžićem kao uzorom.
Mašta i birokracija
Oko mature iz hrvatskog digla se velika graja, a oko mature iz matematike – gromoglasna tišina. To je zato što je matematika nešto što se računa po receptu i točno se zna što je rezultat. Kod jezika i književnosti vrijedi točno obratno: za njih vam treba mašta pa školska birokracija ne zna što bi s njima. U školi ćete učiti, na primjer, da je Dobriša Cesarić „pjesnik sela, ali i grada; sjete, ali i sretnih trenutaka; misaon, ali i refleksivan“. To je točno, ali navlas isto vrijedi i za sto drugih, ponajprije Tadijanovića. Da u jeziku ima egzaktnosti, onda bismo mogli izmjeriti tko je u većem bedu, bijedna Mare ili tužna Jele, ali baš to nismo u stanju.
Ili će zbilja uskoro klinci na maturi dobiti zadatak, recimo, da broj članova družbe Pere Kvržice pomnože s brojem kolodvorskog perona na koji je stigao Filip Latinovicz, oduzmu od korijena broj milja što ih je preplovila „Besa“ i podijele s brojem haračlija Smail-age… Tko to izračuna, neka mi se slobodno javi i izdat ću mu potvrdu da je totalni idiot.
Boris Beck /laudato.hr
