DON ANĐELKO KAĆUNKO: Fenomen čudotvorne Gospine medaljice
Kako je Marija obratila uglednog Židova
Godine 1830. francuska je redovnica Katarina Labouré doživjela drugo ukazanje (od ukupno tri glavna), u kojem je od Blažene Djevice Marije dobila jednu specijalnu zadaću, kako joj je Majka Božja najavila u prvom ukazanju, 18. srpnja 1830.
U tom drugom ukazanju Marija je stajala na globusu koji je obavijala zmija, a Ona je stajala nogom na glavi zmije. Pogled joj je bio upravljen prema nebu. U rukama je, u visini prstiju, bez poteškoće, držala globus u koji je bio usađen križ. Najednom je globusa nestalo, a iz Marijinih ruku stale su odsijevati tisuće i tisuće zablješćujućih zraka. U isti je čas Marija spustila ruke prema globusu – koji je predstavljao čitav svijet i svaku dušu posebno – i odaslala iz njih dva sjajna i gusta snopa svjetla.
“Ne mogu izraziti”, pripovijedala Katarina Labouré, “ljepotu i sjaj onog snopa svjetla što sam ga vidjela.” A Marija joj reče: “Te zrake, one su znak milosti koju ja izlijevam u one duše koje za nju mole.” Time ju je Marija poučila kako je darežljiva prema dušama koje se mole, i koliko milosti dijeli onima koji ih traže. “U onom času ne znam gdje sam se nalazila. Znadem samo da sam bila izvan sebe od radosti.”Potom je Katarina najednom zapazila kako je Marijinu glavu obavio svijetao ovalni polukrug s natpisom: O MARIJO, BEZ GRIJEHA ZAČETA, MOLI ZA NAS KOJI SE TEBI UTJEČEMO.
Zatim je začula kako joj Marija govori: “Daj izraditi medalju po tom modelu. One osobe koje je budu nosile o svome vratu, primit će velike milosti. Oni koji je budu nosili s većim pouzdanjem, dobi će i veće milosti.” Čim je Marija izgovorila te riječi, Katarini se činilo kao da se najednom cijela slika ukazanja okrenula tako da je na drugoj strani opazila slovo M na sredini, iznad njega KRIŽ, a ispod DVA SRCA – jedno trnjem okrunjeno, a drugo mačem probodeno. A sve je to bilo okruženo krunom od 12 zvijezda. Isto viđenje ponovilo se mjesec dana poslije.
Katarinin duhovni vođa, premda je odmah vidio da je tu riječ o nadnaravnoj pojavi, nije htio vjerovati, barem nije pokazivao da vjeruje u sadržaj viđenja, a Katarini je tvrdio da je ona vjerojatno žrtva varke i halucinacije. Međutim, ona je čvrsto ostala pri svome, tako da se on napokon odlučio o svemu izvijestiti nadbiskupa u Parizu, mons. De Quelena. On je pak odmah pristao da se dade izliti medaljica premaKatarininu opisu. Prvu je zadržao za sebe…
Katarina se pak po izvršenoj misiji potpuno povukla. U svojemu samostanu u Parizu položila je vječne zavjete i živjela sasvim nepoznata. Nitko u samostanu nije znao za njezina viđenja… A čudotvorna se medaljica počela širiti iznenađujućom brzinom… Veoma brzo proširila se po čitavoj Francuskoj. Tražili su je ljudi svih dobi, spola, staleža; tražili su je ravnodušni kršćani, čak i okorjeli grješnici (pa i zločinci), također protestanti, židovi. Glas o Marijinoj čudotvornoj medaljici brzo se pročuo i izvan granica Francuske…
Vrlo je zanimljivo da je tu medaljicu nosila i mala Bernardica Soubirous, kojoj se Marija ukazala u Lurdu. Izjavila je da je Marija, kada joj se ukazala u spilju u Lurdu 1858. godine, izgledala upravo onako kako je prikazana na medaljici. No još je zanimljivija znakovitost da je na toj medaljici ispisana istina vjere – O Marijo, bez grijeha začeta…! – koja je anticipirala definiciju što ju je, u ime Crkve, potvrdio papaPio IX., 8. prosinca 1854. A nadasve je pak zanimljivo da je tu istinu kasnije sama Bezgrješna Djevica potvrdila u Lurdu, 1858., predstavivši se Bernardici: “Ja sam Bezgrješno Začeće”!
Po toj su se medaljici dogodila mnoga čuda, no jedno od najvećih čuda (milosti) je obraćenje Židova Alfonsa Ratisbonnea, 20. siječnja 1842., u Rimu, u crkvi S. Andrea delle Fratte. To je obraćenje, 75 godina poslije, mladog poljskog redovnika Maksimilijana Kolbea potaknuti još više u ideji osnivanja udruge “Vojske Bezgrješne”. Ta je katolička marijanska udruga danas najjači širitelj Gospine “čudotvorne medaljice”, a nose je također članovi udruge Hrvatski katolički zbor “MI”.
A životni put Alfonsa Ratisbonnea doista je čudesan. Rodio se u Alsaciji u obitelji veoma bogatih Židova. Roditelje je izgubio kao dijete, a odgoj mu je preuzeo jedan stric. Ništa mu nije nedostajalo. Postao je doktor prava. Najveća briga bila mu je zabava. Za vjeru nije mario. Ipak, iz dna duše mrzio je Katoličku crkvu, a posebno kad mu njegov brat Teodor postao katolički svećenik. Alfons ga se štoviše odrekao. Zato je njegovo obraćenje poslije odjeknulo kao bomba u čitavom svijetu, jer je bio vrlo poznat. Neću to opisivati u detalje – postoje mnogi portali na kojima se o tome može sve pročitati. Prenijet ću samo jedan dio njegova čudesnog doživljaja (prema vlastitoj ispovijesti), koji mu se dogodio 20. siječnja 1842. u jednoj crkvi u Rimu, u koju je čudesno “zalutao”, dok je boravio kod svojega velikog prijateljaGustava De Bussierea, koji je bio zagrijanog protestanta.
Poslije, kada se u njemu sve to smirilo, sabrao je svoje misli i govorio svome prijatelju ovako: “Nakon malo vremena što sam ga proveo u crkvi svetog Andrije della Fratte osjetio sam iznenada da me pogodilo nešto neobjašnjivo. Podigoh oči, a cijela zgrada kao da je nestale ispred mene, sva svjetlost je bila koncentrirana na jednu kapelicu. U jednoj zraci te svjetlosti, ukazala mi se Ona: na oltaru, visoka, uspravna, briljantna, puna svetosti i ljepote, Blažena Djevica Marija, ona koja se vidi na Čudotvornoj medaljici. Nešto me jako povuklo k Njoj. Djevica mi je dala rukom znak da kleknem. Ništa mi nije govorila, a ipak sam sve razumio…
Nisam znao gdje se nalazim. Nisam znao jesam li Ratisbonne ili netko drugi. U sebi sam osjećao nešto, kao da sam neki drugi čovjek. Nisam mogao govoriti, ali nisam niti htio, jer sam u sebi osjećao nešto tako sveto i jako ter me je to tjeralo da potražim nekog svećenika…”
Osam dana poslije, Ratisbonne je primio sveto krštenje u crkvi koja je bila puna promatrača, a poznati mons. Dupanloup je održao prigodni govor. Poslije toga Alfons se vratio u Francusku, stupio u Isusovački red i godine 1847. bio zaređen za svećenika. Kasnije je, zajedno s bratom Teodorom, pošao u Jeruzalem sa specijalnim zadatkom.
Dakle, i danas može mnogima biti izvorom čudesnih darova štovanje Čudotvorne medaljice i molitva (koju je dopunio Sv. Maksimilijan Kolbe):
“O Marijo, bez grijeha začeta,
moli za nas koji se tebi utječemo,
kao i za one koji se tebi ne utječu,
a naročito za neprijatelje svete Crkve
i za sve one koji su tebi preporučeni!” Amen.
Don Anđelko Kaćunko
glasbrotnja.net
